IN YER FECES: Oplatalopata

Objavljeno:
IN YER FECES: Oplatalopata


o radu “Some Mornings” Milije Pavićevića

 

Od tanko kovanog zlata, kao što si mi
Uvijek naređivala, majko,
Uobličih čirak.
                    Paul Celan, Pred jednom svijećom,
 
 odnosno:

I napravi svjećnjak od čistoga zlata,
                   Druga knjiga Mojsijeva, 25,31, Bog naređuje Mojsiju,
 
 

Na stalku, pod staklom, nalazi se lopata.        

        Obična, bijela, plastična, bolnička lopata postavljena je uspravno, sa zlatnom oplatom po svome dnu, tako da je njena pozlaćena unutrašnjost okrenuta prema nama. Stoji na ručki, u poziciji neuobičajenoj za njenu svakodnevnu upotrebu, svojim „sadržajem“ podešena za naš pogled. Izdvojena je iz serije lopata na kojima je umjetnik intervenisao i izložena sama, poput relikvije.

        Listići zlata utisnuti su vješto, poravnani, kao na ikoni. Op-la-ta na lo-pa-ti, uviđam ovu anagramsku slučajnost, i čini mi se da bi se odatle moglo početi; od Platonove igre riječi, Aletheia (raskrivenost) = Ale Thea (lutanje bogova) do veze sa istorijom remet-djela (buster-pieces) od Dišana do Maljeviča, da ne bismo išli do Van Gogha ili Velaskeza, čije figure zaista zure u nas, nama izložene, baš kao i mi njima, u ogledalu, ali to je odavde sad daleko i nije mu vrijeme.

        Čemu je zametak ovo žumance zlata u jajolikoj ljusci, i koji imetak zapadne metafizike valja posuditi da se razjasni sjaj ove pozlaćene posude? Tu titra trema istorije remećenja koja prati pseudoevolutivnu istoriju remek djela, praveći u njoj duboke, nezacjeljive rezove remet – djelima, istorija koja se dovršava u nultoj tački readymadea. I nanovo počinje iz ove oble nule otvaranja.

        Priručna, nosiva, prelaka stvarstvenost ovog predmeta otežana je tegobom novog konteksta: laki metal otežava stvar, iako je pravac simbolne „elevacije“ uvijek „naviše“, u nekoj ikono-teologiji, ili nekoj teleo-logici izlaganja oku posmatrača. Plastična lopatka dovršena u sebi, i zlato, žuđeni rezultat alhemije, a ne proces. Dvije nađenosti, dvije dovršenosti; jedne industrijske, serijske, jeftine i banalne, i jedne prirodne, prerađene, rijetke i savršene.

        Lakoća objekta može, kao i oblik, da implicira: to je kora, konveksna ljuštura, parergon. Za šta? Čega, kogačega? Genitivna metafora? Genitivni simbol? Genitalni simbol? 

        Beatizovana bolnička lopata na stalku; ništa se njome ne kopa, ona se samo podmeće, uslužna, ili čak cinična prema lakoći te služnosti. Lijena, obična lopata, bez kopanja viljuškarskog, radničkog riljanja ili serviranja sladoleda. Nalik je, ručkom, bojom i oblikom između trokutastog A i oblog O, na sladoled sa drškom; želio bih ga olizati, onako kako želim jesti kreč, ili strugati ikonu. Možda se radi o zatvaranju usta, sladoledom, ili zlatom, o ironiji prema ikonofilskom zabašurivanju. Zauzeti lizanjem, ili cjelivanjem, odlažemo izvjesna pitanja. O bolesti i smrti, recimo. No u tome zapušivanju usta ovim zlatastim zabušavanjem i leži slast ovog sladoledolikog, ambivalentnog fetiša.

        Pogledu je izložena posuda koja se obično sklanja; ovdje kao ono čemu se klanja.

        Ta je priručna sklonjenost ovdje ponornost vedre ironije, pokrov dublje, dugoročne pokornosti, operativni narativ nad neoperabilnom nadom. Jedna ćutljiva nerješivost je ovdje umetnuta. Jedno arhe, jedna ideja sagorijevanja, umjesto zapaljive upadljivosti. Arhaično dritto, i strejtašenje i strašenje: možda jedna strašilolika uspravljenost. Ali, pitanje je, je li to jedna nadmena izloženost, ili jedno nadimanje saučestvovanja? Na pijadestalu stalka ili na krhkoj preostalosti? I šta od nas hoće luč ove služnosti?

        Uspravljenost lopatke nalikuje na upozorenje, nekog sa – obraćajnog znaka, jedan sa – osjećajni znak upozorenja, u odnosu na lakomost prebrzog s-uosjećavanja.                 

        Ovdje se odmotava jedna alegorijska opaska, i jedna nježna psovka, koja se ne može odslušati a da se ne uvidi odlaganje konačne metafore odlaganja izmeta, da se ne zagovna priča o poljupcu nepomirljivih materijala, skladu antagonističkih konteksta, gdje je mjera: i ram i moranje, pata-pata jedne patnje, stoički fetiš stišane sprdnje ili cinični mir umorenih oprečnosti; plastike i zlata, industrije i rukotvorine, banalnog i sakralnog.

        Želim da obigram, fenomenološki, oko ovog božanstvenog predmeta, beatifikovane plastične lopate u čije je dno Milija utisnuo ikonoliku monohromnu zlatnu površinu, stalno odustajem od ovog teksta, ali mi nešto govori da se može nastaviti, tamo gdje perolaki predmet – simbol izmiče zadihanoj, odebljaloj alegoriji, a umorene suprotnosti računaju na prostodušni od-sjaj o-duška o-plate, u odsjaju jasne saglasnosti oplate i lopate, estetike i zlata, etike i etikecije; tu su i ram i namjera, alta gesta ovog gestallta, oplata nikad naplaćene familijarne, o-platonističke solidarnosti sa napaćenim; tu nepomenik pomoći onemoćalom blista u bisti-lopati, kao moć redukcije, ili kao dedukcija nad govnojedstvom svakodnevnih nemoći i slabosti.

        Bolesnik je živ sve dok gleda tu sapatničku lopatku, sakralizovani simbol preživljavanja, i saosjećaja. Njemu je ovaj predmet fetiš života, koji mu izmiče, i podsjećanje na pomoć, koja mu nije dovoljna. U dvojstvu, rascjepu, između nade i sumnje, između objektivnosti fekalne sume i sumanutosti klerikalnog podvaljivanja, stoji ovaj objekat, plastičnozlatna strelica; semantika njena zgusnuta je u igri između metafore straha od smrti i nade u život. Tu stanuje i cinizam preživljavanja, koliko i tuga samilosti – odnos subjekta, koji više nije subjekt, i praznog objekta, koji više nije prazan.

        Recimo ovako. Izbor zlata za oplatu je alegoričan, pozlata u lopati je ironična, a njena analogija sa urinom cinična, dok je alegorija zlata odraz cinizma i otpor prema njemu, a dobijeni predmet je – simbol.

         Ali ne možemo tačno znati je li to humanitaristička estetika, ili oplata na lopati, metonimija, naštelovani geštalt, ili samo utišana mimika patnje, reski, freški porez pred freskama proseravanja, gdje se zlatousta gustina gubi u zlatnom znoju platonističkih fekalija, a nagomilani smisao se u ambigvitetu vještog gubitništva sabija u jedine bisere osame: zlatno zadovoljstvo u sranju, sranje patnje i poniženja nekontrolisanog sranja. Ali tu je i sranje proseravanja, ili: sva ona iznuđena varljivost ostvarenog, varenje te varljivosti, kao povjeravanje prevarenog koji zna da je prevaren.

        Semantičko svojstvo zlata pretvara se ovdje u oruđe forme. Istovremeno rade: jaka prisvojna, prisvajačka priroda zlatne oplate, ona koja sve pod sobom kupuje i poskupljuje, i plastificirajuća priroda plastike, zlatila se, koja u prezrelo doba mehaničke reprodukcije svemu zadaje svoj plastificirajući šmek. Zlato leži u dnu kljuna, preživljavanje presijeca jedno prežvakavanje, u dnu duboke pelikanske donje vilice, progužena digestija, prožeta, dakako, digresijama, manje ili više fekalno agresivnim. Ili nekom sasvim preposrednom metaforom koju dokoni mornari od zabave love.

        Ironički sublimat, ili simbol, oplatni govnohvat prima lažno alegorijsko sunce Boga u svoju površinu, i svaka se dlaka analnog predjela smrzne u samorazumljivoj solidarnosti ovog besprijekornog objekta, ove dramatične post-dišanovske, post-maljevičevske indiferencije; jer, indiferencija i ironija ovdje postaju dramatične, a zaustavljeni trenutak identifikacije pomiluje nježno, i blagoslovi: i jed govnojedaca i sram seratora. Gdje i dalje uporno mogu trajati sinhronizovani: pop art supermarketa i popovi koji udarcima lopatama po lopaticama hoće trodonski da djeluju. I pedagoški, molim lijepo. Pačija je to škola, šapuće lopatka.     

        Nema istorije u prošlosti, kaže Bob Perelman, pada mi ovo na pamet dok mislim o Milijinom naslajanju na Duchampa, ne kao na nešto istorizujuće, već kao na nešto započeto, nešto što je u prošlosti stvorilo preduslove da se promijeni istorija gledanja, cezuru koja čini mogućim svo kasnije činjenje sa predmetima „Umjetnosti“, šta god da predstavljalo veliko u te umjetnosti pod navodnicima.

        Može izgledati da se ovdje readymade re-estetizuje, ali biće prije da se ironijski re-etizira. I šta je uopšte otvorio tihi nestašluk Duchamp-ovog zapišavanja, kakvu sve istoriju taknuto-maknuto lavina pokrenuo i laviranostizaMuttio, a kakve tek epigonalne tromosti i ovlašnosti ustoličio, aporija je koju ovdje moramo hitro preskočiti. U vrata koja je Duchamp otvorio urinoarom Fontainom mnogi su pokušali da uguraju nogu, a Milija je podmetnuo svoju lopatu, kao glavu ogledala ponuđenu na uvid, pa ono podrazumijevajuće zlato usputnog urina Dišanovog indiferentnog ničijeg Fontaina kaplje indiferentno i mirno tamo gdje ekskrementi Milijine lopatke alhemičarski dramatično začaravaju, skoro sto godina kasnije, u mitu jedne drugačije intimnosti, intimidating intimacy, a nadziruća, indiferentna, tečna repetitivnost zlatnog urina koji iz Duchamp-ove fontane do nas doplovljava u mlazovima, uz stilistiku pametnog, Mutt-avog prećutkivanja, koja više nije stilistika, u Milijinoj lopati plaća svoj drugačiji danak.        

        U kunstistorijskoj urinarnici, povodom nečega mučnog što nas ovdje zanima, Milijina je patka preciznija od Fontaina, njen obli trokut oštriji je od trokuta Duchamp-ovog Fontaina. Oba su okrenuta nagore, u nekoj podrugljivoj naslijeđenoj ikono-te(le)ologiji, ali:

        Milijina lopatka je prvo privatna, lična, intimna, a zatim alegorična, simbolna, svačija. 

        Duchamp-ov Fountain je prvo svačiji, komunalan, pa onda postaje njegov, R. Muttov, ili gledaočev, svejedno, koji god oblik prisvajanja odabrali.

         Ali, Duchamp nije Milijino polazište. On je prije svega jedan snažni preduslov iz prošlosti koji otvara istoriju upotrebe gotovih predmeta. Ali i mjesto presjeka u mreži nultih tačaka. Bezpredmetnost zlatne monohromije u svijetu u kome Duchampova remetilačka cezura jest nulta tačka, a ne kraj. Ali i jedna ceNzura. 

        Pavićevićeva ironija tiče se i poskupljivanja sapatništva, saučesništva, to jest – uosjećavanja, onoga za šta ne treba da nas boli patka. Jedno bezobrazno, bezodrazno ogledalo. I vapaj onoga: ja tebi, a ko meni? Umjetnikovo gordo samo-(za)-pomaganje ovdje je ironizirano intimom pomagača, humanitarna mahnitost je sebi uhvatila mjeru, i u ovakvom kontekstu Milijina dramatična pri-ručna ekskrementarna sakralizacija zapišava svoj dio fetiša u štafeti koju je otvorio readymade žanr.                            

        Saučestvovanje ovdje takođe lišava djelo onog prečestog ressentiment-a, sjete, koju sujeta subjekta za sebe pribavlja. U kulturi narastajuće instance samopomoći, solidarnost se depatetizuje u beskrvnoj slici blazirane otuđenosti. Tu je indiferencija pisoara, izvađena iz konteksta, postala prikladni analogon i alibi jednoj hladnoći pri-stupa, umjesto prestupne izazovnosti, umjesto uznemirujućeg kontriranja svoje vedre Mutt-ave indiferencije remet-djela, usljed koje je nastala, i usljed koje je i nastavila šuštati u ironičnoj samodovoljnosti, dok se o njezinoj redukciji nastavilo šuškati, neznaveno ili nemoćno, do dan danas, sa nesmanjenim odiumom praznine rukotvoraca.

        Prostrti svoje meko zlato olakšavanja, posrati metal po plastici, to znači da jebačina sa dvije poznate postaje jednačina sa dvije nepoznate, x i y, između ex i why, akt koji u sebi sadrži i tekst i komentar: i komešanje mješavine i koškanje šavova. A gledanje simbola postaje i gledanje stvarskosti njegove mase, sve dok dragocjeni metal središta ne pomjeri stvari u stranu, pardon, uvis, prema vrhu svog kljuna uperenog u nebo, pardon, u plafon.

        Indiferencija ili pseudoblaženstvo, jednog pesimizma, ili: potkazivanje jedne odigrane drame, to je naknadna igra koja se ne može zasnovati bez one pred-odigrane situacije u kojoj je lopatka već upotrijebljeni predmet jedne patnje, i subjekta i humanog pomagača, a ne neki nijemi, objektivni, indiferentni očekujući, prazni prostor common predmeta. Na koji se naslanja nesumnjivost aure ovog predmeta, jer, zlato je materijal velike vrijednosti, a plastika predmet široke upotrebe.      

        „Od tanko kovanog zlata … uobličih čirak“, kaže Celan. Mene, pak, ova Milijina lopatka neodoljivo podsjeća na – svijeću. Na glavu svijeće, njen fitilj i plamen. Postaje mi jasnija (slučajna?) luč ove služnosti, ovoga ličenja svijećolike lopatke, kao sapatničkog čeličenja. Luč je to koju pravi: držanje svijeće – držanju svijeće; jednom nedogorjelom izdržavanju. Ta o-platon-istička svijeća gori, ide gore, pravi elevaciju, govori o nekom simbolnom dogorijevanju, koje se ovdje ufitiljilo. To je jedno dok god… jedne zagorelosti, ali i jedna dokona godljivost parcijalnog uživljavanja. Plamičak, plamsaj nade, upaljena svijeća: holy smoke ili smokin hell?            

        Ova proteza ljudske šake, uvećani priručni dlan, računa na metaforičku širinu zlata. Jedan sud, zapravo jedna posuda. Jedna sudbinska blizina, i jedna banalnost.

        Naša fantazija tu ostaje nasamo sa antinomijama decidne drame; rasvjetljavanje profanog ili profanisanje svetog…Lepeza koju otvara antinomija zlata i plastike, lo-patke i oplate, zapravo je široka onoliko koliko se posmatrač izloži prostorima koje otvara njegova vlastita sapatnička istorija, to jest, sa druge strane, onoliko koliko se sam odredi prema jednoj istoriji gledanja: jer, ako se bezpredmetna slika u dvadesetom vijeku izborila da bude odslik nečega što nije, ona je tada otvorila vrata da u budućnosti postane ponovo simbolno fiksirana podloga novim alegorijama, baš takvom svojom sa mimezom raščišćavajućom prošlošću, kao neka nova prošlost nanovo zadobijenih simboličnosti, metafora i alegorija koje će graditi, asocijacijama koje se ne daju stenografisati. 

        Monohromija nakon Maljeviča, kao ni nakon Newmana, više nije nijema na onaj zapostavljajući način nekog svijeto-učitavajućeg platonizma, već je već sada naknadna nadistoričnost, ili postistoričnost, otvorena za nova uzglobljavanja. Objekat lakodoseže fiktivnu objektivnost, kroz alegorijsku karikaturalizaciju urina preobraženog u zlato. Ušuškana klerikalna alegorija tu je popišana uz prezrivi osmiješak, uz konzervativizam vica, prije nego uz brutalnu psovku, spram neukusa nuđenog zagrobnog kiča, katoličke stoličastosti ili smrdljive pravoslavne gnjecavosti. Ono vabljivo, zavodljivo, nesvodivo ovog vica ne sastoji se samo u uživanju u neizrečenom, već i u zagonetnosti aure koja titra i komeša se između ličnog i kolektivnog ovog autorstva. U neuhvatljivoj metiljavosti koja sakriva pravog autora vidimo i sapatničko ćutanje jednog remek djela, remet-djela koje nastaje iz tihe humanosti, koliko i iz ironije nemoći.

        Prisjećam se Van Goghovog odrezanog uha, kojeg se Derrida zaletio uporediti sa jednom od njegovih famoznih naslikanih cipela, pa odustao. Ali, i ovdje se radi o jednoj školjci, možda i o jednom osluškivanju, školjci obloženoj zlatom. O nekoj poslušnosti, sigurno, pogotovo kad smo već još i kod (otkinutog?) uha. Izdiže se ova školjka u tome osluškivanju poput nekakve antene. Ali podsjeća i na nešto što se može obuti. Nalik na uvećanu baletanku, ili baletsku cipelu. Otuda i neka gracioznost. Radi se možda i o jednoj cipeli, uvećanoj cipelici, o jednoj mogućnosti izuvanja, kad čarolija prestane, to jest: o jednom testu sapatnistva na kome se svagda možemo izuti. Priručni predmet koji nam pomaže da se obujemo zovemo kašika. I ova natikača-lopata kao da je napravljena za neko obuvanje, sa svojom ručkom, kao za neko obuvanje u mjestu, prevelike cipele kojoj smo nedorasli, za neko stajanje, ili neko nezgrapno o-stajanje, saučesničku nepokretnost.                

        Pod prezirom prema beatizovanoj perverziji krije se jedna verzija vične nevinosti; viteška teškoća da se metaforički dlan pod-nese pod teret tuđih govana; sentimentalna vulgarnost; nešto gadljivo i godljivo, nešto golo i puno, nešto perverzno i nešto prazno, gestallt lišen pridjeva nesigurnosti, suvišnih gesti zasićenog modernizma ili ritajuće neodlučnog baroka koji vreba iza svake hinjene “drame”, filigranska nekrofilija, je li to nagomilani jed gnjecavih govnojedaca sublimirana u zlatnoj oplati prazne lopate, kao ogledalo, ogledalce, ogledalce moje, ili je sami poljubac pozlate i plastike već visceralni vic ove cjeline;

        cjelivati ili srati, pitanje nije sad, to we or not to we, that is the question, kaže Alan Davies, vernichtet ichten, kaže Celan, svršavajući, pjesmu, opet citat, možda toliko jer se u Milijinom opusu nalazi cijela jedna mala šarada citata, i intuitivna i cerebralna, kao alter-ego-alegorijski prtljag, a tu je bolnička lopatka, kao i Maneov flauista, kao i Miki Maus: proteza, a zapravo potez, koji afirmiše autorstvo, citat kao prostor kreacije i transformacije, u kome se može zabijeljeti nepokazana gaza grofa od Orgaza (koga je Milija u Milčik seriji već citirao, autoreferencijalno, jednim od milijolikih El Grekovih lica), igra sa istorijom umjetnosti, tamna erudicija, na ivici vica, ili na odru vedre neiživljenosti, metaforičnosti koja jeste meta-foričnost, u tremi metafore da neće izdržati teret tromosti istorije gledanja, da će prsnuti u smijeh vedrog nihilizma od nagomilanih govana pozlaćene metafizike, koja preži iza zamora razuma, kao i iza zamora ruke. Ovdje igra jedna temeljita, neutješna zabitost, koja ne zabušava, koja sebi može priuštiti smjelost skokovitih prestupa svoje samoukosti.

        Ta je Milijina citatnost bez elaboracije erudicije, bez rastočenih opštih mjesta istorije umjetnosti. Osim što je pokušaj udomljavanja vlastitog selfa u neku artificijelnu domaju, to je i nostalgični rad sa zabunom znakova – poetika totalne usamljenosti koja privatizuje istoriju remek djela u svoj kofer, poput Duchampovog koferčića sa maketama radova, romantično pakovanje sebe u jednu nemoguću scenu, scenu jedne nemoguće tradicije, između dirljive privatnosti djetinjstva i snage nedodirljivih toposa moderne, jedna spakovanost uni-forme, njegovog crnog dendijevskog odijela, Maneove uniforme, pingvinovog fraka, i Miki Mausovih rukavica. To je uniformisanje još jedna distanca, nužna kao protivteža silini jedne intimnosti, ali i odbrana, od invazivnog familijarizovanja sa nasiliničkim prezrivim i preznanim, koja u malim gradovima ovakvim dirljivim dandy gospodstvom stupa na scenu.              

        U Bunjuelovom Fantomu Slobode ekipa se povlači se na wc šolje, da bi ždrala. Od Lenjina potiče obećanje da će se nakon pobjede nad kapitalizmom pozlatiti javni pisoari. Čak ni znanje šta se desilo sa pisoarima te revolucije ne može smetnuti sa usana cinički osmijeh zbog činjenice da je Milijina lopatka izložena u Meki lokalnog univerzitetskog neoliberalizma, galeriji UDG univerziteta, a zatim i na izložbi u Konjicu, u nekadašnjem Titovom atomskom bunkeru. Ali fijasko ovoga Lenjinskoga readymade revolucionarstva, koje je pozlaćenim ostavilo prije svega kremaljske kupole, govori nam dovoljno o dominaciji crkvenjaštva u diskursu pozlaćivanja, pa nam taj trag nudi i ovo Milijino duhovito ateističko pozlaćivanje, brzinom vica, i neuhvatljivom, ironijskom raskrivenošću zlatnih listića.                   

        Radi se o sublimnom, koje je, takođe, ironijsko. Radi se o škakljivom višku ozbiljnosti u istoriji sublimnosti, ili barem – u istoriji upotrebe riječi sublimno, koju nam ovo djelo čini vidljivim; radi se i o tome da je ironizirana sublimnost zlata zapravo drugo lice za njegov preširoki, tašti metaforički plašt. Divinizovani divovi tu su ulovljeni, kao onaj div Miki Mausa što mu sijeda na kućicu, jednim udarcem ubio sam sedam, ta laž Miki Mausa jest i vedra istina readymadea koji se ovdje transformisao u ready mate-a, spremnog, pripravnog druga, za nešto što treba dovršiti, pri-druženo, dokrajčeno znanje otvorene indiferencije, reetiziranu anestetsku namjeru Dišana, pozlaćenu Maljevičevu monohromiju.  

        Ovakva urinarna alhemija otvara novo zapišavanje teorije smisla, makar i u ciničkom tonalitetu; tamo gdje se dijahronija čini hromom da osvijetli sudare protivrječnosti, nudi nam se ovaj predmet kao novi divinizovani totalni objekat, očišćen od suvišnosti, u nekom pseudoreligijskom miru, ili umirenosti. U tom slučaju, ovo djelo moglo biti čitano kao neoklasično, ili kao ikonoklazam nasuprot retiniziranom pražnjenju muda.

        Tako, s druge strane, sinhronijsko čitanje ovog rada, u odnosu na istoriju readymade žanra i istoriju remet-djela, može da tumači ovaj Milijin rad kao zlatasto re-konstituisanje aure, neokonzervativni upad zlatnog smisla u otuđene predmete, koje je halapljivi noblesse oblige optimizam negativnog samodefinisanja avangarde lišio alegorijskih viškova, do jedne hladne redukcije, i do podozrivog podrazumijevanja.                   

        Simbolna elevacija, sentimentalna alegorijska transgresija, čini da ovaj cinizam, i decidan i decentan, zadržava snagu svoje varljive alegorijske antinomije; od neprozirne decidnosti prezira do prozirnosti jedne indiferencije, zavisno od toga sa koje strane drame postavite tegove referencijalnosti: da l’ slon telefonira, il’ telefon slonira; pozlaćivanje plastike ili plastičnost zlata; ikonoklazam prema jednom malaksalom poimanju modernosti, ili neoklasični prilaz istoriji readymade žanra, koji je u svojoj stogodišnjoj istoriji pretumbao mjesta svojih nultih tačaka; nova sentimentalnost urinoarta ili stara sprdnja sa gnjecavom metafizikom pozlate.      

        Ponuđeno nam je ovdje da se upitamo kako podnijeti tuđa sranja, ali i kako pozlaćeno pod-nošenje ove proteze – noše zaštititi od esetetizatorskog, podozrivog sljepila prezrenja, koje svoju zrikavu pažnju skriva skrušenom pognutošću glave, umjesto ganutosti usljed ubitačne istine; radi se ovdje o onoj raskrivenosti, kojoj uvrijeđena vladajuća Uvriježenost, u loše glumljenom miru pretpotopnog straha i pritvornosti, mora uzvratiti kafkijanski tragikomičnom uvrijeđenošću: to nije netačno ali je neprijateljsko.    

        Kako, u sanity-ju sanitarnog bjelila, libelisati indiferenciju današnje patke-lopate, koja zlatnom oplatom transcendira banalnost oble industrijske konanosti plastike, nudeći se u lakoći svoje izrade i kao ironija i kao besprijekorni ikonoklazam ateizma; izgled lopate, ispravljenog ogledala, čini da se upitamo, da li nas boli patka ili ne, za utvrđivanje činjenice: čije je ovo ogledalce: onoga ko ga drži u ruci, ili onoga kome je podmetnuto. I možemo li se za tu ručku pridržati, da se u narcizmu sudioništva, u gođenju nemogućeg ogledanja, ne okliznemo o vlastita sranja?

        Facetna ikonolikost je čisti in yer face klerikalnog fecesa: kao zlatom-zamazivanje, zlatom zamaskirano Ništa ishodišta jednog očaja, jednog pozlaćenog dna. Ova erektirana patka, to je falus u oko refrenu frigidnosti, koji ukriva virenje kurca iz očiju, uz vječito očijukanje sa ničijim, lažnim ambisom stega gestualne gustine kao žestine, u ogledalu okrenutom naviše, sa ručkom, poput ogledalceta, pruža nam pozlaćeni odraz, nemogući odraz vedre poraženosti.

        U plastičnoj školjci, obloženoj zlatom, kao ušnom smolom samilosti, u zasićenoj posnosti ovoga pri-ručnog ogledala, smjestila se cijela jedna umirena naknadna nadoknada; tu Milijina op-la-ta-lo-pa-ta otplaćuje svoju napaćenost, zaštićena listićima zlata, snagom nemogućeg ogledanja, i slatka, i Mutt-ava, i Mutt-na, jer nijedna površina ogledala nije sasvim glatka.

 

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu