Između krajnosti

Objavljeno:
Između krajnosti

Konačni dojam priziva onaj ranije spomenuti prosjek – pjesme su to bez neoprostivih iskliznuća, koje rijetko padaju ispod neke apstraktne, prosječne razine suvremene domaće lirike, no i bez upečatljivosti, vještine i drskosti koje bi ih iz takvog prosjeka istrgle

 

Lena Derkač: Posvajanje neba, HDP, Zagreb 2015.


Nagrada Risto Ratković, koja nosi ime crnogorskoga modernističkog pisca i pjesnika s rubova historijskih avangardi i dodjeljuje se godišnje u Bijelom Polju, jedno je od rijetkih priznanja namijenjenih konkretnoj pjesničkoj knjizi s područja svih idioma zajedničkog nam jezika. To što su tekuće godine nagradu ravnopravno podijelila dva naslova – Karta više za pikarski trans Tatjane Bijelić iz Banjaluke i Posvajanje neba požežanke Lane Derkač – ukazuje na dva općenita, suprotstavljena zaključka: ili je ovogodišnja pjesnička berba bila izrazito uspjela, pa se žiri nije uspio usuglasiti oko jednog naslova zbog obilja izvrsnih tekstova, ili je, naprotiv, bila ispodprosječna, pa ni jedan naslov samostalno nije zadovoljio njegove kriterije. Knjiga Tatjane Bijelić mi nažalost nije dostupna, no ako je suditi po Posvajanju neba, u pitanju je iz nekog razloga bio upravo zloglasni treći put: riječ je, naime, o gotovo paradigmatski prosječnoj knjizi.

Lana Derkač produktivna je autorica koja se okušala u rodovima i žanrovima u rasponu od romana i kratke proze preko esejistike do dramskih tekstova, a ovo joj je deveta samostalna pjesnička knjiga. Četrdeset i devet uvrštenih pjesama raspoređeno je u pet ciklusa, naslovljenih „Zatočene radnje“, „Recept Dr. Siječnja“, „Rečenice su Bookmarkeri“, „Posvajanje neba“ i „Krčanje“. Tekstovi su stilski homogeni, poprilično čvrsto korespondiraju na tematsko-motivsko ravni, a nema ni značajnijih kvalitativnih oscilacija. Nije stoga do kraja jasno zašto su, na primjer, razdvojeni drugi i naslovni ciklus, a dodatnu misteriju predstavlja izdvajanje posljednjeg, čije su četiri pjesme sasvim legitimno mogle pripasti bilo kojem od prethodnih. Cezura je, međutim, dobro postavljena između prve dvije cjeline, i ta je cezura prije svega, doslovno motivski i metaforički, klimatska. Prvi ciklus obilježit će topliji dani, sunce, suncokreti i žitna polja – u svakom slučaju pretežno živa priroda (iako je, u likovnom smislu, priroda u pjesmama Lane Derkač rijetko kad mrtva, u njoj je gotovo beziznimno kao središnja os prisutan čovjek/protagonist) – a završit će, nimalo slučajno, riječju snijeg. Taj će, autoričin kućni motiv i simbol kroz čitav niz knjiga, njegova bjelina i tišina, uglavnom suvereno dominirati do kraja knjige. Iznimku čine u najširem smislu putopisne „Rečenice“, iako ćemo putositnice – najčešće crtice s najrazličitijih pjesničkih putovanja – zateći rasute čitavim rukopisom. Snijegu se, kao svojevrsna pošast preokrenutog predznaka, motiv i simbol čije je tradicionalni simbolički kapital preispisan i okrenut u suprotnom smjeru, pridružuje magla. Ona je dah neba, uvijek poželjni mirotvorac u blagdanskim razgovorima koji daje konačnu glazuru knjizi, što je podvučeno i fotografijom u sivilo potopljene šume na naslovnici.
Dijalog, eksplicitni ili implicitni, još je jedna od konstanti knjige. Stalnom sugovorniku Davoru pridružuju se predmeti, pojave, pa i sam pjesnički jezik. Postavljaju se pitanja, daju i izbjegavaju odgovori, tekst razigrava svojevrsna unutarnja apelativnost. Često se upošljava upravni govor, uz širok spektar komunikatora: tu su žene iz Drškovaca, lirska protagonistica, kolega pjesnik, ali i suknja s ormarske vješalice, snijeg ili neko od godišnjih doba.
Uspjelije pjesme u knjizi, poput „Copy, paste“ ili „Klizave i nijeme“, oni su čvršće organizirani, kompaktniji sastavci koji dosljedno razvijaju neku ideju ili sliku, izbjegavajući suvišno asocijativno ili narativno grananje, u kojem se pjesme počesto zagube, pa nam se čini da su mogle završiti kiticu ranije, ili nam nije najjasnije zašto završavaju baš tu gdje ih stiže posljednja točka. Konačni dojam priziva onaj ranije spomenuti prosjek – pjesme su to bez neoprostivih iskliznuća, koje rijetko padaju ispod neke apstraktne, prosječne razine suvremene domaće lirike, no i bez upečatljivosti, vještine i drskosti koje bi ih iz takvog prosjeka istrgle. Nisam siguran je li problem u Ratkovićevom žiriju, ili u godišnjoj pjesničkoj proizvodnji, no nadam se ipak da je stvar ipak u izbornicima. Jer prosjek je u poeziji teška riječ.

 

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu