I svi darežljivi i grubi

Objavljeno:
I svi darežljivi i grubi


5 X 5

pišem onima koji su odavno ostali bez očiju i zaboravili
da im se lakše popišati na tanjir nego dati im pravu priliku
svim mrtvim šamarima ovog grada što palaca kao jezik
malih guštera u brzim ste
zamasima teških mašina vi sobna
pružanja u noć vi moja djeca sa klanice zlo
i noćni treptači u pljesku simetričnih šaka

misli ste i disanje u bilo kojoj recimo Koče Popovića
okomitom dočekivanju nakon izlaska iz malih putujućih gradova

vama večeras hladno igraju dupeta i
teške ste vlasulje ovih šarenih glava

vas znam kao svoj loš falset
moji ste slatki pratioci u životu
grada očijukamo
trasiramo podzemne željeznice svake noći pa i ove 
moji trapavi mali odbljesci samoće

slušajte mi glas i ostaće od mene samo
minus prisustvo mog sujetnog crvenog grla
minus drap itison što nikad nisam kupio

a vama će u gradovima sobama frižiderima trimerima tosterima slanicima započeti pet
godina pravog udarničkog jutra

a vama će na ruke pasti
krvava praška salama
kao Karenjina pod voz

i prestaćete da započeto završavate

dlake ostaju po slatkovodnom kupatilu
kao škorpije u malim škrinjama
kao preduvan balon nadomak nitne
kao veliki otučeni pregrijani kotao

ti Vajsmit generacija moja ljubavnik Pekinga 
Meri i njeno obraćanje hodnicima
Réka i veliki zapaljeni zid
Tomica i šaka ječma u ruci
Klajv i još barem pet nebitnih

svi vi dišete u pet sa pet
u mojim prašnjavim očima


KLAJV

nosio je Klajv srebrni mač i postao u
tri klika vještac koji noću spašava
grad od barem jednog vampira a onda
dok je u sobi padao dan nije pustio očnjake
i još su mu tiho rasli nokti

Klajv a okolo njega trideset pramenova
guste decembarske magle i sirova kost
uz kontejner

Klajv u borbenom stavu u autobusu u duksu
što imitira odoru sa kukuljicom brzog
ubice templara nastavlja spuštanje u rasparen
i surov grad

Klajv i njegova replika skloništa od atomskog
rata su prava stvar a pojačana radijacija ne

ostala je samo u tragovima

ploveći prostor u slabim tijelima koja ga okružuju
daje mu snagu da opusti mišiće i zatvori oči
u širokoj kupi svijeta u koji se ukopao
u kome kao svrdlom probija debelo salo života

mesar i Klajv se gledaju oči u oči
kao preko pulta kovačeve radnje
samo ovdje ništa više ne zvecka


Mi

djeca prosipaju ljepljiv sok
azotna zora budi uspavane oči i čekiće u
traci pljosnatih mlazeva svjetla
danas smo nosili na leđima
generacije znoja i barem pet tona
čiste istine dok je mlitava mačka
ušivala svoj strah u unutrašnjost bubnja
veš mašine danas smo kao plavi
zakopan debeo kostur rimskog generala
na sve strane puštali odebljale jezike danas

o koprivnjačo o sobice o zobi
moja miška je mlaz zlatne vodice
štrcnula u oko neukusu 
o čepovi o ćopavci o bezdomni
uporno izazivate samilost danas
kesa u vihoru kao moj topljeni
sadržaj želuca u Beogradu 
i sve je žuto i sve isto i slab dan
odluke i sve teško mokro povlačenje pruća
uopšte šta je predmet ozbiljnog
života i kako se živi a da se ne izaziva sudbina

u trećem dijelu pjesme već mrena
kornjača i njen mali muž vodaju sa sobom
cijeli čelični sobni zid ja kao
ogledni sob akrobata moždanog zgibanja
vješam se o Rotu kao Pipo Inzagi o sudsku zviždaljku
napokon miran jer je blizu izlaz

u četvrtom dijelu mrak

u petom okviri i čitav čokoladni vrt
Ašok Murti vješto ušiva u sadržaj dana naše
razrogačene oči i sve divlje i sve
pijetao točilica plastični čep 
dupke pun sokom od noćurka
i sve lavež i okviri tanki jezici koji se oblizuju
dlakava leđa noći koja plutaju 
na slatkoj rijeci smisla 
i svi darežljivi i grubi
i kostret i svila i pupoljci u plavoj prostirci
koji zovu nebom i granate nad 
tek završenom zemljanom peći

pa ponovo gipsani odlivak raspuklog nara
krave očekuju brzo spuštanje sječiva
harpuni debele namotaje kanapa
mi samo mir i službenu potvrdu o
slobodnom prolasku u kontrolisane zone 
vatra ponovo liže krajeve očiju
kao suv jezik grlić čuture
mi smo gužva smole i savjesti
troslojna rolna za brisanje idiotizma

mi Wysmith Meri Reka Tomica Klajv i ja


Réka

nije to ni početak loše osmišljene kompozicije
već prosto jedan stalni zvuk na kraju njenih noktiju

Réka u očaju čeka da je sada konačno
na ulicama gdje su danas sasvim skladno marširali ćelavi ljudi
u Mađarskoj
prestanu silovati ti isti divni momci

kako da izađe iz kruga što prave njene oči i čista mađarska
sperma iz krvave duplje sem da se odvoji i posmatra sebe
kao što ih sve zajedno posmatraju i anđeli i gargojli

potom je bacaju i trče jer ćelavi ljudi brzo prolaze kroz vazduh
kao meci kroz njihova ramena kada dohvate pogrešnu ženu

Réka ustaje i čeka već tu da je optuže za duge i besprekorne noge
i to što je taj dan imala karmin i oči i čak sedam velikih zuba van vilice
i mjesto gdje rađa se mali ćelav i kmeči
a nije suzavac i odoru opatice

ako se primi čisti gen crne košulje iz nje će morati da ga izvade
vrlo jednostavni doktori i svi će je razumijeti i bijeli mantil će je svakog dana pitati za zdravlje

a čisti gen
e on skakuće
i u nepravilnom ritmu maršira od vrata do vrata
i čeka da ih svi zatvore zamandale i kroz špijunke vide samo
ćelave glave što gore kao sumporne šibice u patroli

a do tada svi ljudi koji stvarno znaju kako izgleda crni kotao smrti
i čije su kuće odnijeli mali tenkovi prosperiteta
gledaju kroz špijunku cijele jedne države i dalje se ne plaše
i dalje strpljivo čekaju da na glavama iz mozga barem malo izraste kosa

i da Reka počne da nosi veliki vlaški malj


MERI

moja noć biće ti kao prva sa Meri

okoštala je i vidi joj se dugo nošena baklja tuge
i parčad malih ugriza po kožnim brnjicama
u musavom obrisu karmina

ti je tražiš a ona se gubi raspada kopni ti u ruci
i presahne na kraju kada je sasvim muški proburaziš
i u nju istreseš svoje male smežurane divljake

ja sam je tada gledala kroz skriveno oko optike
i petnaest puta vraćala na trenutak kada se prvi put predala
i gledala do trena kada se predaje sasvim

naučila sam i kako se oblačiš na kraju i kako bih
ostala očekivano gola dok me ne povučeš

naučila sam sve da ti budem bolja Meri
i kopaš po meni kao po neočekivanom ostrvu na kom ostaješ jedino muško

ta noć će da ti stoji na licu kao što bi meni ona trajna modrica
na butini i kameni bol kada bi me tresnuo o pločice
uz repni pršljen do ribice u glavi

i točiću ti
kao što je ona točila
sočiva pivske pjene na zaleđenoj krigli
i nikad skidati višak tupim dijelom noža

ali kibicujem uglavno propuštene prilike

ovaj trosatni štap govora drhti i
to je moj jezik
krut kad oštar spava 


VAJSMIT

To vrijeme kada sredovječne gospođe pretrčavaju
iz jednog autobusa u drugi jeste
samo žlijezda ove večeri
što nam na otekle oči luči tešku
žuč kao želudac pokisle mečke
nakon mekog mesa traperovog malog

ove noći trčimo kao kvoterbekovi
uz kameni zid na uskoj strmoj stazi
uz morske litice
o koje se razbija pljuvačka talasa

ove noći smo mokra čestitka na
divno poliranom stolu
čioda ispod nokta zabodena nakon
slučajne pretrage po dubokom
unutrašnjem džepu

ti Vajsmite generacijo moja
dok stalno gazimo nedetonirane mine
ti si prosto mali žuti miš u palati bez muzike

nemoj da pomisliš uopšte da sebi dozvoljavamo strah

skupili smo se uz ogradu i gledamo u reflektore
pun stadion tvoje vanbračne djece

i takva stvarnost čini da posrćeš na hladnom
postolju koje si sebi namontirao direktno u drvene đonove

svuda si i ti samo figurica ali čekaj
još to nećeš vidjeti još
dok ti se malo postolje za naočare prišrafljeno u vrat
ne skotrlja niz naše dobro ošišane travnjake


TOMICA

dok je vidio kako drugi piše internet se izgubio
pa tako i najava pisanog i činjenica
o sudaru prstiju i senzora nije više
oblik trepćuće tri tačke niti faktografski iskaz is writing

a pisanje jeste stalo zakazan susret
nepoznatih slova sa okom odložen
kesten u Tomicinom džepu kao ptica
čeka otvoren prozor pa da prhne višak
gustog živog katrana

valjanje praznog hoda kao aluminijuma
od rude sitog Boga i tepsija na
točkovima 
prema njemu se okrenulo i blista uz zid

iz njegovih šaka iz bušne kupole
prosipa se kestenje iz rupe kiša
i žar je zlatan kazan kuckan dugom rukom

u fišecima vješto prepečene loptice
zapetljaju se u zube i pojedu masne riječi
dok kao rijeka jezik preliva njihove slatke grebene

pokisli Tomica skiči dok bolno piša
kestenje okreće mala lopatica u pljosnatoj pesnici

šaramo dječje po Tomičinim širokim pantalonama
on se prepušta slučaju i nije više gospodin
meko mu zapeto lice Njemačka cijela u vatri

odjednom nokti na dršci
ruke su Sirije slabe a duge cijevi u vozu

čekaju sljedeće kolo

premija raste i raste

Tomica mršavoj djeci predaje džakove
slatke sudare traži sjekutić po sjekutić

jedemo hropćemo režimo mrljavo
jezik nam više ne može ni da stane u usta
pišemo duge poruke preko tuđih brzih netova
neprekidno odakle se izlazi i čija je kuća već
hrpa i koliko brada je potrebno da
tuđi srušiš minaret i tako sve mreže i mrežice
šapuću jasno bez prekida

odlaze tri male tačke i vrate se sa još mnogo
slogova

mi smo opet na Tomicinim vratima
da zaprijetimo put njega rukom velikog zakona krvi

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu