Intermedijalni esperanto

Objavljeno:
Intermedijalni esperanto

Odgovornost konceptualnoj zamisli koja zaustavljanjem procesa, odnosno zamrznutom slikom filma, nastoji približiti i pojasniti motive, izvedbene alate, razloge i obrasce njihova korištenja, pa konačno i temeljnu ideju, platforma je s koje jednako polazi i BADco, kao kolaborativna izvedbena skupina, i Marko Tadić kao likovni umjetnik

 

BADco & Marko Tadić: Dispozitivi gledanja, Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb, 12.-29. lipnja 2017.

 

Iako je pri otvorenju izložbe spomenuto kako je ona tek jedna etapa u procesu razvoja projekta čija će završnica biti predstavljena premijerom u HNK krajem ove godine, ta etapa ipak sadrži dovoljno formativnih, a i značenjskih elemenata što reprezentiraju i strukturu i suštinu tog projekta, ne zaokružujući ga, nego kao sadržaj izložbe izdvajajući referentan segment, te tako posve odgovaraju zahtjevima galerijskog nastupa.

Dapače, ukoliko proces zamislimo u obliku filma, tada bi izložba bila stil iz tog filma – u konceptualnom smislu ona to i jest – no u izvedbenom je jasno vidljivo kako ipak postoji i organizacija tog stila, ona koju uvjetuje dimenzija galerije; izgled te fotografije, dakle, u sebi uključuje dvostruku odgovornost, i prema projektu i prema izložbi, stoga proizlazi kako je ovaj naoko zaustavljeni kadar zapravo režirani portret procesa. Odgovornost konceptualnoj zamisli koja zaustavljanjem procesa, odnosno zamrznutom slikom filma, nastoji približiti i pojasniti motive, izvedbene alate, razloge i obrasce njihova korištenja, pa konačno i temeljnu ideju, platforma je s koje jednako polazi i BADco, kao kolaborativna izvedbena skupina, i Marko Tadić kao likovni umjetnik.

Bivajući dvostruko odgovorni, autori ostvaruju i dvostruke dividende; osim što procesualnost prezentiraju u formi konkretne, zaokružene galerijske činjenice, upravo će to iskustvo po svoj prilici ugraditi i u konačnu, kazališno zaokruženu činjenicu. Osim toga, koncepcijsko predstavljanje etape izložbenim finalom znači da se kolaboracija između likovnog umjetnika i izvedbene skupine odvija na oba teritorija, a iz jednaka vrednovanja procesa i završnice proizlazi kako niti jedan ni drugi ne inzistiraju na prednosti domaćeg terena. Dapače, relacija formativno izgrađena suradnjom dvaju medijskih prostora, postavlja se kao ishodišna platforma koja istodobno i reflektira odnos spram naziva izložbe. Identificirajući etapu izložbom, a finale predstavom, ustanovljena je horizontalna poveznica, pa ukoliko taj kontekst sagledamo iz šireg koncentričnog kruga, drugim riječima, ako točku gledanja izmaknemo malko iznad ili pokraj, ispada kako je i završnica zapravo dio šireg procesa. Zavisno od toga odakle se gleda.

Iz toga proizlazi kako izložba nije objektne prirode, iako je prostor galerije ispunjen raznim objektima, pa čak niti subjektne, koja predlaže različite perspektive što omogućuju osoban doživljaj konkretnih elemenata raspoređenih po prostoru, nego konceptualne, zato što te, eventualno različite perspektive u ovom slučaju nisu alati doživljaja, nego su one u prvom planu, apostrofirane naslovnom imenicom u nominativu, o tim se alatima radi. Instalacija s prigodnim performansom uključuje asocijacije oba medija, isprepliće ih, manifestirajući ili materijalizirajući dimenziju koja ih se jednako tiče, ali ne dvojezično, nego zajednički uspostavljenim esperantom govori o dispozitivima gledanja.

Prostorom dominira mnoštvo stolica raspoređenih u pravilne redove koje podsjećaju na gledalište, osim što su neke okrenute na drugu stranu, pa nije jasno gdje bi se trebala odvijati akcija što će ju eventualna publika gledati. Neke su stolice drugačije od „gledališnih“ i ne poštuju osnovnu organizaciju, nego su složene ukrug, čineći poprište nekakva kružoka. Između redova strši prazan stativ, očito čekajući svoju namjenu. Središnji je dio pomalo raskrčen, na čistini je smještena razna oprema, reflektori, zvučnici, kamera, čak i displej u službi „blesimetra“ na kojem se vrti tekst. Na zidovima je ponegdje nešto obješeno, no na tim je kartonima moguće razaznati tek započete skice. Gdjegdje je na stolicama odložen sličan materijal ili ga se još nije izvadilo iz kutija koje se nalaze između redova. U lijevom su uglu kartonom prekrivene ljestve. Kada ne bi bilo tih stolica, prostor bi se doimao poput pozornice, ali ne za vrijeme predstave nego za vrijeme probe, dok se predstava još definira.

Da je taj dojam točan potvrđuje Goran Sergej Pristaš, član BADco, informirajući u uvodu prisutne kako upravo u ovom prostoru već više od deset godina skupina uvježbava svoje nastupe. Iz čega proizlazi kako trenutni raspored služi onome što upravo rade, a to je predstava Ispravci ritma, koju zajedno s Tadićem pripremaju za premijeru u HNK. Za izložbene potrebe, dakle, ništa nije trebalo micati.

Ali kao što je izložba namijenjena posjetiteljima, tako i predstava smjera gledateljima, stoga ova situacija očito proizlazi iz težnje da se cijela predstava izloži u galeriji, odnosno da se u nju stavi i gledalište, kao njen neizostavan dio. A budući je u pitanju tek jedan moment u njenoj pripremi, logično je da je gledalište prazno. „Malo se govori o manifestaciji teatra, o tome da teatar uvijek već uključuje i gledatelje, čak i tijekom proba, kad je njihov pogled samo pretpostavljen, kad se teatar događa pred još nerođenim gledateljem“, piše Pristaš u katalogu izložbe. Akterima je, dakle, tijekom procesa nužna pretpostavka perspektive gledatelja, pa unosom gledališta na scenu, oni kao da materijaliziraju dispozitiv publike. I kao što pretpostavka njihova dispozitiva akterima postaje djelatna u razvoju predstave, tako je djelatna i njena reprezentacija u galeriji, manifestirajući naziv izložbe time što predlaže posjetitelju izmaknutu točku gledanja, onu koja omogućuje sagledavanje konteksta u cjelini. 

Ili se zapravo uopće ne radi o tome, nego je to ta scenografija – predstava će se odigrati u gledalištu. Ili će se gledalište preseliti na pozornicu… No, u oba će se slučaja eliminirati ona klasična membrana između aktera i publike, membrana putem koje se i očituju njihovi dispozitivi. Uobičajenom situacijom ustanovljeni, a klasičnim rasporedom suprotstavljeni, na njih se sada djeluje, s njima se barata, oni se sada prelamaju ili isprepliću, što je i dodatno naglašeno okretanjem nekih stolica u suprotnom smjeru.  

Zatekavši se u ovom slučaju na svom, domaćem, galerijskom, terenu, Tadić kao da džentlmenski gostima prepušta inicijativu, „njihovu“ inscenaciju upotpunjujući svojim elementima poput kartona na zidu, onih na stolicama ili još u kutijama… On, međutim, ne preuzima ulogu scenografa; uostalom, scena je već postavljena, nego, reklo bi se, onu scenarističku – predstava se koristi njegovim elementima u razvoju svog narativa. Primjerice, u kratkom se performansu, kao svojevrsnom krokiju buduće izvedbe, Nikolina Pristaš koristi artefaktima koji zapravo reprezentiraju početnu etapu umjetnikove likovne proizvodnje. U koreografiranom se nastupu tom „praznom“ plohom služi kao podlogom na kojoj će „uokviriti“ pojedine dijelove tijela, ili ih njome sakriti. Takvom akcijom plohu promovira u sadržaj, a svoju izvedbu definira kao sredstvo prezentacije tog sadržaja.         

Stoga, imajući na umu kako Tadić i inače u svom autorskom djelovanju temeljni sadržaj svog rada postavlja u instalativni kontekst koji sugerira određeni dispozitiv gledanja, moguće je protumačiti kako ova cjelokupna instalacija zapravo predstavlja optimalan okvir za prezentaciju njegova sadržaja, koji definitivno jest likovan, ali na onoj razini završenosti kao što je to uostalom i zaustavljeni moment probe, odnosno cijelog projekta.

Boris Greiner (1959) zagrebački je dizajner, multimedijalni umjetnik, pisac i umjetnički kritičar. Sam ili u koautorstvu sa Stanislavom Habjanom (Greiner&Kropilak) objavio je više knjiga te realizirao čitav niz umjetničkih projekata u raznim poljima

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu