Ilija Šoškić – Mrtva šuma

Objavljeno:
Ilija Šoškić – Mrtva šuma

 

U ponedjeljak, 3. rujna, u kasno popodne, na aerodromu sam dočekivao prijatelja, američkoga naseljenika, koji se vraćao s kratkoga ilijasoskicputovanja u bosanske zavičaje. Let je bio redovan, u zrakoplovu nitko poznat, pa smo brzo, vozeći se prema gradu, razabrali dojmove i dokončali zavičajnu priču. Ali samo nakratko i na prvi pogled.

Na semaforu kod Inine zgrade padne mi na pamet da ga vodim u Muzej suvremene umjetnosti. U vrijeme kada smo se posljednji put vidjeli od te su betonske građevine postojali samo temelji. Samo, tada smo se sreli u nekom drugom europskom gradu. Kada je zadnji put bio u Zagrebu, tu, na tom je mjestu, bila gola ledina. Ali ne vodim ga da mu pokazujem muzej, ni stalni postav hrvatske suvremene umjetnosti, nije on turist, niti sam ja gostohlepan domaćin. Obojica smo tu, svaki na svoj način, nedovoljno sljubljeni s ambijentom da bi smo na njega mogli biti ponosni, ili da bismo ga, ne daj Bože, smatrali svojim. Uvodim ga u Muzej zbog zajedničke, četvrt stoljeća stare, fascinacije jednim umjetnikom.

Pred nama se rastvaraju staklena vrata, ulazimo u široki hol, solidno ulaštenih podova, koji podsjeća na aulu socijalističkoga doma zdravlja, s puno stuba i ograda, oštrih, opominjućih bridova. Arhitektura kao iz uredne geometrijske zadaćnice: osna simetrija, translacija, rotacija, tako li su se zvale te jednostavne operacije? Samo, kao da je netko zaboravio šestar, jer ništa tu nije oblo, ni okruglo. I pusto je, nigdje ljudi. Samo na dvije od nekoliko stotina kuka, u ambicizno zamišljenoj garderobi, vise dvije muške jakne. Ili ih je netko zaboravio, ili u muzeju nekoga ima, ali nas ga dvojica ne primjećujemo.

Ne govorim mu zašto sam ga doveo, trebalo bi biti iznenađenje. I stvarno, iznenađeni smo, više ja, nego on, kada se najednom nađemo u dvorani s izložbom “Umjetnik na odmoru”, koja je dan ranije otvorena. Reflektori su pogašeni, svijetle samo oni natpisi za slučaj opasnosti. S nebesa dolazi to malo danjeg, najljepšega kasnoljetnjeg svjetla, koliko se može uvući kroz vanjske staklene zidove građevine i kroz uska vrata dvorane. Svjetla je taman toliko da čovjek dobra vida primijeti da su nekakve slike na zidovima, i da nehotice ne sruši Kožarićevu skulpturu i ne ugazi u rad Radomira Damnjanovića Damnjana. “Ovo izgleda ne radi!”, čudi se on. Istina, kada muzeji i galerije ne rade, ulazna vrata su, obično, zaključana. Ali suvremena umjetnost, katkad, ne zna za granice, krši pravila, razbija forme…

Ne odustajem, nego ga dovodim do zida, pa mu u polumraku objašnjavam što je na fotografijama koje predstavljaju rad Ilije Šoškića. Negdje u zaleđu Novog Vinodolskog, iza hotela u koji je Marinko Sudac smještao umjetnike od čijih će radova nastati ova izložba, svježe je požarište. Čim dođe ljeto, mnogo je takvih mjesta na Jadranu, ali ljudi okreću glave, gledaju prema moru. Ilija Šoškić je pošao u tu izgorjelu šumu, među crne, pougljene borove, koji još uvijek uspravni stoje, i stajat će još neko vrijeme, nekoliko mjeseci ili više, sve dok se tako mrtvi ne saspu u prah. Na fotografijama ga vidimo među mrtvim stablima, sijedoga, snažnog sedamdesetsedmogodišnjaka (da, da, Iliji su već te godine, prošlo je odonda vremena…), koji onako brkat, grubo isklesan, izgleda kao lik u postapokaliptičnom westernu u kojem se ništa ne bi događalo i koji bi snimio Wim Wenders. Takve su dvije veće fotografije, uz koje je niz manjih. Na njima bismo, da je svjetla, vidjeli Iliju Šoškića, kako srebrenom bojom obilježava crna, u ugljen pretvorena stabla, onako kako šumari crvenom označe stabla koja su za sječu. Ili kako se to ekspresivnije kaže – za rušenje.

Rad Ilije Šoškića vrlo je jednostavan. Općenito, njegovi radovi često su bivali jednostavniji od standarda i mode naraštaja umjetnika iz sedamdesetih i osamdesetih. To mu je, uza sve razlike u pogledu na svijet i u temperamentu, bilo zajedničko i s Marinom Abramović i s Bracom Dimitrijevićem. Njihove ideje bile su precizne i elementarne, tako da im se radovi mogu prepričati, pretvoriti u tekst, a da ih nije potrebno objašnjavati, kititi mislima i nadopjevavati. Čak ni onaj svijet, kojeg je još uvijek većina, i treba da ga bude većina, koji će se spremno narugati svakoj umjetnosti koja za cilj i rezultat nema ulje na platnu, kip ili barem igrokaz na jasno označenoj pozornici, njima se baš i ne bi mogla rugati. Ne zato što bi njihovi radovi bili komunikativniji i razumljiviji, a pogotovo ne što su bliži prosječnome građanskom ukusu i oficirski strogom sudu o tome što jest, a što nije umjetnost, što se smije, a što ne smije zvati umjetnošću, nego zato što su Ilija Šoškić, Marina Abramović i Braco Dimitrijević radili nešto što će se i tvrdoj, nedokaznoj glavi, nepovjerljivom građaninu i građanki, činiti kao reakcija živa čovjeka na okolni svijet. I vazda su to radili po prvi put, nikad drugi, treći, pedeset treći… Eto, recimo, izgorjela borova šuma, koju valja obilježiti srebrnom bojom. Da nema Ilije Šoškića, ta šuma ne bi imala smisla.

Razgovarali smo tako ispred fotografija njegovog rada, u Muzeju suvremene umjetnosti, na izložbi “Umjetnik na odmoru”. Govorio sam mu, baš kao da je slijep, o onome što je na slikama. Kao u onoj notornoj priči Raymonda Carvera, u kojoj slijepac prati ruku koja crta katedralu, e da bi u sebi mogao vidjeti katedralu, tako smo nas dvojica uživali u radu Ilije Šoškića, umjetnika koji nam je krajem osamdesetih, u jazz clubu Zvono, te u ateljeu istoimene umjetničke grupe, i po kasnonoćnim soarejama, što su se odvijale pod pokroviteljstvom našega prijatelja, kipara Saše Bukvića, bio iznimno važna i česta tema razgovora. U jednome svom davnom radu, Ilija je pucao u zid galerije. To je bio rad. Ništa više.

Semezdin Mehmedinović još pet je dana ostao u Hrvatskoj, od toga dva dana u Zagrebu, ali se na izložbu više nismo vratili. Zbog nečega, trebalo je biti baš tako, da u mraku stojimo ispred slika, usred pustog muzeja, i da mu ja pričam o tome što je na slikama. Istina, mogao sam i lagati, mašti pustiti na volju, pa izmisliti rad Ilije Šoškića. On bi mi morao vjerovati, jer nije bilo svjetla, kao što ga, obično, ima u vrijeme kada ulazimo u muzeje i galerije. A mogao sam, uz njegovu pomoć, učiniti još nešto: skinuti radove sa zidova i odnijeti ih! Nisam provjeravao, ali u MSU, vjerojatno, postoje sigurnosne kamere, pa bismo obojica, na radost kulturne i književne javnosti, bili vrlo brzo uhićeni i privedeni, zatim javno osramoćeni, te kažnjeni barem po sucu za prekršaje. Iako, suvremena umjetnost ne zna za granice, krši pravila i razbija forme, pa ukoliko je već muzej toliko slobodan da je otključan i kada su svjetla u njemu pogašena, zašto i gledatelji ne bi bili toliko slobodni da umjetnine ponesu van, da ih bolje vide?

Ilija Šoškić rođen je 1935. u Dečanima, u drevnoj Metohiji. Živio je u Baru, srednju umjetničku školu pohađao je u Herceg Novom, likovnu akademiju u Beogradu, pa u Bolonji, a od kraja šezdesetih zastalno živi u Italiji. Talijanski državljanin, međutim, nije, valjda mu i nije trebalo da bude, pa je jedne godine, u sklopu Venecijanskoga bijenala Italiju predstavljao kao gost, kao stranac. Bio je, 2007. prvi predstavnik Crne Gore na Bijenalu, a 2011, je, zajedno s Marinom Abramović i Natalijom Vujošević, nanovo reprezentirao Crnu Goru, pod skupnim naslovom “Obod i bistre vode”. O Ilijinim radovima su, u posljednjih četrdesetak godina, pisali značajni talijanski i europski likovni pisci. Likom i djelom, on je dio jednoga, srećom vrlo fluidnoga i nestabilnog umjetničkog kanona, kao i kulturne povijesti i svakodnevice jednoga vrlo živog vremena, koje je, sve do rata, vibriralo i u našim zaturenim balkanskim i jugoslavenskim provincijama, ali što je mnogo važnije: to vrijeme vibriralo je kroz naše živote, pa nas je pomalo i oblikovalo, da budemo ovakvi kakvi jesmo. Štošta smo tad naučili. Recimo, to da ne pucamo u zid galerije, jer je netko to učinio prije nas.

Semezdin se, letom preko Kopenhagena, vratio u svoju Ameriku. Od svega što je po zavičajima i okolo njih mogao vidjeti kao znak novoga doba, čini mi se da mu je najvažniji bio rad Ilije Šoškića. Kojega, međutim, u mraku nije ni vidio. Ali koji mu, za razliku od svega drugog, još uvijek pripada. A ja sam tek sljedećeg ponedjeljka, 10. rujna, ubrao da ponedjeljkom Muzej suvremene umjetnosti – ne radi. Tako da smo imali sreće, jer je nama dvojici pomalo radio.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu