Ima li budućnosti za roman?

Objavljeno:
Ima li budućnosti za roman?

prevela Ana Savjak

 

Određeni književni diskurs o tome šta bi drugi trebalo ili ne bi trebalo da čine sa svojom umjetnošću vjerovatno će uvijek postojati kao distrakcija od pisanja romana. Nanovo sam ovo uočio dok sam proučavao dati diskurs kako bih doprinio, u okvirima “budućnosti romana”, tom diskursu. Moj doprinos – i sam distrakcija od sastavljanja trećeg romana – sažima dio proučenog diskursa, a zatim pita: “Koji sve tipovi romana zapravo postoje?” i “Šta je, onda, budućnost romana?”, a može se u potpunosti čitati kao pokušaj da, dok sam rasijan, samog sebe ubijedim (prvo razmotrivši ono što postoji u odsustvu distrakcija i da li ja to uopšte želim) da u budućnosti budem manje rasijan.


SKORAŠNJE IZJAVE O STANJU ROMANA: IZBOR

1976. The New York Review of Books objavljuje Američku plastiku Gora Vidala: “Novi roman ima skoro 40 godina”. Gospodin Vidal začetak novog romana pronalazi u Tropizmima (1938) Natali Sarot, i prikazuje djela četiri pisca koja je, dvije godine ranije, Donald Bartelmi proglasio jedinim Amerikancima koje vrijedi čitati (g. Vidal napominje u fusnoti: “Kažu mi da je g. Bartelmi kasnije, vrlo razumno, porekao da je izjavio nešto u toj mjeri isključivo”). To su Vilijam Gas, Džon Bart, Tomas Pinčon i – iznenađujuće – Grejs Pejli, “obična spisateljica kratkih priča”, koja je g. Vidalu “priuštila veliko zadovoljstvo tokom čitanja”, za razliku od ostalih: “Dužnost mi je da istaknem osjećaj gušenja koji proizilazi iz čitanja toliko loše literature”. U ovom eseju od 11.254 riječi, citira se g. Bart koji “razumno”, po mišljenju g. Vidala, ističe da “trajne promjene u prozi, iz generacije u generaciju, najčešće jesu i najvjerovatnije će biti promjene u senzibilitetu i stavu, više nego dramatične inovacije u formi i tehnici”.

1985. Mississippi Review je posvetio cijelo izdanje – “O novoj fikciji” – esejima o piscima čija djela Kim Hercinger opisuje u uvodu: “Ako minimalistička proza jeste “o” nečemu, čini se da je to najčešće “istrajnost”, praćenje sudara anarhičnog sopstva neobjašnjivih želja sa ograničenjima koje nameće život u svijetu, uz poseban osvrt na trenutke kada se sopstvo suočava sa ograničenjima i odlučuje da nastavi dalje”.

1986. Harper’s Magazine objavljuje ,,Manje je manje” Medisona Smarta Bela, koji govori da je “minimalistička” proza prezasitila tržište, kao i da odaje “istrajno determinističku, ponekad nihilističku, viziju svijeta”. On, na kraju, pripisuje dio krivice izdavačima koji objavljuju “minimaliste”. Meri Robison se, u potpunosti i donekle zapanjujuće veliča (možda kako bi se održala iluzija da esej ne predstavlja lični ukus kao objektivno načelo) zato što ona, po riječima g. Bela, “odstupa od trenda, dozvoljavajući svojim likovima slobodu”.

1986. The New York Times objavljuje “Par riječi o minimalizmu” Džona Barta, koji je, na Univerzitetu “Džon Hopkins” predavao “minimalistima” Frederiku Bartelmiju (uredniku Mississippi Review od 1978. do 2010) i gđi Robison. Gospodin Bart kaže da se “istorija (i mikroistorije) književnosti i, uopšte, umjetnosti” sastoje od cikličnih korekcija, “cikluse na koje možemo naići, premda sa dužim ritmovima, i u istoriji filosofije, u istoriji kulture”, i da “u sukobu između minimalizma i njegove suprotnosti, žalim čitaoca – ili pisca, ili doba – previše zavisnog o jednom da bi probao ono drugo”.

1988. The New York Times objavljuje “O zabludama: Okrivljeni minimalista odaje tajne” Frederika Bartelmija, kao odgovor, jednim dijelom, na negativne kritike minimalizma “u The New York Times, The Atlantic, Esquire, u svim književnim magazinima; nema tog književnog prikaza danas koji ne sadrži obavezni napad na minimalističku prozu (čak i u USA Today)”. G. Bartelmi kaže da su on i drugi bili uglavnom zainteresovani za Hoksa, Gasa, Barta, Donalda Bartelmija (njegovog starijeg brata) neko vrijeme tokom šezdesetih, ali da su u određenom momentu “počeli da istražuju šta drugo može da se radi” i naišli na Džona Čivera, Džin Ris, Džoan Didion i 26 drugih. “Divan je to svijet bio”, kaže g. Bartelmi.

1989. Harper’s objavljuje “Progon zvijeri sa milijardu noga” Toma Vulfa: “Ukoliko se, u sljedećih deset godina, ne pojavi neki pokret u američkoj fikciji osobitiji od bilo kojeg prisutnog danas, krčenje puteva u dokumentarnoj prozi će biti zabilježeno kao najznačajni eksperiment u američkoj književnosti u drugoj polovini dvadesetog vijeka”. Gospodin Vulf citira Žerminal (1885) Emila Zole kao inspiraciju i primjer. Vulf sumira “minimaliste” u dvije rečenice: “Anestetska samoća je postala jedan od velikih motiva ozbiljne fikcije sedamdesetih godina. Minimalisti, takođe poznati kao K-Mart realisti, pisali su o stvarnim situacijama, ali o onim sićušnim, sićušnim i uglavnom kućnim, obično u okruženjima zabitih rustičnih seoskih septičkih jama, i to bezličnom prozom sačinjenom od zavaravajuće jednostavnih, kratkih rečenica.”

1990. Harper’s poziva čitaoce da odgovore g. Vulfu i objavljuje pisma od T. Koraghesana Bojla (“nazvati Roberta Kuvera minimalistom je kao da Atilu, vođu Huna, nazovete čovjekom mira”) i Džona Hoksa, koji kaže da ga je g. Vulf citirao 15 godina van konteksta i da je navod, izrečen prije oko četrdesetak godina – da su “istinski neprijatelji romana” zaplet, likovi i mjesto i vrijeme odvijanja radnje – bio samo “pretjerivanje kojim je želio da naglasi poentu”. Hoks takođe kaže da g. Kuver nije minimalista i da “[Vulf] nam svima čini medveđu uslugu tako što daje iskrivljenu istorijsku perspektivu”, i završava pismo, i taj broj Harper’s časopisa, anegdotom: “Kad smo Džon Bart i ja jednom zajedno bili u Ostinu, Teksas, čuli smo glasinu da je Džejms Mičner, nesumnjivo dokumentarni pisac, izjavio da bi, kada bi morao da bira alternativni put u pisanju, izabrao da bude potpuna suprotnost sebi – neka kombinacija Barta/Hoksa. To je čudna izjava i ne mogu da tvrdim da je istinita. Ali bih volio da je Vulf u stanju da bude tako slobodouman”.

2002. The New Yorker objavljuje “Gospodin Teški” Džonatana Franzena o Vilijemu Gadisu.

2005. Harper’s objavljuje “Korekciju” Bena Markusa, koji brani stil pisanja koji, po njegovim riječima, g. Franzen često omalovažava pred mnogo većom čitalačkom publikom od one koju imaju njegove mete.

2007. Harper’s objavljuje “Književne iznutrice” Sintije Ozik koja komentariše upotrebu FOG indeksa g. Markusa u “Korekciji”, primjećujući da Franzenov “Gospodin Teški” zapravo zahtijeva veći stepen čitalačkog umijeća nego odlomci iz Gadisovih romana. “Gadis je, likuje Markus, uprkos jednostavnijim riječima i kraćim rečenicama, ipak kompleksniji pisac. Dakle: šaka u glavu Franzenu! Kripsi i Bladsi bi se osjećali kao kod kuće u ovom sokaku,” kaže gđa Ozik. “Stvarni problem ovdje nije u onome što se dešava. Problem je u onome što se ne dešava. [novi pasus] Ono što se ovdje ne dešava jeste književna kritika.” Nakon toga, gđa Ozik daje definiciju književne kritike koja bi trebalo da se bazira na povezanosti: “Nijedan kritičar se nije dosjetio da uporedi Voljenu Toni Morison sa Zavjerom protiv Amerike Filipa Rota”. Tako nešto bi moglo otkriti “urođeno srodstvo, kulise, bijelu buku doba kome svi pripadamo”, kaže gđa Ozik, što bi omogućilo Franzenu i Markusu, kao i ostalima, da žive na način koji je “manje antagonistički a više promućurno receptivan”.

2008. The New York Review of Books objavljuje “Dva puta za roman” Zejdi Smit, koja daje prikaze romana Netherland Džozefa O’Nila i Remainder Toma Makartija, na način blizak konceptu književne kritike gđe Ozik, iako možda manje promućuran a više antagonistički: “Svaki roman nastoji da ureže nervne putanje kroz mozak, da nas ubijedi da baš na kraju ovog puta leži istinska budućnost romana. Kada su vremena zdrava, urezujemo višestruke putanje. […] Ova naša vremena nisu naročito zdrava. Jedna vrsta lirskog realizma već duže vrijeme ima potpunu slobodu na autoputu, dok je većina drugih izlaza blokirana”. Čini se da gđa Smit sa neodobravanjem gleda naNetherland uglavnom zato što se nalazi, njenom metaforom, na putu na kojem je trenutno previše ljudi/automobila.

“I ja sam pisala u duhu ove tradicije, i potajno se nadam da će se ona održati, ali će lirski realisti morati da pomjere granice svojih tema ukoliko stvarno žele da opstanu”, kaže gđa Smit (nije mi jasno zašto misli da neće opstati, ako već ova tradicija dominira u kulturi).

Kratak pregled gorenavedenog:

XX: Grupa A je loša.

Grupa A: [nema odgovora].

Grupa B: [upitne misli o sebi samima].

YY: Grupa B je loša.

Grupa A: Voljeti različite vrste pisanja je O.K.

Grupa B: Voljeti različite vrste pisanja je O.K.

ZZ: Grupa B je “zavaravajuća”.

Grupa B: [nema odgovora]

YY: Mislim da ni sam YZ ne bi čitao svoja posljednja tri romana.

ZZ: To što se YY ne dopada YZ ne znači da se YZ ne može dopasti drugim ljudima.

ZX: YY i YZ se ponašaju kao suprostavljene bande jer nema dovoljno književne kritike.

ZY: Naša kultura je trenutno loša zato što jedna vrsta pisanja – C, “lirski realizam” – dominira.

Grupa C: [nema odgovora].

Izgleda da se i oni koji se “žale” i oni koji “napadaju” služe tolikom količinom opštih mjesta i osuđivanja i izostavljanja da su njihove mete bezvoljne ili nespremne da se direktno uključe u raspravu (i koju bi, mislim, svaki od učesnika želio da izbjegne u svojim djelima), tako da je rezultat jedan komično nejednak, ponekad naglo besciljan, skoro lakrdijaški malodušan narativ.

Interesantno je, i za mene dirljivo, to da Grupa A i Grupa B – iako veoma različite, kao što bi se većina složila, u okviru fikcija koje pišu – neumorno izražavaju međusobnu podršku i uvažavanje.


KOJI SVE TIPOVI ROMANA ZAPRAVO POSTOJE?

Ljudi istovremeno doživljavaju i postoje u (1) svijetu fenomena, ili konkretne stvarnosti, koji dijele sa drugim ljudima i spoznaju pomoću pet čula (dodir, vid, itd.) i koji ima svoje fizičke zakone poput uzroka/posljedice i gravitacije i u (2) svijetu noumena ili apstrakcije, koji se ne može spoznati pomoću pet čula, nema fizičke zakone, i nalazi se tamo gdje sjećanja, misli i osjećanja – i romani – nastaju i postoje.

Iako je svijet noumena svakog ljudskog bića jedinstven i privatan – direktan pristup drugima nijje moguć – većina religija i filosofija, izgleda, grade teorije o svijetu noumena, nadajući se da on ustvari predstavlja jedinstvo u okviru koga postajemo izolovani onda kada preuzmemo fizički oblik i uđemo u konkretnu stvarnost, i da on, kao virtuelni svijet, predstavlja zajednički prostor u kome je moguće podijeliti sopstveni svijet noumena sa drugima, ako to zaželimo i ako nas to zabavlja, do trenutka kada se nakon smrti vratimo jedinstvu. Ne zna se zašto ne postojimo isključivo u svijetu noumena, već smo primorani, ili možda nagrađeni, da istrajemo – iako nejasno, skoro nestašno – jedan vremenski period, između rođenja i smrti, u konkretnoj stvarnosti.

Kako bi formulisali i raspravljali o ovoj misteriji, kao i da bi radili doljenavedeno (1) i (2), ljudi su – u štafetnoj igri, stotinama generacija – razvili različite zvukove (i simbole za te zvukove) sa značenjima dogovorenim u zavisnosti od funkcije. Počinjemo da učimo ove zvukove po rođenju i koristimo ih za (1) prenošenje retorike koja treba da zadovolji želje nastale evolucijom i za (2) opisivanje tajnih svjetova noumena drugim ljudima, kako bi savladali usamljenost, ublažili dosadu, uvećali uzbuđenje. Proste rečenice (“Zbunjena sam”) ili riječi (“Isuse”) ili dijalozi mogu imati ovu svrhu, do određene granice, a takođe je mogu imati – posebno za sve one koji su nezadovoljni verbalnom komunikacijom usljed socijalne anksioznosti ili sveprisutnog osjećaja usamljenosti/nerazumijevanja ili pak želje da komunikacija bude preciznija i podrobnija – i pjesme, kratke priče, eseji, romani.

Romani – i memoari – su vjerovatno najiscrpniji izvještaji pomoću kojih ljudi mogu da podijele svoja privatna iskustva sa drugima. U ovom smislu, postoji samo jedan tip romana: pokušaj čovjeka da prenese ili dočara djelić svoje verzije svijeta noumena nekom drugom svijetu noumena.


ŠTA JE, ONDA, BUDUĆNOST ROMANA?

Budući da su ljudi, kao vrsta istog DNK, u stanju da misle i osjećaju slične stvari – do te mjere da ćemo, kada ne razumijemo drugog čovjeka, pripisati tu zbunjenost razlikama u kulturi, I.Q.-u ili njenom “ludilu” – i budući da romani opisuju i postoje u svijetu noumena, zajedno sa mislima i osjećanjima, svi romani će, mislim, na određenom nivou, izgledati neizbježno poznato. U konkretnoj stvarnosti, možda bi nas šokiralo kršenje određenog fizičkog zakona – ako bi neko putovao kroz vrijeme, telepatski komunicirao ili pak pokazao neki drugi vid “magijskog” ponašanja – ali u svijetu noumena nema fizičkih zakona ili sličnih struktura koje bi se mogle prevazići.

Svjestan toga, ne privlači me određivanje “budućnosti” romana kao aktualizacije ideja koje je moguće zamisliti – roman napisan od strane robota koji je publici predstavljen kao djelo ljudskih ruku; roman koji ljudsko biće ne može završiti za života; roman siromašne osobe iz trećeg svijeta napisan iz perspektive lika više srednje klase ali sličnog rasnog nasljeđa – već kao nešto kategorički nezamislivo, nešto što, ako bi se zamislilo, ne bi više predstavljalo budućnost romana već samo još jedan, predvidljivo jedinstven roman.

Ukoliko ne želimo da izgleda poznato, po ovoj definiciji, roman bi morao da bude artikulacija misli ili osjećanja koja je trenutno nepojmljivo misliti ili osjećati, za šta će možda biti potrebna promjena u DNK – ako bi se čovječanstvo genetski zaputilo unazad ka reptilima, kroz milione godina, polako gubeći aspekte svijesti i jezičke sposobnosti – ili ako bi, možda, svijest, kao fizički nemjerljivo i samim tim nepredvidljivo nešto, naglo nestala, kao u binarnoj promjeni “podešavanja” univerzuma. Možda bi to uzrokovalo stranu i neshvatljivu promjenu – ili, po mojoj definiciji, “budućnost”– romana. Ali iz te perspektive, moja sadašnja perspektiva ne bi bila pojmljiva, zato što ne bi postojala nikakva “prošlost” koja bi aktualizovala budućnost; budućnost romana je, u ovom smislu, nemoguća.

Razmišljajući o romanu na ovaj način, osjećam se prijemčivijim za svijet noumena. Osjećam se bliže ništavilu – jedinstvu – i drugim ljudima. Osjećam manji pritisak da razmatram, upuštam se u diskusije ili odgovaram na razvoj ili unapređenje romana, a želim više da neometano posmatram svaki mogući roman kao da jedinstveno zauzima određenu površinu na nečem sferičnom (kao ljudi na okrugloj Zemlji koji ne osjećaju da “napreduju” koračanjem u pravom smjeru, za razliku od video igrica ili dvodimenzionalnog svijeta, ako sebi nisu zacrtali cilj, na primjer da žive na Manhattanu, iako se od njih traži da budu produktivni i na druge načine), gdje je, ipak, kao među svjesnim bićima sa potrebama koje je stvorila evolucija, automatski modalitet percepcije distorzija u liniju, kako bi se stvorila iluzija progresa ili smjera. Ali ako se može reći da je umjetnost nešto, onda je, za mene, ona nešto što se stvara u težnji da se iluzije rasprše, nešto što ne podučava zato što stvaralac dok stvara ne zna da li je dobro ili loše već samo da on/ona želi nešto da prenese.

Stoga me sada najviše zanima čitanje/pisanje romana koji ne predstavljaju unapređivanje ili inovaciju drugih romana. Želim da posmatram svaki potencijalni roman kao već definitivno i neizbježno jedinstven, koji se može poboljšati samo u poređenju sa samim sobom, a i tada samo iz posebne perspektive svog stvaraoca. Želim da učim o jedinstvenom iskustvu drugih ljudi kroz izvještaje koje su oni sami pripremili, uzbuđeno svjesni da samo oni, nezavisno od toga šta drugi misle ili rade, imaju pristup onome o čemu izvještavaju. Ponekad, rijetko, i ja želim da znam: “Šta misliš da će drugi ljudi misliti za 20 godina?”, ili “Šta misliš kako će se ljudski rod uopšte osjećati za 50 ili 100 godina?”. Ali ono što uglavnom želim da znam je: “O čemu razmišljaš?”, i: “Kako se osjećaš?”.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu