Kako zamišljam revoluciju

Objavljeno:
Kako zamišljam revoluciju

Onaj koji je razumom izolirao fenomene i povezao ih u sistem, ostaje izvan zidova grada, kao što i ja sada ostajem izvan grada. Mora da su se tako osjećali svi ti glupi spisatelji i naučnici, koji su mislili da moraju stvoriti sistem znanja, značenja, etike, ljepote i ostalog i sigurno iz te samoće i otvorenosti nepoznatog proizlazi idiotski mit genijalnog naučinka i pisca, kojeg su dijelile mase diletanata i nekoliko zaista vrijednih ljudi


I.

Vruće je, na primjer 33 stepena. Moja majica je plava i podigao sam je preko sisa. Moja djelimično bijela i djelimično čupava masa mišića i masti od 115 kila puna je energije, dišem cijelim plućima koja imaju velik volumen (ustanovljeno u drugom razredu osnovne škole) i osjećam kako mi brzo kucanje srca prijatno masira unutrašnjost torza. Obučen sam još u svijetle kratke pantalone do koljena sa karo uzorkom, a obuven u sivkaste papuče. Na glavi mi sunčane naočare, koje sam kupio u Mulleru za 12 ili 13 EUR. Nalazim se usred karnevala. Čuju se stihovi iz One Nation Under the Groove: Ready or not here we come/ Gettin’ down on / The one which we believe in / One nation under a groove, preko groova beat Ice Cubove Bop Gun sa klasičnog albuma Lethal Injection iz 1993.

Preko pojasa visi mi mašinka, više zbog stila nego zbog ozbiljne prijetnje. Svi se krećemo u ritmu groova. Sa desne strane priđe mi Utjecajni Kolumnista i počne naricati: “Ovo je veoma opasno, ovo je veoma opasno, šta to radite, nemate pojma.” On ne zna da je revolucija zapravo već završen čin. Usmjerim mašinku prema njemu i zaderem se: “ratatatat!” Čovjek se uplaši i padne na pod. Svi se počnemo smijati. Onda ga drugarski uhvatimo za ruke, postavimo ga na noge i priključimo ga karnevalu. “Šta ćeš piti?” pitam ga, iako je stariji od mene više od dvadeset godina. I tokom revolucije i poslije revolucije i većinu vremena prije nje imam, imaću, imao sam dovoljno za piće ili dva – barem se tako nadam – i to mi je ponekad sasvim dovoljno, pogotovo ako je vani 33 stepena i obuven sam u papuče, nosim sunčane naočare, u dobroj sam formi i slušam gangsta rap. Utjecajnom Kolumnisti dam novac i pošaljem ga i po svoje piće, Radensku od pola litra. Cio dan je pijem, kisjelu vodu. Čovjek se vrati tek poslije sata, bez pića, pijan i ne vrati mi pare. Već se nalazimo na drugom kraju grada. “By now you should know I hate waitin’ / I got no patience” (Skepta – Konnichiwa, istoimeni album), kažem mu bez ikakvog patroniziranja i osjećam se kao da sam u snovima. Onda on uspori i ostavim ga iza sebe.

One nation under a groove. Move your ass and your mind will follow, Funkadelic. Klekni i moliti ćeš, Pascal. Usred kolone formirala se grupa plešućih derviša koju svi zaobiđemo. Iznenada osjećam da me revolucija neće ispuniti, da je moje razočaranje veće od bilo kakve materijalne i simbolne bezbjednosti i ta pomisao pokreće poznati bol, blokadu, kao da mi nešto uhvati mozak i stišće ga, a u mozgu su i pluća i ne mogu da dišem. Ipak, znam da je to razočarenje uvjetovano materijalnim uslovima i revolucija je njihova čista transgresija, a znamo da u transgresiji nema zadovoljstva, u njoj je neko najveće poštenje i najveće nepoštenje. Autonomija mog duha je u tome da plešem na groove i da ipak ne razlikujem metafizičke osjećaje od materijalnog svijeta produkcijskih odnosa, što je prilično religiozno.

Sljedećih dana počinje ekspropriacija kapitalista i malograđana. Neki od njih postaju glasni ali sve to je moguće veoma lako riješiti: imamo pristup do masovnih medija i objavljujemo već ranije pripremljene sheme mreža klijentelnih bandi iz javnog i privatnog sektora, koje su surađivale, a proglašavale se ljevicom. Otvorimo mogućnost komentiranja što smatramo simbolnim gulagom, u koje kapitalisti i malograđanska reakcija unose svoju ljutnju i time se brukaju. Poslije godina – uglavnom opravdanog ali loše utemeljenog – ponižavanja anonimnih komentatora, sada to postaju oni i to im je najveća kazna, time gube simbolni kapital, što je još važnije od gubitka ekonomskog. Uz sve to slušamo klasični gangsta rap i groovamo. Ekonomija se čini veoma jednostavnom, brojke glatko idu, instruiramo umjetnike, koji tvrde da su loši u matematici, što se pokazuje kao dosadna samomistifikacija. Razmišljamo zašto nam se ne sviđa trap. Pokušavamo da prebudimo zanimanje za free jazz u širokim masama, što je djelimično uspješno. Na Kongresnom trgu organizuju se žurke na kojima ljudi aktivno plešu na Coltranea, Colemana i novije izvođače. A na Metelkovoj ostaje alternativini rock, što nam odgovara; pridružimo mu cajke, rockeri se nekoliko dana bune, a poslije toga otvaraju se ljubavne veze između čefurskog underclassa i gimnazijalaca iz Bežigrada, čemu se eksproprirani malograđanski roditelji protive, što još više potiče klasnu svijest kod buntovnih gimnazijalaca i čefura. U toku smo sa zbivanjem u Kirgiziji, gdje revolucija još nije završena ali su svi veći gradovi već u našim rukama: šaljemo podrške i kadrove preko Brnika. Međutim, na Prešernovom trgu šatore postavljaju migranti i tamo su parkirane kamile iz životinjskog vrta. Migranti igraju karte, a kamile ih posmatraju. Tu i tamo prođe neki pijani čiča, koji je na tom mjestu prije toga svirao harmoniku i kaže da su oni za sve krivi, da se radi o islamokominističnoj zavjeri, čemu se smiju i migranti i kamile.

II.

Sve to je veoma naporno. U jednom tretnutku moram otić na odmor u Celje. Cijeli put vlakom u ruci sam vrtim svoj fidget spinner; gledam vrtenje kroz svoje jeftine sunčane naočare. Dok sam sjedio, raširio sam noge i kondukter se prema meni ponašao veoma obazrivo. A ja sam mu pokazao odgovarajuće poštovanje i pristojnost, zbog čega mi je najzad počeo prigovarati: “To samo fejkaš, samo se želiš pokazati kao skroman, želiš glumiti benevolentnog diktatora,” iako ja znam da to nije istina, mada i jeste istina; nije istina ukoliko i fejkanje i gluma čine bitan elemenat iskrenosti i performativnog društvenog pozicioniranja. Sa prozora mogu vidjeti gradnju velike vjetrenjače u boji mog fidget spinnera. To je samo slučajnost. Međutim – koliko ja imam godina? I u kojoj se godini ova revolucija dešava?

U Celju šetam noću. Grad je isti kao i prije revolucije. U jedan po ponoći nećeš sresti nikoga. Tihe su ulice, tebi na raspolaganju, ali to je varka. Što više su ti na raspolaganju, tim više te kradu, otuđuju, igraju se tobom, derealiziraju tvoju percepciju, bude osjećaj čarobnosti. Svaki put šetnja po svim tim ulicama nešto je novo; kao nekakav ritual koji dovodi u posebno, halucinatorno stanje, a sadržaj halucinacija svaki put je drukčiji. Da li sam šetao svim ulicama tog grada? Radi se o nekakvoj tajni, koju bi i u vrijeme Big Data teško mogao riješiti. Sanjam o tome da ću jednom stupiti na ulicu kojom još nisam prolazio. Nadam se da ću vidjeti taj komad gradskog tijela. Celje, moj perverzni Pariz Patricka Modiana.

Na šetnjama često slušam Grime. Palim se na njega. I prije revolucije davao mi je utisak političkog vrijanja. A onda me, po neznam koji put, opet iznenade random upaljena svjetla na blokovima u Novoj vasi: zašto baš ta svijetla a ne neka druga? Što se tu zbiva? Skinem slušalice sa ušiju. Dešava se velika tišina: samo se u veoma blagom vjetru čuje pokret nekog lista. A onda odjednom plač nekog djeteta. Strašno. Ovaj mali velegrad, pun pustih ulica i tišine, napunjen je i mnogim tajnama. Sječu ga dvije duge i široke avenije na kojima treperi narandžasto svjetlo. Skrenem na jednu od tih avenija, uz koju raste stara, prašnjava, savanska trava koja bliješti u svjetlosti mjeseca koji od pojedinačnih vlati trave čini prašnjava ogledala od srebra, a ona odsijevaju treperenje narandžastih svijetala. Nastaje tunel iz svjetlosti. Vidim skoro do kraja avenije i slutim kako ona ovo veče opet vodi ka drugom mjestu, vjerovatno u pustinju. Potpuno sam sam. Usvojio sam krajnja dostignuća materijalističke metodologije. Ali sada sam sam. Prirodna i društvena nauka su povezane, ali sada sam sam. Gdje smestiti sebe? Racionalno svladani svijet otvara psihotička brda nesvladanosti, koja rastu iz mene, iz mojih ušiju, usta, nosa, drugih rupa, koja nisu samo ona na koje ste pomislili, nego i neka skroz neočekivana, primjerice rupa u očima, rupa u stomaku, ruci i tako dalje. Onaj koji je razumom izolirao fenomene i povezao ih u sistem, ostaje van zidova grada, kao što i ja sada ostajem van grada. Mora da su se tako osjećali svi ti glupi spisatelji i naučnici, koji su mislili da moraju stvoriti sistem znanja, značenja, etike, ljepote i ostalog i sigurno iz te samoće i otvorenosti nepoznatog proizlazi idiotski mit genijalnog naučinka i pisca, kojeg su dijelile mase diletanata i nekoliko zaista vrijednih ljudi.

Prije nego što padnem u psihozu i krenem u pustinju, sjetim se osnovnog metodološkog pravila novog materijalizma: da te ne bi posmatralo ništavilo, počni se posmatrati sam. Zamišljam svoju društvenu poziciju i svoju biologiju i kako su povezane i dođem do zadovoljavajućih rješenja, koja mi pokažu zašto sam upravo u ovom momentu skoro zapao u psihozu praznog grada i krenuo u pustinju. Isto tako lakše razumijem kako je toliko diletantata i takozvanih majstora dijelilo uvjerenje u mit naučnika ili pisca pustinjaka, a svejedno se toliko razlikuju – materijalni uslovi, u koje se ubraja i društvena pozicija nekima su omogućili uspjeti, a drugima ne, što nema veze sa pustinjaštvom, nego suprotno, sa društvom.

U tom momentu poželim društvo. Krenem prema kafani na Petrolu na raskrnici avenija, Mariborske i Kidričeve, gdje sam svake noći prije revolucije pio kafu i kiselu vodu sa ukusom limuna i jeftinog šećera. Tamo su se uglavnom zadržavali bosanski radnici i ukrajinske prostitutke, koji su se barili. Na TV-u su se prenosile utakmice iz NBA.

Kad stignem, vidim da su lokal napunili malograđani. Opet sretnem Utjecajnog Kolumnistu (otkud on u Celju?), koji se grli i ljubi u lice sa Starletom ekspropriirane “liberalne” nacionalne kulture. Oboje na taj način žele dobiti simbolni kapital, misleći da će tako u društvu, gdje su sredstva proizvodnje prešla u društveni posjed, doći do ekonomskog. Ti ljudi zaista se sporo prilagođavaju situaciji. Kažem im: “Ajd, mrš.” Prestanu se smiješiti, spuste glave i mimo jeftinih vještaćkih palmi izađu sa terase.

Bosanski radnici i Ukrajinke se nastavljaju bariti, a malograđani se smuše. Radnici su svi u zlatnim lancima, koji su bili otuđeni kapitalistima. Ne znam šta ćemo sa time. Ne znam ni šta ćemo sa prostitucijom. Konobarica srednjih godina, srebrnih čefurskih cipela, jeftine plave boje za kosu i podudarene čeljusti, koja budi utisak osobe koja je mnogo toga doživjela i preživjela u životu, automatski mi donosi dugu kafu i kiselu vodu sa ukusom limuna te nekvalitetnog šećera, a u njenom pogledu i ponašanju još uvijek je majčinski instinkt i momenat sitne privlačnosti koju osjeća prema meni. To su pravi ljudi revolucije, stabilni; novi čovjek mora biti stabilan. Samo stagniranje je transformativno, to sam napisao i u svojoj pjesmi. Zamolim je da mi donese daljinski upravljač. Posjedovanje daljinskog moj je jedini iskaz mog utjecaja (pored tjeranja Utjecajnog kolumnista i Starlete). Upalim noćni program na kojem rolaju revolucionarni memei na osnovu shema tipa expanding brain, the floor is lava, ackchyually i slično. Počnem se idiotski smijati. Baš sam blesav. Pošaljem SMS podrške ljudima u Ljubljani.

Muanis Sinanović (Novo mesto, 1989.), pesnik i književni kritičar. Član redakcije Radio Študenta i Prolettera.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu