Jugoslavija i Evropa

Objavljeno:
Jugoslavija i Evropa


prevela sa slovenačkog Nada Zdravčić

 

Svijet nije počeo s nama.

Ne mogu prihvatiti život u ‘vječnom sad’. Mnogo se radije – jedan, dva, tri! – zavrtim oko svoje osi. Reci mi čega se sjećaš i reći ću ti ko si!

 

Ko sam? Član velike družine koju je katastrofa rasula po planetu, dijete ‘jugoslovenskeAtlantide’, koje piše, briše, ponekad sačuva sjećanja i sastavlja komadićke za zajednički portret nestale civilizacije : ugao zagrebačke Trešnjevke u Seattleu i šank sarajevskogbifea Mudrac u Washingtonu, D.C., šalicu iz zemunske kavane u Calgaryju i odsjaje Ljubljanice pod mostovima amsterdamskih kanala, mekane obronke Fruške gore u crnačkom getu Chicaga i svjetlost zalaska sunca nad Šibenikom, klisne kroz podnožje Eiffelovog stuba i onda ponikne u rascjep između svjedočenja i vizije.

Stanujem u Ljubljani, na Zelenoj jami, u Saveznoj ulici.

Je li ime ulice uopće važno?

Jeste. U staroj radničkoj četvrti postoje ulice kao što je Proleterska, Fabrička i Društvena : ovdje je ime zaista znamenje, nomen est omen. Uprkos promjenama državnih granica i političkog sustava ulica je sačuvala naziv koji je dobila nakon Drugog svjetskog rata.

Povjest saveza znanog kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), upisana je u moje stalno prebivalište. Nema dileme. Dilemu su imali službenici nove slovenačke države koji su mi – kao i svim državljanima, osim ‘izbrisanih’ – nakon 1991. godine izdali nove dokumente, i novi rodni list. U rubrici “država rođenja” su samo neznatni tragovi : Jugoslaviju su birokrate zatajile trima tačkicama srama.

Mene nije sram: u Jugoslaviji sam se rodio i u Jugoslaviji sam odrastao. Tu sam naučio prve društvene običaje i interiorizirao koncentrične krugove različitih kultura i jezika, vjerskih tradicija i narodnih mitologija, pa i političkih i društvenih ideja.

Jugoslavija je bila politička zajednica koja se izričito oblikovala kao transnacionalni savez republika (država). Mi Slovenci već dvije decenije živimo u samostalnoj državi i šest godina u Europskoj uniji. I EU je politička zajednica koja je izričito utemeljena kao transnacionalni savez država. Obje tvorevine su obilježene nedostatkom demokratije. Istina : u EU nema ‘kulta’ osobe (kako se ono zove sadašnji predsjednik predsjedništva, odnosno komisije, odnosno upravnog organa?) i članice EU djeluju u kapitalizmu, dok su članice SFRJ djelovale u socijalizmu.

Svejedno : spadam među nekoliko privilegiranih generacija, rođenih i odraslih u Jugoslaviji. Privilegirani smo bili makar sa stajališta (školski utvrđene i osobno doživljene) multikulturalnosti. Za širu domovinu smo imali čitav prostor od Triglava doVardara, od Dunava do Alpa, od obala Jadrana do ravnica Panonije. U Jugoslaviji je čovjek svoj identitet hranio posezanjem u zalihe smisla ‘uže’ (republičke, nacionalne) i ‘šire’ (savezne, transnacionalne) domovine.

Nisam uvjeren da su mlađi sugrađani, socijalizirani u okviru slovenačke neovisne države i EU, već razvili slične veze prema suvremenoj ‘široj’ domovini Slovenaca.

U tome nema ništa neobično : ‘raznolikost u jednakosti’ u EU je danas toliko sklizak pojam, koliko je juče bilo ‘bratstvo i jedinstvo’ u SFRJ. Kod obiju ideologija se radi o nekoj vrsti ekrana ka kojem narodi i pojedinci usmjeravaju vlastite želje i očekivanja. Sa te tačke gledišta me ‘europeizam’ kao zajednička priča, koja želi biti više od ukupnosti svojih sastavnih dijelova, nezaustavljivo podsjeća na ‘jugoslavenstvo‘.

Još više od toga : SFRJ bi u nekoj kritičnoj zgusnutoj varijanti čak mogli razumjeti kao smanjenu EU.

‘Ah, kakav nedostatak ukusa!’ vjerojatno ćete reći. Ali radije promislite još jedanput. Dajmo, postavimo političku prirodu titoističkog režima u zagradu i osvrnimo se na kulturne sastojke. Uporedimo dakle jugoslavenski i europski savez. Bićemo iznenađeni brojnim usporednicama.

Tu su raznolike tradicije abrahamskih religija (judaizam, katoličanstvo, protestantizam, pravoslavlje, islam); različiti narodi i manjinske etničke zajednice ili ‘narodnosti’, različiti (i na saveznoj ravni načelno jednakopravni) jezici; različita pisma; naslijeđe starovjekovnog Rima i srednjevjekovnog vizantijskog carstva; logični um zapadnog kršćanstva i mistična teologija pravoslavlja; renesansa, humanizam i prosvjetiteljstvo, pa i svakodnevni običaji i fleksibilni identiteti Osmanlijskog carstva. Balkanska ‘ritam i bluz’ sekcija (Rumunjska i Bugarska) je u europski orkestar pristupila 1. januara 2007. Grčka nije više jedina europska država sa većinskim pravoslavnim stanovništvom. Obje nove članice su takve, a Bugarska ima i znatnu starosjedilačku muslimansku zajednicu.

U EU je dvojno državljanstvo pravnopolitički okvir u kojem se uređuju odnosi između pojedinaca, naroda i država. Dvojno državljanstvo omogućava pojedincu razviti veze sa nacionalnom državom i istovremeno sa Europom. Ta praksa je strukturno uporediva sa praksom u SFRJ, u kojoj smo bili državljani republike u kojoj smo imali stalno prebivalište, i istovremeno i savezne države (sastavljene od šest republika i dviju autonomnih pokrajina u sklopu Srbije).

Zamisao o dvojnom državljanstvu Titova je Jugoslavija preuzela od ‘tamnice naroda’, kako su Austro-Ugarsko carstvo rado vrijeđali kritičari nakon što je crno-zlatna monarhija zagrizla u prah. Josip Broz Tito, prekaljeni komunistički aktivista, karizmatični gerilski vođa i populistički državnik svjetskog formata je naime tvrdio da je pobjedom nad fašističkim i nacističkim okupatorom Jugoslavija počela od očišćujuće nule 1945. godine: sva prošlost tih prostora sa njihovim nositeljima skupa je tek otpisana stvar “gnjile buržuaske kulture”.

Na drugoj strani se Tito ugledao na Habsburgovce. U riznici stilova i politika koje je razvio austrijski carski dvor jugoslavenski diktator je našao podstrek za oblikovanje raskalašenog ukusa za ‘hohštapleraj’, pompu i ceremonijal, pa i za način kako upravljati međusobno posvađanim vjerskim i narodnim zajednicama, i pri tome osigurati srazmjerno miran život pod jedinstvenom političkom vlašću.

Manu je bilo potrebno pretvoriti u vrlinu. Različite su bile samo ideje o tome kako to postići. Kakav sadržaj treba imati povezujuća ideologija, da bi mogla prevazići pojedine kulture u republikama, a da ih ne ukine? Kakve mjere su primjerene i dopustive za ostvarenje tog cilja? Rasprava o ‘jugoslavenstvu’ je načela značajno pitanje. Kao što znamo, nije ga riješila.

Nakon Titove smrti 1980. godine vodeći jugoslavenski političari su pokazali potpuno odsustvo mašte, a njihovo geslo je bio još samo iznemogli usklik šupljoglavosti : “NakonTita – Tito!” Povezujuću ideologiju “jugoslavenstva” počele su podrivati militantne nacionalističke politike, a posebno srpska. Nakon što se Slobodan Milošević, arhitektajugoslovenske katastrofe, latio realiziranja šovinističkog programa o “svim Srbima u jednoj državi“, elitama u pojedinim republikama nije preostalo puno mogućnosti. Nacionalistički zahtjev da se stekne vlastita država, mnogi su Slovenci, skupa sa mnom, vidjeli kao najbolje od svih slabih rješenja.

Slovenačko političko vođstvo kasnih osamdesetih godina nije bilo poneseno nacionalizmom. Nije tvrdoglavo ustrajavalo da se izađe iz Jugoslavije. Predlagalo je više mogućnosti za suživot različitih naroda: labavu federaciju, asimetričnu konfederaciju, švicarsku kantonizaciju, kanadski model, britansku ‘zajednicu naroda’. Svi prijedlozi su dospjeli u kantu za smeće pod stolom u Miloševićevom uredu. Tek nakon drskog odbijanja svake rasprave, većinsko slovenačko mnijenje se okrenulo ‘protiv nastavka Srbije sa drugim sredstvima’, kako je post-titovsku Jugoslaviju tretirao Milošević nakon svog znanog govora 28. juna 1989. godine povodom 600. obljetnice bitke na Kosovu polju. Nekadašnji neupadljivi komunistički službenik je postao raspaljeni nacionalistički vođa.

Nacionalizme pokušava prevazići ‘europeizam’, ideologija solidarnosti i jednakosti među različitim narodima i ljudima Europe. To je plemenit cilj. Ali, glede slobodne i udružene Europe moj optimizam volje se krza : potkopava ga pesimizam razuma. Bojim se da će i EU biti dugoročno neuspješna, ako ne bude našla način kako spriječiti gospodarenje država članica. U Jugoslaviji je takav član bio najbrojniji (srpski) narod. U današnjoj EU ga otjelotvoruje Kerneuropa (njem; na engl. Multi-speed Europe ili two-speed Europe, OP.N.Z.) koja se izražava ‘politikom dviju brzina’. Ona pod maskom nove gospodarske nužnosti održava staru granicu između razvijenog zapadnog i nerazvijenog istočnog dijela kontinenta. Sa te tačke gledišta države ‘Zapadnog Balkana’ (nasljednice Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija) posve očito ‘u leru’.

 

Iako se kod raspada Jugoslavije radilo o kombinaciji ubojstva i samoubojstva, mnogi komentatori se slažu da joj je smrtni udarac zadalo pomanjkanje solidarnosti. Samo se nadam(o) da će Europska unija znati na adekvatan način odgovoriti na ovaj veliki izazov.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu