„Knjiga postanka“ 18 – 19¹ ili kako se branila trap kuća

Objavljeno:
„Knjiga postanka“ 18 – 19¹ ili kako se branila trap kuća

Trap, izuzev svog glazbenog izričaja, nije apsolutno ništa novo niti posebno. On neće isprati mozak današnjoj mladeži koja je imala Facebook profil prije nego li je izašla iz maternice, neće obraniti kapitalizam u još jednom važnom okršaju s nepostojećom ljevicom, nije katalizator nikakve društvene promjene i nema nikakvu skrivenu agendu

Započeo bih ovaj tekst kao Facebook status tj. znate ono kad se prekinete živcirati oko ljevičarskih gluposti na političkom planu, povučete se u svoja četiri zida, pustite No, My Name is Jeffery i shvatite da vam je intelektualna ljevica napala i taj dio svemira… Nema druge do malo rekreiranja prstiju po tastaturi prosvijećen evanđeljem „Spremni za rat“ sv. Nereda i sv. Stoke. Prije nego li se upustim u samu analizu teksta, položio bih odmah sve karte na stol.  Ja sam jedan od onih ljudi koji slušaj trap, i to neironično, odnosno slušam ga jer istinski uživam u trapu. Moji glavni prigovori na Kalužin tekst su sljedeći: nepoznavanje same materije (odnosno što je to trap), površnost zamaskirana pokušajem duboke analize, miješanje krušaka i jabuka kako bi branio tezu koja jednostavno ne stoji, te preslikavanje američkog liberalno-lijevog pristupa kulturi.

If Young Metro don’t trust you, I’m gonna shoot you…

O kruškama, jabukama i površnosti

Možda sam samo previše pedantan u nekim stvarima, no smatram kako je početak svake rasprave, posebice one teorijske, precizna kategorizacija obrađenih podataka. Nažalost, pod dronovima američke akademije, ovaj modernistički njemački pristup društvenim „znanostima“ zamijenjen je pukim iskazivanjem mišljenja. Teorija tako prestaje biti proizvod realne društvene dinamike i potrebe za objašnjavanjem, konzerviranjem ili promjenom „trenutnog stanja stvari“, već je isključivo samoj sebi svrha. Teorija danas postoji samo da bi postojala, da se individua izrazi i to je to. Drugim riječima, kao osoba koja je duboko u trapu, ne mogu ozbiljno shvatiti osobu koja u tekstu pod trap svrstava Die Antwoord i Little Biga. Ne samo da glazbeno ne postoje nikakve veze, naime Die Antwoord i Little Big su pokušaji nekakvog rave revivala, već ne postoje niti  nikakve „pozadinske“ veze. No Kalužu prava definicija trapa niti ne zanima. Za njega je trap jednako „trash kultura“ čija je glavna odlika afirmacija predrasuda. Ili njegovim riječima:
radi se o trashu, o afirmaciji trasha, o obezvrjeđivanju, potenciranju moći svakog smeća i svakog sranja (…) na vlastitoj trashy teritoriji, na nekoj nevažnoj i obezvrijeđenoj margini stvara se prostor koji odjednom izgleda kao središte svemira, prostor u kojem vrijedi biti. Umjesto da se izvođači izvlače iz zamke (trapa) u koju su uhvaćeni, isti taj prostor afirmišu i iz njega stvaraju nešto vrijedno.

Upravo prema ovoj definiciji u trap spadaju i Die Antwoord i Little Big, jer oni su kao „trash“ i afirmiraju predrasude. Dakako, ova definicija nema apsolutno nikakve veze sa stvarnom glazbenom definicijom trapa, o kojoj i sam autor priznaje da nema pojma, kao ni, čini se, o vrijednostima koje trap zagovara. Naime ako je trap jednako „trash kultura“ i afirmacija predrasuda, znači li to da su i neki „redneck“ rock bendovi sa američkog juga trap? Što je npr. sa bivšejugoslavenskim cajka-rock crossoverima? Ono, buraz, u mojoj trap kući samo Nashville Pussy i Rokeri s Moravu.

Od trnja do zvijezda

Kaluža radi kardinalnu grešku kada izjavljuje sljedeće: Ne radi se o moralnom putu, putu od podzemne tame ka svijetlu spasenja, nego o afirmaciji najgoreg u njegovom najgorem obliku: afirmišemo sadašnji trenutak u svoj njegovoj ambivalentnosti, afirmišemo ga kao da će trajati vječito. Njegova teorija kako se kod trapa ne radi o promjeni, o uspinjanju sa društvenog dna crnačkog geta ili o spasenju gangsterske duše ne samo da je promašena – nego je stvar upravo suprotna. Ako je trap išta, onda je to epopeja o usponu s dna do samog vrha. Uspjeh je zapravo bezvremenska tema gangsta repa, to je glazbeni hustle kojem trap gradi Treći hram i to potvrđuje mnoštvo tekstova trap pjesama:

Znaš, mlade bogate kmice / Znaš da nikad zapravo nismo imali stari novac  / Doduše, imamo mnoštvo novog novca (ha) [tj. prije su bili sirotinja, a sada su bogati]Migos „Bad and Boujee“ feat. Lil Uzi Vert (Culture, 2017.)

Prvo dobiješ taj novac onda dobiješ tu moć / Ako podigne svoj nos gore, dečko on je na tom prahu / Sada hodaš okolo sa 50 [50.000 dolara] u svojim hlačama / Dijamanti kuliraju na mojim prsima… Young Thug „Power“ (Slime Season, 2015.)  

Oni već mrze / Stvaraju mi osjećaj da sam već uspio / Došao sam iz ničega / Popeo sam se na vrh jer sam već uspio. Lil Durk „I Made It“ (Signed to the Streets 2, 2014.) 

Morao sam se popeti iz kanalizacije / Znam da si spustio pogled no znam gdje ja idem. Future „When I Was Broke“ (FUTURE, 2017.)

Došao sam sa samog dna / Sada dobivam novce i vidim filmske zvijezde. Fredo Santana „Jealous“ feat. Kendrick Lamar (Trappin’ Ain’t Dead, 2013.)

Hastlao sam prije nego li sam izašao iz utrobe / Pogledaj sada u mene najbogatiju kmicu u sobi. Gucci Mane „Richest Nigga In The Room“ (Everybody Looking, 2016.)

Mladi živući divljak / Za taj kruh [novac] koji moram imati / Vrh koji moram imati / Mladi živući divljak. Lil Reese „Savage“ (Don’t Like, 2012.)

Afirmira li trap status quo i ambivalentnost? Afirmira li trap određene društvene predrasude? Govoreći o kategoriziranju trap glazbe spomenuo sam „pozadinsku“ vezu. Upravo je ona vrlo važna za razumijevanje trap glazbe, njezine ulične ideologije i vrijednosnog sustava. A trap je započeo kao revival gangsta repa stavljen u suvremeni kontekst društvenih odnosa i dinamike 21. stoljeća, nasuprot pukom recikliranju NWA i g-funka, te je prožet slengom i estetikom crnog lumpenproletarijata s juga SAD-a.  Taj revival je došao upravo s ulice, a ne iz glazbene industrije. Usporedimo li npr. teme pjesama Snoop Dogga, kao predstavnika klasičnog gangsta repa zapadne obale, i trap overlorda Futurea, nećemo naći previše odudaranja. U fokusu je ulična filozofija, ulični moral i kodeks, ulično poduzetništvo, hedonizam raznih oblika, usputna mizoginija (koja je izraženija i vulgarnija kod Snoopa), teški put do uspjeha itd. Razlika je, osim u samoj glazbenoj podlozi i flowu, u tome što Future snima duete sa Rihannom, a ne sa Ljupkom Stević.  

Dakle, vrijednosti i poruke koje je trap glazba promovirala u početku se nisu puno razlikovale od tog klasičnog gangsta repa jer trap nikad nije pretendirao da stvori ništa originalno. Njegov bojni poklič je uvijek bila jednostavnost, izravnost i životnost: Versace, Versace, Versace, Hannah Montana [kokain], Hannah Montana, Hannah Montana! Jer upravo je trap, jednako kao i klasični gangsta rep, odgovor na hip-hop prošle generacije. Tako je npr. klasični gangsta rep bio odgovor na propovijedanje o spasenju „crne nacije“, povratku Africi, Nations of Islam, 5% Nation i ostalim kultovima kojima je bio prožet hip-hop 80-ih, odgovor koji je jednostavno rekao: „vaša ideologija nam ne stavlja hranu na stol, za razliku od dilanja cracka. Nije lijepo, ali je tako. Hustle.“ Trap je pak odgovor na ponovne pokušaje probijanja društveno angažiranih evanđelista u mainstream, ali i na „Grammy hip-hop“ 2000-ih, s kojim doduše dijeli epopeju o uspjehu i bogaćenju, ali zahtjeva njegovo ponovno spuštanje u bazu – na ulicu. Odnosno: stavi funte [mjerna jedinica] u kantu za smeće, Gucci pere suđe / Ne daj nikome, nikome da se zajebava s mojom kuhinjom.

Svejedno, bilo bi pogrešno ovu potrebu za jednostavnošću, izravnošću, „vraćanjem ulici“, iskrenosti itd. okarakterizirati kao afirmaciju statusa quo u smislu zagovaranja „kraja povijesti“. Trap, i šire gangsta rep, nije ovdje zbog promjene. Njega promjena ne zanima, ne zato što mu ne bi odgovarala, nego zato što nema privilegiju i vrijeme o njoj razmišljati. Trap je preživljavanje. Kada netko drugi promijeni sustav, trap će proučiti pravila igre, izračunati svoju korist, prilagoditi se i nastaviti preživljavati. To je logika lumpenproletarijata. A tu logiku, na sebi svojstven način, primjećuje čak i Kaluža, kada kaže:

osvježavajuće je i to što trap uspijeva izbjeći ustaljeno moralistički postupak koji traži neku transekonomsku idealnost koja bi prevazišla razmjenu i tako postala vrijednost. Suprotno: u pozadini trapa je grubo materijalistična filozofija koja se loži na direktan i nepromišljen odraz stvari kakve one zapravo jesu, na golu realnost. I na razini gole faktičnosti, saznaje da je sve moguće svesti na kapital, simbolički, finansijski ili politički…

Dakako, trap ovdje nije „osvježavajući“ niti originalan. On je jednostavno nastao na ulici, a ne na fakultetu, umjetničkoj školi ili u skvotu

Chiraq Drillanois

Promjena u samom diskursu trapa uslijedila je s eksplozijom drilla 2012. u Chicagu, kada se sedamnaestogodišnji Chief Keef probio u mainstream svojim hitom „Don’t Like“. Drill ne samo da je stvorio novi glazbeni izričaj, ogolivši trap beatove od njihovog neonskog sjaja svojim sivilom, tamom i nihilizmom, već je predstavio krik čitave jedne generacije. Kada je 2006. došlo do rušenje naselja sa socijalnim stanovima na južnoj strani Chicaga, tadašnje bande su se ispreplele, došlo je do provale nasilja, a brojni stariji vođe su završili u zatvoru ili su ubijeni. Ubrzo su teenageri preuzeli kolo, a kako nisu imali „ulični kredibilitet“, nasilje je eskaliralo dok su klinci tražili svoje mjesto pod suncem jednog od rasno najsegregiranijih gradova svijeta. To je rezultiralo time da je 2012. Chicago imao najveću stopu ubojstava u SAD-u, čak veću od Iraka, zbog čega je i dobio nadimak Chiraq. Upravo su nasilje i kultura uličnih bandi stvorili lirički okvir drilla, sa tekstovima poput:

Ja sam Sosa, kujo, Chief Keef yeah / Moj pištolj, nemoj me prisilit da pucam / Kuliram sa svojim mladim kmicama / Mnogo trave, mnogo pištolja kmico / Kad nas vidiš ti bolje trči kmico / Metci su vrući kao sunce kmico. Chief Keef „3Hunna“ (Finally Rich, 2012.)

Baci se na pod kada se moj tim približi / Pucnjevi u glavu, razvali njegovo jebeno lice / Pušim funte [mjerna jedinica za težinu], radim drill za moj grad / Blesane, ti ne radiš ništa, obrati pozornost na krunu. L’A Capone „Facedown“ feat. RondoNumbaNine (Spearate Myself, 2014.)

Mi nismo zapravo od priče, kujo mi smo od te akcije / On ne živi taj život, uhvati ga u prometu [„uhvatiti u prometu“ znači susresti se s nekim na ulici i vidjeti je li ono za što se predstavlja] / Mi nismo zapravo od priče, kujo mi smo od te akcije / Izgubio sam toliko puno kmica, pretvorio sam se u divljaka. Lil Reese „Traffic“ feat. Chief Keef (Don’t Like, 2012.)

Sa velikim K [kalašnjikov], velikim K / Upucaj njegovu mamu u jebeno lice / U trapu, rintam kao rob / U kvartu, moji kmice se ne znaju ponašati / Prsa propucana, ili vrat, ili lice / Stavi protivničkog kmicu u njegov jebeni grob / Veliki K, veliki K / Sosa je rekao da ga želi mrtvog, on umire danas. Fredo Santana „Bought A Big K“ feat. Chief Keef (Trappin Ain’t Dead, 2013.)

Zaustavim se u tom Ferariju, pucam po zabavi / Sad je tvoj frajer mrtav, no kujo žao mi je / Kujo ja sam iz Chiraqa, mi idemo najtvrđe. Tadoe „Fuck You Up“ feat. Fredo Santana i Soulja Boy (Fredo Kruger, 2013.)

Tata služi doživotnu, drukeri služe mjesece / Vičem oslobodite prave jer to nije ono što ti želiš. Lil Durk „Dis Ain’t What You Want“ (Signed to the Streets, 2013.)

Jedino što znam je ubij, ubij, ubij ili budi ubijen / Jer ako nećeš, možeš umrijeti / To je način na koji živim svoj život / Ove ulice su prave, prave, ubij ili budi ubijen. Prince Dre „Kill Or be Killed“ feat. JB Bin Laden (Fresh Prince Of OBlock, 2013.)   

Na drill možemo gledati kao na „vehabizaciju“ trapa. Zašto? Zato što drill zahtjeva potpunu iskrenost, „ulični kredibilitet“ i zahtjeva mogućnost da pojedinac stane ispred metka zbog onoga što je rekao ili napisao na društvenim mrežama. Drill je doslovnost tumačenja i življenja. On je personifikacija 50 Centovog „Get Rich or Die Trying“. Prije pojave drilla trap to i nije zahtijevao. Naravno, kao i svaki drugi gangsta rep postojala je ta težnja, posebice na najnižim uličnim instancama, ali to nije nikad bio zakon. Jednako kao što je 1993. reperica Boss svoj album Born Gangstaz započela sa telefonskim pozivom u kojem njezina majka prigovara zbog tekstualnog sadržaja pjesama koje njezina kćer, koja je završila katoličku školu i koledž, izbacuje, no svejedno ističe kako njen otac zahvaljuje na Rolexu, jednako tako je publici oduvijek bila zanimljivija glazba i ugođaj od same „istinitosti“.

Za klince iz Chicaga drill je pak način života, njihov mali kutak svemira, nepisano pravilo života na ulici u kojem vrijedi isključivo ona starozavjetna „oko za oko, zub za zub“. Ovdje  nema nikakve afirmacije predrasuda ili „trash kulture“. Zar bi se itko ubijao oko nečeg nestvarnog ili ironičnog? Apsolutno ne, jer stvar je sasvim ozbiljna. A drill je, nažalost, poznat po mnoštvu MC-a koji su poginuli u uličnim obračunima. OTF Nunu (1993-2014), Capo (1993-2015), L’A Capone (1996-2013) i Blood Money (1984-2014) samo su poznatiji od mnoštva klinaca koji nisu niti pravo zakoračili u život prije nego li su ga napustili. Oni koji nisu umrli su završili u zatvoru, poput RondoNumbaNinea i Cdaia koji služe kaznu od 40 godina zbog ubojstva taksista, ili su se, poput Chief Keefa, prepustili vlastitoj nezrelosti i autodestruktivnosti. Iako drill više nije zanimljiv mainstreamu mnogi novi reperi su inspirirani upravo doslovnošću koju je on iznjedrio, dok su drugi pak „odahnuli“ odmičući trap što dalje od ulice pod neonska svjetla ljudske alijenacije.

Postoji li mogućnost katarze u trapu

Dakle, kako sam rekao, „pozadina“ je bitna. Da bi se shvatio trap potrebno je shvatiti uvijete života američkog crnog lumpenproletarijata, njihov vrijednosni sustav isprepleten s mitom o „američkom snu“, brutalnost i besperspektivnost kapitalističke svakodnevnice, nezaposlenosti i neimaštine, paralelnih organa vlasti koje su uspostavile razne kriminalne organizacije u kvartovima te glazbe, sporta i nadnaravnih talenata kao jedinog izlaska iz začaranog kruga. I kako je sada moguće povezati trap sa srednjoklasnom ekipom poput Die Antwoorda, koja je izašla iz umjetničke škole?

Već sam, također, spomenuo kako je trap epopeja o uspjehu. Stoga se potrebno osvrnuti na Kalužu i kada tvrdi da upravo ta raskoš, zlatni lanci i razbacivanje parama pokazuju besmislenost isti tih snova [o uspjehu, bijegu itd.]: sa novcem se ne možeš nigdje popeti, ne možeš pobjeći iz geta, iz zamke, trapa. Pare možeš samo bacati u vazduh…  Kako koji trap MC uspije, on seli sebe i svoju obitelj iz geta u kojem je odrastao. Oni najbolje znaju zašto ne žele više pripadati tom svijetu. Pa svrha njihovog trapa i je bila bijeg! Tako npr. Chief Keef i Lil Durk više ne žive u Chicagu, a Young Thug i Gucci Mane više ne žive u Zonama 3 i 6. Na kraju krajeva, svi trap MC-ji maštaju o tome da budu novi Jay-Z – bogati, uspješni i rame uz rame sa svojom Beyoncé. To je trap verzija američkog sna i samo ju „najjači“ ostvare jer to je pravilo tržišta. Naravno, ožiljci borbe uvijek ostaju. Ukratko, Kaluža je ponovno promašio i kada je ustvrdio da: Trap je dakle tautologija i u tom smislu: afirmiše to što jeste, zamku u kojoj se nalazimo. Ali radi se o veseloj bezizlaznosti: naime, zašto bi željeli izlaz, uspinjanje i napredovanje kada je upravo sadašnje trashy stanje ono što omogućava neukroćenu kreativnost, moć i „street credit“.

Pokušavajući objasniti ovu „afirmaciju trenutka“ i „neukroćenu kreativnost“ koju ona proizvodi, on nastavlja kako Gucci Mane mora uvijek iznova zapasti u kriminal, iako ga cijela menadžerska mašinerija pokušava zadržati kod kuće ispred kompjutera gdje može svake nedjelje stvoriti milione.

Gucci Mane je ovdje upravo zanimljiv zato što je on pravi primjer ove transformacije trapa. A Gucci Mane je trap – on postavlja sva pravila. Sve polazi od njega i sve se vraća ka njemu. On je malo više od godinu dana na slobodi i okrenuo je novu stranicu doživjevši svojevrsnu katarzu, koja se vrlo jasno vidi iz njegovih novih albuma. On je postigao da u isto vrijeme napusti i odbaci sve predrasude i simbole koji se vežu uz trap (npr. kodein, tekstove o ulici, agresivno ponašanje itd.) i transformira se u biznismena i ozbiljnog čovjeka koji sjedi na milijunima i repa o tome. Štoviše, na mnogim njegovim recentnim pjesmama možemo pronaći samokritiku i objašnjavanje vlastite katarze, a da pritom on i dalje čvrsto drži titulu „trap boga“:

Ljudi u mom krugu kažu da im je stalo, ali ih zapravo nije briga / No ne mogu kriviti nikoga osim sebe, jer sve započinje sa mnom / Jer rep ti može donijeti bogatstvo, ali to bogatstvo može uništiti tvoje zdravlje / Gledajući sebe u ogledalu, morao sam uzeti dah / I reći sebi da „Gucci, ti si ovisnik“ to je bio prvi korak. „Addicted“ (Gwoptober, 2016.)

Ova samosvjesnost sigurno predstavlja jedan novi, ili barem rijetki, element u trapu. No, Gucci ovdje nije jedini jer će nam pomnije čitanje tekstova Futurea otkrit isto ovo. Glavna tema Futureovih pjesma nije uspjeh kao takav, već svevremenska bol koja je prethodila uspjehu, koja je bila prisutna na cijelom putu do vrha i koja se sada nalazi, zajedno s njim, na vrhu. Jedini način za mirom je ovisnost koje je Future sasvim svjestan te kaže na pjesmi „Codeine Crazy“: Jebeš slavu ja pijuckam lean dok vozim / Sav ovaj novac i nema potrebe da ga skrivam / Ja sam ovisnik i ne mogu to uopće sakriti. Mogao bih reći kako je on trap Toma Zdravković.

Ok, no što ćemo s „trash kulturom“?

Kako bih izbjegao ponavljanje, postavit ću pitanje: ako trap reproducira život jedne sredine, jedne društvene skupine, njezinog pogleda na to što je uspjeh i bijeg – što je tu točno „trash kultura“? Najizravnije viđenje o tome što je tu točno „trash kultura“, a što smo bili u mogućnosti izvući od Kaluže, je sljedeće: Upravo zato je ključno ne razdvajati dobar od lošeg ili lijep od ružnog trasha, trap je naime dobar i lijep samo kao uništenje svih estetskih vrijednosti i svake definicije kvaliteta. To ne znači da više nema nikakve selekcije, nego je vrijedno samo ono što je nevrijedno. Vrijedno je upravo zato što se ne trudi biti vrijedno, zato što jeste ono što jeste. (…) Zato afrimacija trasha nije jednostavno neselektivna afirmacija svega. Isključeno je sve što nije trash, sve što se trudi biti ljepše nego što uistinu jeste.

Znači, trap je „trash“ zato što je njegova misija uništiti u potpunosti ono kvalitetno, pa čak i samu težnju ka onome „kvalitetnom“ i „lijepom“? To je taj manifest koji trap čini „trashom“? Ovo je jedna od onih teza koje se konstruiraju miješanjem krušaka i jabuka i koja zapravo služi sama sebi. Iako sam mišljenja kako u glazbi postoje određeni elementi po kojima se objektivnije može odrediti „stvarna“ vrijednost određene glazbe, prvenstveno je riječ o subjektivnom doživljaju. „Subjektivni doživljaj“ bi možda bilo potrebno i podvući, s dvije crte. Ljudi često zaboravljaju kako je glavni cilj glazbe ugoda, a doživljaj iste je različit od čovjeka do čovjeka. Naravno, svi imamo određene stavove po pitanju estetike i onoga „što je dobra glazba“, eto i ja sam iznio mnoštvo vrijednosnih stavova, no ništa od toga nije argument da se nešto proglašava „trash kulturom“.  Isto tako, samo postojanje „trash kulture“ sa sobom povlači i postojanje one „prave kulture“ koju je eto potrebno braniti, a upravo je ovaj odnos iznimno sličan onom dobro poznatom „sukobu generacija“ u vrednovanju kulture tj. kad stariji ljudi kažu kako je u njihovo vrijeme glazba bila puno bolja. Tako je, kada repa o opijatima i boli koju život donosi, Future okarakteriziran kao šund, dok će se u isto vrijeme u nebo uzdizati petorazredne, tematski slične rock pjesmice bendova poput EKV.

Simplificiranost pogleda i izraza koju trap promovira definitivno nije ništa novo te ona nije vezana isključivo uz gangsta rep kulturu, već je prisutna i u mnoštvu „bijelih“ supkultura i glazbenih pravaca. Također, trap je dokazao da je glazbeno i estetski sposoban proizvesti i puno više o pukog inzistiranja na „provjerenom“ i klišejima žanra. Tako je Young Thug otišao korak dalje sa svojim mixtapeom No, My Name Is Jeffery, što u pogledu beatova i glazbene pozadine, a što po pitanju njegovih vokalnih sposobnosti koje su uistinu nevjerojatne (posebice na pjesmi „Harambe“). Također, trap se ne srami sebe bez obzira koji oblik zauzima, jer kako repa Gucci: Rađe bi repao na traci od Zaya [Zaytoven] nego na traci od Drea [Dr. Dre]. Odnosno, ovo je naš trenutak – vratite se u povijesne udžbenike.

Nadalje, citirajući francuskog filozofa Gillesa Deleuzea o „afirmaciji“, Kaluža raspravlja o samom ja unutar trapa, odnosno nečemu što također čini trap „trashom“: Još jedan izraz tautologije: ja je ja. (…) Ne radi se dakle o afirmisanju statičnog ja nego o putovanju afekta nekog ja koji privuče masu u nepovratno postojanje koje vodi u masovno preoblikovanje ovih ja. Upravo zato što je postojanje u trapu i trashu suštinski zabranjeno, postaje reprezentacija, igranje uloga.

No ja u trapu itekako postoji, barem u onolikoj mjeri koliko to pop-kultura i društvene mreže dozvoljavaju – a to je ipak jedno pitanje izvan samog trapa. Tako Gucci Mane ima ja koje je sigurno veće od njegovog bankovnog računa i koje mu je omogućilo da konstantno ostane relevantan bez obzira na sve promjene. Uostalom, što god ovaj filozofski kupus zapravo značio, trap po afirmiranju ja nije u ničemu drugačiji od bilo kojeg drugog pop-kulturnog trenda. On je izrodio svoje forme, svoje mesije, ljude koji pokušavaju brže-bolje zajahati na tom valu, kao i publiku koja sve to upija i koja ima milijune razloga zbog čega se pronalazi baš u tome. Znači li to da je apsolutno sva pop-kultura inherentno „trash kultura“? A da možda izađemo iz 21. stoljeća?

Još jedan elemenata trapa kao „trash kulture“ koji pronalazimo kod Kaluže je inzistiranje na tome da su „zlato“ i „sranje“ ključni motivi trapa, koje nose „trashy“ odnosno „obični“ ljudi, brzi laktaroši koji ponekad brzo i propadnu. No koji to točno glazbeni žanr prošlosti nije lansirao svoju ofenzivu u mainstream sa idejom „zlata“, odnosno bogatstva, ugleda i slave? Isto tako, koji to žanr nije stvorio prezasićenost na tržištu, odnosno rezultirao time da samo „najbolji“ pobjede, a ostali se vrate „odakle su i došli“? U kapitalizmu je sve kapitalizam. Ako je trap „trash kultura“ ona je započela s Elvisom i The Beatles. Možda čak i puno prije, s Coltraneom i Sun Ra? Možda čak i s Mozartom? Ma samo polako i bez brige, jer smo u potpunosti sigurni – osim od promjene.

Bijeda filozofije

Završio bih ovaj članak s par komentara na pokušaje povezivanja trapa i kapitalizma, te komentiranje istoga s neke lijeve pozicije. Osobno užasno ne volim kada ljevičari i lijevi-liberali u kulturi pokušavaju ostvariti svoje „teorijice“.

Sasvim mi je jasno da je to proizvod (barem) dvaju društvenih procesa. Kao prvo činjenice da ljevica više nema nikakvo uporište u radničkoj klasi, pa ima potrebu kao neka pčelica zujati od teme do teme kako bi njegovala ideju o svojoj relevantnosti dok netko ne usklikne „car je gol“, a drugo se odnosi na sve veću i veću dominaciju američkog pristupa humanistici, izvojevanu američkim nosačima aviona i pop-kulturom, koja mijenja znanstvenu metodologiju društvenih znanosti za mahanje rukicama i jezične salate „teorijica“ koje služe same sebi. Pisanje o kulturi, pogotovo kroz „metodologiju“ šarlatanizma kulturologije, nam upravo omogućuje da spajamo nespojivo, da pišemo o svemu i ničemu, da iskažemo svoje emocije itd.

Tako Kaluža spaja trap i anti-kapitalističku kritiku, označavajući trap kao „parafrazu krajnjeg neoliberalizma“. Odnosno kaže kako se afirmacija trasha na ironičan način izjednačava sa intencijama radničke borbe, zato što i u njenom slučaju važi da je potrebno afirmisati radničku klasu u cjelini i ignorisati sve unutrašnje (obično identitetske) razlike u kvalitetu.“ I nastavlja: Jasno je da se radi o kapitalizmu u najčistijem obliku (…) Ali traš je takođe i akceleracionizam, to jest preticanje kapitalizma, razaranje iznutra. 

Iako bih mogao postaviti pitanje: koje su to točno „razlike u kvaliteti“ među radničkom klasom, ignorirat ću ga. Trap nema nikakve veze sa borbom protiv kapitalizma, niti zagovaranjem kapitalizma kao takvog. Ako, poput klasičnih socijalista utopista, zamislimo neko novo društvo koje bi igralo po našim pravilima i interesima, trap bi se prilagodio njemu i opstao unutar njega jer trap je gangsta, on je lumpenproletarijat. On ne razara sustav iznutra zato što nema ideju o ni o kakvoj „kolektivnoj misiji“ ili o „stvarnom pokretu koji mijenja stanje stvari“ (Marx). Njega zanimaju samo obitelj, klan i preživljavanje. No, ne preživljavanje kao puko mučeničko životarenje, nego kao ono najbolje moguće. To je socijal-darvinizam u praksi. Uostalom, zašto bi trap afirmirao radničku klasu? Ljude koji „lome svoja leđa“ kako bi preživjeli? Ljude koji su u kapitalizmu zauvijek na dnu i iznad kojih je i najmanji ulični kokošar? Trap je dominacija, a radnička klasa nije društvena skupina koja je može ostvariti bez „stvarnog pokreta“.

Ideja o trap glazbi kao nečemu subverzivnom, je u najmanju ruku smiješna. Misija trapa nije dati vrijednost nečemu nevrijednom i obrnuto, obezvrijediti uspostavljanje vrijednosti,  niti u njoj ima ičeg emancipacijskog zbog priznanja kako je „sve novac“, kako Kaluža sugerira. Trap nije ništa subverzivniji od bilo kojeg drugog popkulturnog trenda. Smatra li itko KISS subverzivnim? Queen? ABBA-u? Nellya? Hollywood? Bollywood? Trap je samo dio kulturne industrije, baš kako su je definirali Theodor Adorno i Max Horkheimer.

Vratio bih se još malo na sam lumpenproletarijat. Komentirajući razliku između „trashy“, odnosno trap, i klasičnih američkih snova o uspjehu Kaluža tvrdi kako je teško integrirati mlade gangstere iz geta u društvo, jer: trap idealima koje uspostavlja, direktno i u praksi, pokazuje neizdrživost sistema unutar kojega se rađa. No trap ništa ne uspostavlja, jer je sve već uspostavljeno. Mladi gangsteri već su odavno integrirani u društvo, tj. kapitalizam. Njihova primarna svrha je biti policija tamo gdje policija to ne može biti, odnosno stvaranje paralelnih „organa vlasti“ i paziti da ne dolazi do nikakvog povezivanja između radničke klase i „viška stanovništva“. Zbog toga svaki put kada dođe do nekih društvenih pokreta u SAD-u upravo ti gangsteri pozivaju na prekid nasilja kako bi ulično tržište nastavilo funkcionirati te kako ulično poduzetništvo ne bi trpjelo. Na kraju krajeva, to je oduvijek i bila funkcija lumpenproletarijata u kapitalizmu.  

Isto tako, pomalo je naporan ovaj trend o iščitavaju „političnosti“ u glazbi u kojoj je nema. Moram priznati da sam se nasmijao kada se Kaluža pozvao na tezu Benjamina Noysa o političnosti, buntovnosti i prosvjećenosti post-punka u odnosu na politički punk. Je li to isti onaj post-punk čija je ikona Ian Curtis 1979. godine glasao i javno podupirao Margaret Thatcher? Trap je kao žanr apolitičan, jer je u njegovom fokusu ideja o pojedincu i njegovom plemenu, a ne društvena promjena. Tako generički – tako pop-kulturno. Sprječava li taj „fokus“ pojedince da budu „politični“? Apsolutno ne, kao što možemo najbolje vidjeti na primjeru francuskog trapa. 

Mislim da je već krajnje vrijeme da ljudi prekinu od muhe raditi slona. Trap, izuzev svog glazbenog izričaja, nije apsolutno ništa novo niti posebno. On neće isprati mozak današnjoj mladeži koja je imala Facebook profil prije nego li je izašla iz maternice, neće obraniti kapitalizam u još jednom važnom okršaju s nepostojećom ljevicom, nije katalizator nikakve društvene promjene i nema nikakvu skrivenu agendu. U suštini, jedino točno što je Kaluža rekao, doduše u krivom kontekstu, jest da je trap – trap. Trap je jednostavno hip-hop današnjice, projektil koji je ispaljen i koji će parati nebo sve dok ne  padne u najdublje dubine kodeinskog oceana.

Odjava programa. Samo trap.

01 37  Č – Blok ZGB beng beng

[1] „Knjiga postanka“ je jedna od knjiga koje čine Toru, a kasnije i tzv. Stari zavjet Biblije, dok su 18-19 „poglavlja“ koji se odnose na uništavanje Sodome i Gomore.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu