Književnost, globalizacija, turizam

Objavljeno:
Književnost, globalizacija, turizam

Čitatelja koji se, prebirući knjižnicama zapadnih sveučilišta, oduševljava kvalitetom književnosti dopremljene iz Nigerije, Indonezije, Hrvatske, Srbije, Irana, te čita odabrani tekst neopterećen lokalnom problematikom i ignorirajući specifične povijesne uvjete na koje određeni kulturni proizvod odgovara, te koji pritom još i nerado uzima u obzir vidjeti sebe kao subjekt uronjen u povijest, čvorište vanjskih materijalnih procesa koji određuju ne samo opseg, nego i samu mogućnost i vrstu njegove čitalačke prakse, preciznije je zvati turistom, nego čitateljem

Nakon što je književna teorija, zauzeta politikom identiteta te postkolonijalizmom i njemu svojstvenim konceptima transnacionalnog, uglavnom propustila prvi i najveći val debata o konceptu globalizacije koje su u društvenim znanostima većim dijelom bile vođene devedesetih godina 20. stoljeća, tijekom posljednjih petnaestak godina moglo se i na katedrama za književnost uočiti postepen rast interesa za taj fenomen. Unutar područja književnosti ovaj interes bio je usko vezan uz reartikulaciju još jednog koncepta, koncepta “svjetske književnosti”, pa mi se stoga čini opravdanim da u ovom tekstu pokušam ne samo paralelno promotriti neke prijepore koji oko njih postoje, već i skicirati specifične epistemološke i ideološke konfiguracije koje nastaju kao rezultat njihovog međusobnog vezivanja.

Pritom je ključno ovo relativno novo pitanje odnosa književnosti i globalizacije te njegovo pomicanje prema centralnoj poziciji unutar pripadajuće akademske discipline promatrati u njegovom povijesnom kontekstu: ono se artikulira nakon što je izvorna problematika globalizacije donekle prestala biti akademska vruća tema te nakon što je globalizacija od glavnog aktualnog ideologema političkih elita prešla u inerciju neprimjetne normalnosti društvene činjenice.

Dakle, u trenutku nakon što su se smirile turbulencije izazvane padom socijalističkog bloka kao jedine sistemske opozicije dominaciji kapitalističkih proizvodnih odnosa, čime je otvoren put ka univerzalizaciji tih odnosa na globalnoj razini, te nakon što njima određen sustav i na mjestima gdje je već prije dominirao nastavlja doživljavati svoju radikalizaciju (npr. u dijelovima Europe gdje je njegova socijaldemokratska varijanta postepeno zamjenjivana neoliberalnom).

Ovakva globalna konfiguracija suvremeni je izraz ekspanzivne logike kapitala i njegove tendencije da integracijom tržišta kojima kola uklanja institucionalne barijere akumulaciji, što je npr. iz hrvatske perspektive osobito dobro bilo vidljivo u godinama erozije socijalne države kroz “procese prilagodbe” ulasku u Europsku uniju. No iako je spomenuta tendencija oduvijek upisana u strukturu sustava, i odavno primijećena u njegovim klasičnim analizama, tek od pred oko četvrt stoljeća možemo govoriti o uspostavljanju onog što možemo nazvati kapitalistička univerzalnost – globalna ideološka, legislativna, kulturna i ekonomska dominacija jednog sustava proizvodnih odnosa.

To naravno ne znači da unutar jedinstvenog svjetskog sustava ne postoji diferencijancija (recimo, jednu njenu poznatu teoriju i podjelu sustava na centar, periferiju i poluperiferiju ponudio je sociolog Immanuel Wallerstein), tj. s obzirom na točku gledišta koju zauzmemo možemo na različitim razinama utvrditi postojanje jedinica poput država, ekonomskih blokova, kultura. No sve su one, prema riječima ekonomskog povjesničara Samira Amina, “vezane vrijednostima, obavezama i iluzijama” te jedne, unitarne, dominantne civilizacije.

U takvim se, dakle, uvjetima danas proizvodi, recipira, i proučava književnost. No čim smo to primijetili, moramo primijetiti i da je pogrešno pretpostaviti da su posljedice takve unitarne tendencije jednodimenzionalne i svedive isključivo na procese homogenizacije. Rasprave o globalizaciji u devedesetim godinama i kasnije često su ukazivale na to da globalizacijski procesi u određenim okolnostima proizvode neočekivani otpor lokalnog. (To postaje itekako vidljivo u vremenima krize sustava.) Isto tako, pogrešnom se pokazala i inicijalna brzopletost u zaključivanju da trendovi prebacivanja dijelova suvereniteta države na naddržavne institucije ili u privatne ruke znače i nezaustavljivo odumiranje države diljem sustava. Niti je u interesu kapitala da sve funkcije države odumru (najbolju ilustraciju ove tvrdnje nalazimo u dobro poznatom kriznom bailoutu posrnulih američkih bankarskih divova koji, za razliku od širokih slojeva radnika, nisu mogli biti prepušteni na milost i nemilost tržištu već im je u pomoć priskočila upravo država), niti je unutar takvog sustava moguć nestanak nacije (uključujući i institucionalni kompleks kroz koji se ona ostvaruje) kao primarnog okvira unutar kojeg se događa proizvodnja i recepcija kulture. Da parafraziram zaključak teoretičara Aijaza Ahmada iz njegove analize pojma književnosti u Komunističkom manifestu: bez obzira na univerzalističke tendencije kapitalizma, književnost je još uvijek lokalna i nacionalna. Drugim riječima, nacija joj je još uvijek, koji god tome bili razlozi, primarni društveni referent.

Suvremeni diskurz o književnosti, dakle, puno je više od samog književnog diskurza ili novih navika recepcije književnosti u globaliziranom svijetu (koje su često još uvijek naddeterminirane nacionalnom perspektivom), onaj koji zbog vlastitih preokupacija i interesa proizvodi i u prvi plan gura urgentnost problema, tj. koncepta svjetske književnosti. Ako želimo pritom shvatiti te preokupacije i interese, moramo iz šire perspektive promotriti politički sadržaj borbe oko koncepata unutar akademskog polja, te primijetiti da on rezonira s političkim sadržajem ekvivalentnih društvenih borbi koje se unutar drugih polja odvijaju u istom trenutku. Njegova analiza dovest će nas do razumijevanja uloge i uloga akademskih rasprava o književnosti za određenu društvenu cjelinu izvan ograničenja cehovske partikularnosti.

Kao što sam već naveo, jedan od književnoznanstvenih termina, nedavno prilično aktualnih u međunarodnom (zapadnom) akademskom polju, onaj je svjetske književnosti, uz koji se gotovo neizostavno veže i onaj globalizacije. Već prema različitim autorima i njihovim nagnućima, različiti su i koncepti koji se vezuju uz ove termine, no temelji su današnje rasprave udareni još u prvoj polovici 19. stoljeća kad je, s jedne strane, u optjecaj ušla Goetheova Weltliteratur (prije njega tu su kovanicu upotrebljavali August Ludwig von Schlözer te Christoph Martin Wieland, no tek s Goetheom ona oživljuje kao koncept), a s druge strane, kad je u Komunističkom manifestu transnacionalna cirkulacija onovremene književnosti izravno dovedena u vezu s ekspanzivnim tendencijama sustava proizvodnih odnosa. Sam Goethe potkraj života, u pismima i razgovorima s Eckermannom, navodi kako je sve uvjereniji u to da “nacionalna književnost ne znači više mnogo jer se primiče epoha svjetske književnosti”. U njegovoj uporabi, etički je naboj koncepta pozitivan, njime se anticipira nadolazeći globalni modernitet, te ga Goethe, klasični liberal svoga doba i posljednji veliki europski književnik koji estetski ideal nalazi u antičkim klasicima, zamišlja kao plemenitu težnju, rezultat djelovanja sa zajedničkim ciljem, razmjene mišljenja i međusobne suradnje čiji su kolektivni nositelji nacije. No po prirodi stvari, tu praksu razmjene provode obrazovane, kozmopolitske elite.

S druge strane, preuzevši Schlözer-Wielandovu kovanicu i nudeći alternativni koncept, Marx i Engels “svjetsku književnost” pojmljuju neutralnije – ne kao etičku težnju, već kao manifestaciju kulture koja izranja kao odgovor na uvjete povijesnog trenutka u kojem se kapitalizam uspostavlja kao univerzalni sustav proizvodnih odnosa. Prema njima, književnost kapitalizma nema izbora, ona mora postati svjetska, budući da unutarnja logika samog sistema rastače primarne okvire, prvenstveno nacionalne, u kojima je ona prethodno bivala proizvedena i recipirana. I dok bismo mogli reći da se kod Goethea radi o svjetskoj književnosti kao akumulaciji i repozitoriju onog što je Matthew Arnold nešto kasnije u Engleskoj nazvao “najboljim što je smišljeno i izrečeno na svijetu”, koncept je kod Marxa i Engelsa deskriptivan, tj. lišen arnoldovske i goetheovske pedagoške, “benevolentno” cenzorske komponente – svjetsku književnost shvaćaju kao ukupni proizvod kulture specifičnog povijesnog trenutka.

Ono što je zajedničko ovim konceptima moment je anticipacije – kod oba se govori o svjetskoj književnosti koja tek treba nastupiti. No današnje perspektive, iznikle u uvjetima već uspostavljenog globalnog sustava i njima obilježene, projiciraju njeno postojanje unatrag u povijest – kad se danas govori o svjetskoj književnosti, misli se na ukupan civilizacijski proizvod, ona je uvijek već globalna. Ovdje ne možemo dati detaljan pregled svega što je o toj temi napisano, no možemo se pozabaviti dvama pogledima koji glase za važne referentne točke, a svaki je od njih u nekim svojim aspektima blizak jednoj od koncepcija koje smo već spominjali. To su rad Davida Damroscha i Franca Morettija.

Kulturna praksa čija je glavna funkcija uspostavljanje fantazme identitetske različitosti unutar globaliziranog tržišta, depolitizirana je i jalova. Ona u principu i nije kulturna praksa, već puki turistički marketing. Kultura koja se za ugodu turista na trenutak rekreira izvan konteksta, u svojim najpovršnijim i najkomercijalnijim aspektima, nije više od obične maske iza koje se skriva dinamika eksploatacije

U knjizi izdanoj 2004. pod naslovom What Is World Literature?, Damrosch, u pokušaju da ponudi model čitanja i podučavanja književnosti koji nadilazi okvire i predrasude nacionalnih filologija, nudi definiciju koncepta svjetske književnosti. Za njega kaže da je podskup šireg koncepta književnost, te da je sastavljen od korpusa “djela koja imaju dugotrajnu cirkulaciju izvan svoje izvorne kulture” i na tim su mjestima “aktivno prisutna”. Ova definicija svoju dopunu nalazi u tvrdnjama da je svjetska književnost uz to i “eliptična refrakcija nacionalnih književnosti”, “pisanje koje u prijevodu dobiva na snazi”, te da ona “nije kanon, već način čitanja teksta: oblik angažmana s odmakom sa svjetovima onkraj našeg mjesta i vremena”. Ovdje nam je zanimljiva treća tvrdnja. Damroschev “angažman s odmakom” u bliskom je srodstvu s goetheovskim kozmopolitizmom – radi se o poziciji čija je etika izgrađena na uvjerenju da je zainteresirano no neobvezujuće ubiranje duhovnih plodova što tržište doprema iz raznih krajeva svijeta nekako po definiciji oplemenjujuće, da se kroz doticaj s nepoznatim motivira neka vrsta samospoznaje i poštovanja prema drugome, koji onda po inerciji dovode do racionalnijeg i mirnijeg uređenja odnosa među pojedincima i kolektivima. Kao središte ove intelektualne operacije postavljen je sam čitatelj, on je čvrsta točka oko koje se određena verzija svjetske književnosti kristalizira već prema njegovim interesima i potrebama. No paradoksalno, istovremeno se pretpostavlja da su čitateljevi interesi i potrebe unaprijed vođeni istim plemenitim afektima koje bi ovakav recept angažmana sa svjetskom književnošću tek trebao proizvesti. Naravno, dovoljno se sjetiti primjera oduševljenih čitalaca koji jednom rukom listaju Shakespearea i Goethea, a drugom dirigiraju smaknućima čitavih naroda da postane jasno da niti je praksa recepcije kulture etički obvezujuća, niti je – ukoliko se ona recipira “s odmakom”, odnosno depolitizira propuštanjem analize institucionalne mreže koja je uopće pretpostavka da nešto bude proglašeno kulturom – u nužnoj kontradikciji s moći i prisilom. Upravo je zbog toga pozicija koja popout Damroscheve zaziva “zadovoljstvo i prosvjetljenje” kroz praksu recepcije kulturnih proizvoda, a istovremeno zahtijeva “odmak” i ne propituje povijesne uvjete koji joj omogućuju formu “odmaknutog i znatiželjnog” subjekta, ne samo paradoksalna, već i opasno slijepa.

Čitatelja koji se, prebirući knjižnicama zapadnih sveučilišta, oduševljava kvalitetom književnosti dopremljene iz Nigerije, Indonezije, Hrvatske, Srbije, Irana, te čita odabrani tekst neopterećen lokalnom problematikom i ignorirajući specifične povijesne uvjete na koje određeni kulturni proizvod odgovara, te koji pritom još i nerado uzima u obzir vidjeti sebe kao subjekt uronjen u povijest, čvorište vanjskih materijalnih procesa koji određuju ne samo opseg, nego i samu mogućnost i vrstu njegove čitalačke prakse, preciznije je zvati turistom, nego čitateljem.

Pritom je teško očekivati, ako je on osim čitatelja i akademski radnik, da njegov doprinos razumijevanju književnosti i društvenih procesa koji je oblikuju i s kojima se ona povratno hvata u koštac, bude išta drugo doli katalog impresija s opuštajućeg putovanja. A upravo tu opuštenost – bilo da se ona manifestira kao manjak metodološke strogoće, kao odabir predmeta proučavanja isključivo prema kriteriju ukusa (tj. rad na razumijevanju malobrojnih “inovativnih” i “jakih” tekstova nauštrb slabo zanimljivih konvencionalnih kojih je daleko više, ali koji zbog toga i nude bolji uvid u problematiku vrijednosti i potreba određenog povijesnog trenutka), ili kao izbjegavanje da se propitaju obrasci organizacije i institucionalizacije disciplina te nanovo iscrtaju njihove granice – u pitanje dovodi rad Franca Morettija. Zbog toga ne čudi da Morettijev status unutar akademskog polja prate kontroverze, odmahivanja rukom, i često otvoreno neprijateljstvo. Kao i Damroschev “angažman s odmakom”, Morettijev projekt također predlaže odmak, no konceptualno znatno inovativniji, znanstveno solidniji, kao i politički radikalniji. Naime, njegovo “čitanje iz daljine” (distant reading, sintagma skovana u opoziciji prema close reading, odnosno pomnom čitanju) zahtijeva guranje teksta – tj. književnog djela, konkretnog kulturnog proizvoda – u drugi plan. Ono zapravo uopće i nije “čitanje”, a reading u nazivu djeluje kao provokacija. Moretti pokušava razviti novu metodologiju književne historiografije, i to metodologiju koja se bazira na uključivanju kvantitativnih metoda, grafova, i karata u proučavanje književnosti. To je pokušaj proizvodnje novih saznanja, koji u konačnici traži više od intuitivnog uvida, o njenim kretanjima, povijesnom razvoju, recepcijskim navikama kao društvenim trendovima, te dinamici književnih formi i normi kao kolektivnih fenomena. Pritom je koncept svjetske književnosti kojim se koristi potpuno inkluzivan: Morettija zanimaju opseg i distribucija čitave proizvodnje, a ne pojedinačna djela, ili kanon. Umjesto toga, koncentrira se na formalne jedinice koje su od djela manje ili veće, tj. na žanrove, trope, i slično, te promatra njihove međuodnose u prostoru i vremenu. Radikalnost i konstruktivnost ovakvog pristupa sadržana je ne samo u postavljanju jasnih metodoloških okvira književnoj historiografiji (koja je prema Morettijevoj formulaciji iz jednog ranog eseja prepuna “unutrašnjih kontradikcija, ptolemejskih epiciklova, ad hoc objašnjenja i totalnih ekscentričnosti” što tu disciplinu čini “potpuno neupotrebljivom za bilo kakvo istraživanje koje uključuje minimum znanstvene samokontrole”), nego i u izazovu dominantnim koncepcijama akademskog književnog rada. Pritom je svejedno pripadale one liberalnijoj skupini, koncentriranoj na pomnočitalački rad na pojedinačnim tekstovima pri čemu se bez zahtjeva za metodološkom strogoćom (budući da su često jedini epistemološki kriteriji čitalačka kreativnost i sasvim individualizirani univerzum teoretskih referenci) raspršuje i odgovornost za posljedice i smisao takvog rada u širem društvenom kontekstu, ili konzervativnijoj, koja unutar proizvoljno postavljenih i često potpuno imaginiranih povijesnih okvira brani uske interese i ideološke konstrukte okamenjenih nacionalnih filologija. Za razliku od toga, Morettijev projekt pažnju posvećuje materijalnosti književne forme čije se fluktuacije, nestanci i ponovna pojavljivanja, inovacije i promjene mogu i trebaju dovesti u vezu s društvenim uvjetima i vrijednostima koje pripadaju određenom povijesnom trenutku. Tek kad se istraži dinamika forme, moguće je iscrtati mapu književnosti, umjesto da se književnost naknadno ucrtava u mape koje su postavile nacionalne filologije, ili se odbija vjerovati u to da književnost uopće može biti mapirana.

No najvažnija stvar koju je potrebno istaknuti jest da je ulog u tim raspravama upravo problematizacija i rekonceptualizacija odnosa književnosti i društva, književnosti i povijesti. Zbog snažne simboličke uloge koju i dalje, bez obzira na dominaciju novih medija i tehnologija, književnost ima za nacije—i koja se svakako do određene mjere još uvijek, usprkos posljednjih nekoliko desetljeća propitivanja i odmaka, ogleda i u strukturi disciplina koje se njome bave—te vjerojatno i zbog same “neuhvatljivosti” književnog diskurza i njegove sposobnosti da izaziva (i provocira i proizvodi) afekte, već spominjanu metodološku nestabilnost vezanu uz književnost i njeno proučavanje često prati i neka vrsta nekritične zanesenosti. Uz nju je lako zaboraviti da se radi o društvenoj praksi koja jest, istina, razvila stanovitu autonomnu dinamiku (o ovome je, krećući od teorijskog rada Pierrea Bourdieua, pisala Pascale Casanova), ali čija povijest nipošto nije odvojiva od povijesti ostalih društvenih institucija—njena autonomija je relativna, tj. determinanta joj je, kao što Bourdieu i Casanova dobro pokazuju, u posljednjoj instanci uvijek izvan nje same. Vrijednost Morettijeva pristupa vidim i u ograničavajućem djelovanju na spomenutu zanesenost—da bi se mogla pratiti dinamika i fluktuacija književnih formi u vremenu, referentne i orijentacijske točke književne historiografije bezuvjetno se moraju na vjerodostojan način vezati uz povijest društvenog sistema u cjelini, nadilazeći ako treba partikularnosti nacionalnih granica, ali i dobro pazeći na materijalna ograničenja koja ne dopuštaju da od književnosti stvorimo proizvoljnu kategoriju.

Upravo pitanje odnosa (svjetske) književnosti i globalizacije služi kao dobar indikator ovakve proizvoljnosti u brojnim modelima književne historiografije i teorije. Može se reći da postoji tendencija, koju recimo dobro oprimjeruje rad potsdamskog profesora Ottmara Ettea, da se teorijska problematika globalizacije iskoristi kako bi se ukazalo na globalni opseg književnosti, njene povijesti i recepcije koji u svojoj “integrativnosti” i “tranzitivnosti” ne samo da nadilazi povijest suvremene globalizacije, povijest kapitalizma, već praktički i povijest samu. Ako se svaki trenutak u kojem je netko pročitao knjigu ili svitak napisan stranim jezikom na geografski udaljenoj lokaciji uzima kao dokaz jedinstvene i nezavisne globalizacijske dinamike književnosti, a da se pažljivo ne odredi specifična priroda, motivacija i društveni uvjeti u kojima se ta razmjena odvija, onda prelako postaje moguće euforično promatrati ne samo povijest književnosti, već i povijest samu kao inherentno integrativan proces, te pritom zaboraviti na sve kontradikcije, neravnopravnosti i odnose prisile kojima ona vrvi. Kako dobro zaključuje Suman Gupta, jedan od prvih autora koji su ovoj temi posvetili čitavu monografiju, paradoks je u tome da je upravo inzistiranje na historijskoj dimenziji odnosa književnosti i globalizacije, odnosno navodnoj višetisućljetnoj vezi tih dvaju fenomena, lišilo promišljanje njihovog odnosa svakog stvarnog historijskog sadržaja. Takav nepažljivo općeniti pristup, osim što je simptom neke vrste cehovskog narcizma koji se upinje dokazati privilegirani, upravo nadpovijesni status vlastitog objekta proučavanja, ima i vrlo problematične političke posljedice. Polazeći od suvremenog konteksta, ako se složeni skup društvenih procesa koji nazivamo (smo nekad nazivali) globalizacijom reducira na svoju kulturnu dimenziju, gubi se mogućnost razumijevanja sistemske logike povijesnog momenta u kojem ti procesi djeluju, bez kojeg su svi pokušaji da se na njih djelotvorno utječe svedeni na isprazno kulturnjačko brbljanje. Kad se iz tih vizura i govori o problemima vezanim uz globalizaciju, najčešće se ističe kulturna homogenizacija ili dominacija zapadnjačke, prvenstveno američke, masovne monokulture. Istovremeno, no iz drugog kuta, najčešće isticani pozitivni aspekti globalizacije su isto to: entuzijazam zbog navodnog povećanja propusnosti granica, pokretljivosti, hibridizacije, smanjivanja udaljenosti. Obje ove pozicije nisu puno više od vulgarnih idealizacija, potpuno slijepih za činjenicu da se istovremeno s “brisanjem granica” i “smanjivanjem udaljenosti”, udaljenosti i granice samo povećavaju na drugim osima u sustavu: slikovito rečeno, ako i jest skraćen put između New Yorka i Tokija, onaj između penthouseova na krovovima projekata kao što su Beograd na vodi ili zagrebački šoping centar Cvjetni i oronulih kućica u deindustrijaliziranoj provinciji sve je veći i veći.

Ovakvi i slični problemi moraju biti artikulirani u svojoj političkoj dimenziji ne samo zato da bi se dobila njihova cjelovita slika, već i da bi mogli poslužiti kao orijentir izgradnji alternativnih koncepata u koje je upisana kritika dominantne ideološke matrice (čiji pak koncepti svoje utjelovljenje pronalaze u modusima institucionalizacije kulture na razini države). Kako je to pred par godina kod nas u Hrvatskoj sročio Dean Duda govoreći o Smjernicama za strategiju odgoja, obrazovanja, znanosti i tehnologije, svojevremeno zamišljenom kao temeljni dokument za državnu politiku Republike Hrvatske koji je 2012. sastavljen u koprodukciji Ministarstva znanosti, obrazovanja, i sporta te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i koji je uvelike trebao određivati u kojim će se uvjetima ovdje u predvidivoj budućnosti proizvoditi mišljenje o kulturi i sama kultura: “humanistika koja se samoisključuje iz konfliktnog društvenog okvira svodi se na besmisleni dekor.” A same Smjernice (u međuvremenu integrirane u Plan razvoja istraživačke i inovacijske infrastrukture u RH iz 2014. godine), koje su prvorazredna ilustracija problema analiziranih u ovom tekstu, izgledaju ovako: “Kultura leži u središtu svakog razvoja… Sustavnoj brizi o hrvatskoj baštini mora se stoga posvetiti posebna pažnja kako bi se u globalizacijskim procesima sačuvao hrvatski identitet. Kulturni sektor može postati i pokretač gospodarskih aktivnosti te, povezan s gospodarstvom, posebice turizmom, pomoći općem gospodarskom razvoju i zapošljavanju.”

Kulturna praksa čija je glavna funkcija uspostavljanje fantazme identitetske različitosti unutar globaliziranog tržišta, depolitizirana je i jalova. Ona u principu i nije kulturna praksa, već puki turistički marketing. Kultura koja se za ugodu turista na trenutak rekreira izvan konteksta, u svojim najpovršnijim i najkomercijalnijim aspektima, nije više od obične maske iza koje se skriva dinamika eksploatacije. A logika kojom se kultura nekog kolektiva legitimira tako što joj se dodjeljuje uloga reklamnog trika, ili robe s dobrom prođom, u direktnoj je kontradikciji s potrebama tog kolektiva da mu kultura posluži kao prostor slobode, kreativnosti, i kritičkog mišljenja. Takva kultura, i takva književnost, svoju idealnu formu nalaze u turističkoj brošuri.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu