Kako spasiti politiku od čovječnosti?

Objavljeno:
Kako spasiti politiku od čovječnosti?

Dovoljno je pročitati neka od pisama radnica i radnika, ispovijesti ljudi koje je banka deložirala, nezaposlenih starijih od pedeset godina, umirovljenika i umirovljenica, bolesnih za koje se zdravstvo sve lošije brine, svih onih koji žive na egzistencijalnom rubu, pa da se mantra o čovječnosti sruši kao kula od karata

 

“Moja analitička metoda ne polazi od čovjeka već od socijalnog razdoblja koje je ekonomski zadano.” (Karl Marx, Randglossen zur Wagners Lehrbuch, 1879-80)


Nema izrabljivanijeg ideologema od „čovjeka“. Danas u Hrvatskoj nema niti jedine stranke koja bi se odrekla čovjeka no svi, uglas, optužuju one druge da su se tog istog čovjeka odrekli. To da politička istina nije na cijeni znamo, no ne možemo političare jednostavno optužiti da lažu. Možda i jest tako jednostavno, ali zašto im je baš čovjek na pameti, zašto ne govore o životinjama, manjinama, radnicima, vanzemaljcima? Očito je da je baš čovjek onaj prazni ideologem koji se prema potrebi može „napuniti“ svim mogućim značenjima, a sve u svrhu političkog profitiranja.

Politički oportunist HNS-ovac Štromar u svojoj poslanici obezglavljenim članovima stranke koji nisu shvatili partijski zaokret prema HDZ-u, tumači zašto se odlučiti na politički oportunizam – pa baš zbog čovjeka građanina i njegovih problema, koju su „nestali iz fokusa politike“, pa se, umjesto njima, politika bavi „sama sobom“. Davor Bernardić iz SDP-a pak optužuje političare kako im je „čovjek na zadnjem mjestu“, i tako dalje.

Što je s tim čovjekom-građaninom i zašto ga se priziva svaki puta kada je potreban politički bod? Čovjek, apstraktan, bez ikakvih konkretnih političkih, nacionalnih, rodnih i drugih obilježja idealan je konstrukt, „prazni označitelj“ poput srodnih označitelja kao što su sloboda, jednakost, ravnopravnost koji svi odreda služe u najprizemnijoj političkoj kampanji. Najtotalitarniji sustavi zločine su činili u ime čovjeka, humanosti i „ljudskosti“. Hitler je mogao potpisati većinu poslanica o čovjeku i čovječnosti koje danas pršte s političke pozornice.

Kako bismo spasili čovjeka od čovječnosti? Postoji li neka pozicija s koje je moguće progovarati u ime čovjeka? Svaki pokušaj da se politici vrati supstancija unaprijed je osuđen na propast, ne zbog njegovog sadržaja, već zbog forme koja je zadana – to je forma opće univerzalnosti, podrazumijevane ljudskosti s kojom se svi mogu identificirati. Osnove politike i političnosti su nestale, a zamijenili su ih kvazi-humanizam, holizam, duhovnost, individualizam. Nije jednostavno započeti novu eru čovjekove čovječnosti samoproglasivši se zagovornikom čovjeka, čak i kada se s tim čovjekom maršira, prosvjeduje, brani od ovrhe, štrajka. Sve je unaprijed osuđeno na propast jer čovjek je već rezerviran na drugim poljima, poljima apstrakcije u kojima su ga/je interpelirale stranke i ideje koje ne hodaju, ne brane, ne ustaju uz konkretnog čovjeka koji je deložiran/a, ne prima plaću, nema za topli obrok, gladuje, ali i taj konkretni čovjek se u trenutku glasanja može prepoznati u onom apstraktnom čovjeku, a to je u konačnici jedino što se u politici danas računa.

Kako te temelje vratiti, kako oteti političnost od kvazi-humanizma i vratiti politiku njezinoj svrsi – grčkom politika, usko vezanom uz demos, vladavinu naroda? Refleksija na drugu stranu onemogućava jednostavnu tranziciju. Jer dok se o čovjeku govori sve najbolje, politika i političar su kontra-označitelji, pune se pridjevima i imenicama koje nije pristojno ovdje navoditi. Nema jednostavnog recepta, no kako bi za početak bilo da se politika ostavi transcendencija humanizma i vrati nekim drugim označiteljima, na polje političke ekonomije i izraze kao što su „višak vrijednosti“ i „eksploatacija“?   

Kritici političke ekonomije je također na pameti čovjek, no ne kao apstraktna kategorija, već kao radnik/radnica – u svojem obliku u kojem svako dolazi do istog zida, a to je zid materijalnih uvjeta postojanja, proizvodnje i reprodukcije vlastitog života, u kojem svatko ostaje sam i nezaštićen bez velikih riječi o slobodi i jednakosti, pred zidom okrutnih i sasvim konkretnih uvjeta. A ti uvjeti života upravo predstavljaju i njegovu i njezinu čovječnost, što god humanistički lamentatori imali o tome reći. Čovjek je čovjek ako ima osnovne uvjete za život; hranu, odjeću, topli dom. Dovoljno je pročitati neka od pisama radnica i radnika, ispovijesti ljudi koje je banka deložirala, nezaposlenih starijih od pedeset godina, umirovljenika i umirovljenica, bolesnih za koje se zdravstvo sve lošije brine, svih onih koji žive na egzistencijalnom rubu, pa da se mantra o čovječnosti sruši kao kula od karata.  

Ne samo kod nas u Hrvatskoj, već u čitavom svijetu ljudi žive loše, uzmemo li u obzir stupanj tehnološkog i znanstvenog napretka koji je postignut. Paradoksalno je da danas čovjek radi duže od srednjovjekovnog seljaka, da se ne poštuje izboreno pravo osmosatnog radnog vremena, te da se nesigurnost i socijalni darvinizam nameću kao modus vivendi.

Utoliko, ako nešto može biti prvi korak političkog projekta, bez lažnih iluzija o sigurnom uspjehu i pobjedi u areni označitelja, značenja i pojmovlja, možda bi to mogao biti korak prema političnosti bez „čovječnosti“ i kvazihumanizma. Možda da napustimo „čovjeka“ i „čovječnost“ i vratimo se tamo negdje dolje, u bazu, prljavu materiju uvjeta proizvodnje i reprodukcije života, gdje ta čovječnost živi i opstaje mimo svijeta ideja, vjerovanja, opredjeljenja i stavova. Možda onda politikom spasimo i čovječnost?

Katarina Peović Vuković (Zagreb, 1974), magistrirala je i doktorirala na FFZG, zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Nedavno je objavila knjigu Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu