HVALA, TAKOĐER!

Objavljeno:
HVALA, TAKOĐER!

Ako je to feminizam danas, ako je na to spao prigodničarski osmomartovski feminizam (jer o nečemu se mora pisati, a neprijatelja se pošto-poto mora naći, makar i izmisliti), i to u vremenu Islamskog kalifata i Erdoğana na Istoku, Putina na Sjeveroistoku, Mađarske i Poljske na Sjeveru, te Trumpa i trumpista na Zapadu – onda je doista vrijeme da se u ovoj balkanskoj krčmi napokon – upale svjetla

Izvršna urednica portala Proletter i feministkinja Ivana Kamenković objavila je u tematu povodom Međunarodnog dana žena polemički tekst pod naslovom Srećan 8. mart, Ivankovče. Naslov je intoniran onako kako bi se recimo (da sad smislim analogiju) notornom ustaši čestitao 29. novembar, tako da u samom startu ne ostavlja mnogo sumnje u intelektualne i moralne kvalitete stanovitog Ivankovca, niti u njegov stav o feminizmu i ženama općenito. Što pri takvom naslovu dobronamjerni čitatelj može zaključiti o prozvanom? Eventualno dvije stvari: ili je taj Ivankovac netko tko dugo i kontinuirano zagađuje medijski prostor šovinizmom, mizoginijom i seksizmom, i to vjerojatno s neke visoke pozicije moći (iz parlamenta ili jakog medija), ili je, pak, taj Ivankovac nekakav lokalni todorić koji radnice za 300 eura mjesečno dovodi do psihofizičkog sloma. Dakle, lik kojega je moguće u naslovu markirati kao školski primjer ili glasnogovornika određene grupacije ili svjetonazora, te kroz prokazivanje njega automatski kritizirati i kolektiv kojemu pripada. Ako bi se dobronamjerni čitatelj ipak informirao, saznao bi, začudo, da je spomenuti Davor Ivankovac tek književni kritičar (ne pretjerano produktivan) na slabo čitanim portalima i časopisima, a tekst zbog kojega je zaslužio Kamenkovićkinu etiketu zapravo je jedna rečenica iz kritike posljednje zbirke poezije Marka Tomaša, objavljene također na portalu kojega je Ivana Kamenković, kako rekosmo, izvršna urednica. Već ovakva analiza naslova i svođenje Ivankovca na pravu mjeru bilo bi dovoljno da se prikaže njen polemički tekst kao patetičan i pretenciozan pokušaj da se povodom 8. marta nešto pametno napiše – jer se pisati mora, patrijarhalni vrag nikada ne spava, čak ni u redovima tzv. „političkih suboraca“ – ali, eto, s obzirom da vrag ne spava i ne da mi mira (da sad prijeđem u prvo lice, jer o meni je riječ) ovdje ću autorici članka ipak odgovoriti.
             Prije svega, dozvolimo i tu mogućnost da sam doista ispisao manifest seksizma i lažnog ljevičarenja u jednoj jedinoj rečenici i svjesno ili nesvjesno se outao kao takav, te zaslužio markiranje u naslovu, kao i mogućnost, dajmo joj priliku, toj mogućnosti, da se u ovoj našoj balkanskoj krčmi povodom 8. marta nema o čemu pisati osim o Ivankovčevoj kritici posljednje Tomaševe zbirke, jer bez toliko dobre volje ne bismo daleko dogurali. Pogledajmo o čemu se radi.
             Inkriminirajuća rečenica koju mi Ivana Kamenković zamjera glasi: „Regata nije hermetična metajezična poezija i neće privući fakultetske teoretičare, ali mnoga usamljena srca i grudnjake zasigurno hoće.“ Problematična su dakle „usamljena srca i grudnjaci.“ Kamenković ovdje, i s pravom, čita stereotip o ženama kao primarnim recipijentima sladunjave književnosti, što je dakako uvredljivo i naprosto netočno, stereotip koji se autoru navodno omakao – ispisao ga je, smatra ona, iz pozicije i poze ljevičara i feminista i tako se nehotice, „automatizmom“ lažnog ljevičara outao.
             Budimo iskreni, to tako i izgleda, kada se ta rečenica uzme sama za sebe, i kada se pretpostavi da je riječ o frojdovskoj omašci (a u omašci je istina). No, ta rečenica ne stoji samostalno niti sam je napisao slučajno, nesvjesnim mačoidnim automatizmom – naprotiv, napisao sam ju svjesno, a stereotip o „usamljenim srcima i grudnjacima“ stavio sam kako bih čitatelju što efektnije pojasnio dojam koji je na mene ostavila Tomaševa nova poezija (jer kritika je izrazito negativna, možda i pretjerana, tako da dodatna pojašnjenja tog lošeg dojma ne škode, barem sam mislio). Dakle, nije omaška, nego namjera, i već tu pada u vodu Kamenkovićkina konstrukcija utemeljena na tom famoznom automatizmu, nesvjesnom mehanizmu koji me tobože odao. Naime, Kamenković ne vidi da u nastavku kritike govorim o „estradnjačkom statusu“ autora, a što je proizašlo iz prethodne analize Tomaševe zbirke koju karakteriziraju depresivne i očajničke balade o bivšim, sadašnjim i budućim ljubavima. A kako je Tomaš i vrlo popularan autor, usporedba s estradom nametnula se sama od sebe. A estrada su, oprostite, i Elvis i Čolić koji su doista i obasipani grudnjacima na stageu. Ja nikada nisam mislio ni tvrdio, moram to naglasiti, da su sve žene u publici skidale grudnjake i bacale ih na Elvisa ili Čolića (ili na bilo koga drugoga), kao što znam da nisu sve žene (nisam ni ja) poklonici lika i djela spomenute dvojice (i kao što sam svjestan da su te grudnjake iz publike mogli bacati i muškarci). Isto tako ne mislim da se to doista događa Tomašu na čitanjima (zajedno smo i čitali – nije bilo grudnjaka i uzdaha).
             Zašto onda grudnjaci, Elvis i Čolić, možda se pitate? Zato što Tomaš ne piše o bijelim zečevima pa da ga obasipaju plišanim igračkama, nego eto o ženama, pa da, i sisama i pičkama – evo primjera: neka tvoje grudi i tvoja pička / budu jedini zakon / u novoj diktaturi. (Ako ovo nije svođenje žene na grudi i spolovilo, i mogući predmet osmomartovske feminističke istrage, onda ne znam što je? Moja kritika, kojom ukazujem na seksizam, pa u očima feministikinje ispadam seksist? Ili se Ivani Kamenković dopadaju ovakvi stihovi i takav scenarij? Ne znamo, nije se izjasnila, a ja ništa ne insinuiram, samo sam zbunjen.)
             No vratimo se mojim grudnjacima. Radi se, ponavljam, o dojmu o njegovoj poeziji a ne o predviđanju da će se to doista i dogoditi. Ta moja rečenica zapravo oslikava Tomaševu poetiku koju sam ja doživio – kao (povremeno, ne uvijek) stereotipnu i seksističku, te sam i sam pribjegao stereotipima ne bih li taj svoj dojam što preciznije izrazio. Pritom sam bio zloban, možda pretjerano i nepotrebno, priznajem, prema Tomašu. Dozvolimo da se u inkriminirajućoj rečenici ipak nisam dovoljno precizno izrazio; dozvolimo i to da se varam u vezi Tomaševe poezije (ali tada je trebalo ući u polemiku s mojim promašenim čitanjem Tomaša, a ne mojim navodnim seksizmom i antifeminizmom)… ali nikako mi nije jasno kako je izvršna urednica Prolettera previdjela sve one retke koji se izravnije tiču Tomaševih stihova, recimo one o „apsolutnoj ljubavi“ koju lirski protagonist može dobiti jedino od psa, ili pak one gdje odgovornost za sve što čini prebacuje na Nju, uključujući i to da se neće ubiti jer Nju voli (da li ona njega, to ne znamo). Izvršna urednica previđa i moju raniju kritiku zbirke Drage Glamuzine u kojoj sam kritički pisao o njegovim mačoidnim i seksističkim subjektima, ništa od toga Kamenković ne zanima i ne želi vidjeti, ona je „detektivka true feminizma“, koja „rutinski i birokratski“ registrira moju tobože frojdovsku omašku, a koja sama po sebi, ta omaška, sve prethodno poništava i trajno autora markira kao šovinista. Sve je to bilo „parolašenje“, smatra ona, tek ova jedna jedina rečenica je istina autora teksta, parola bez maske. Ovdje si Kamenković zabija autogol: zapravo je, izgovorimo i to, njen konfuzni tekst bez glave i repa primjer selektivnog čitanja, dogmatskog krivotvorenja i parolašenja, koje bi htjelo biti prva crta obrane feminizma, a samom tom feminizmu nanosi štetu. Moram se ovdje ipak ograditi: ja pišem književne kritike, a ne feminističke manifeste i tjeralice, taj diskurs nije mi svakodnevan, pa se možda u vezi Kamenkovićke varam. Možda je njuškanje po književnim kritikama krajnji doseg balkanskog feminizma danas?
             Jer ako je autorica detektivka true feminizma, nameće nam se logično pitanje: a zašto je, zaboga i dovraga, kao izvršna urednica Prolettera uopće pustila moj seksistički tekst na vlastiti portal, i što su ostali urednici pritom radili? Teško je dokučiti, nisam true detektiv, mogu samo nagađati: možda je tek tolerantnija od mene, pa pušta i neprijatelje u svoje redove, ili pak, a to je vjerojatnije, da bi o nečemu imala pisati za 8. mart, jer pisati se mora, svoj obol u narodnooslobodilačkoj borbi svi moraju dati. Da me se urednički upozorilo na rečenicu koja bi mogla biti uvredljiva i diskutabilna, ja bih je preformulirao i preciznije se izrazio, izravnije taj stereotip doveo u vezu s dojmom o Tomaševoj poeziji, odnosno, o dojmu koji ta poezija možda (a možda se varam, opet ponavljam, nisam u posjedu apsolutne istine i nepogrešiv) želi ostaviti, ili bih čak tu rečenicu u potpunosti izbacio – ona, na kraju krajeva, nakon negativno intonirane kritike u cjelini, nije niti presudna. I što sada, kada je tekst objavljen, a šteta počinjena?
             Ja se mogu, nije mi to problem, i ispričati Ivani Kamenković i svim ženama koje sam možda uvrijedio tom rečenicom; mogu se i outati kao muškarac koji ne podnosi ikakvu diskriminaciju i neravnopravnost u društvu, kao netko tko u radikalno braniteljsko-desničarskom okružju ne skriva svoju lijevu orijentaciju (vidjeti recimo polemiku sa Ivanom Šojat); mogu ovo ili ono, ali bojim se da sam za Ivanu Kamenković sada već trajno otpisan i etiketiran. Ona je sada, dopustite da ju citiram, „u lovu“, „za petama“ mi je, „detektivski“ je raspoložena i „paranoična“ (birokrat i detektiv, ne može bolje) i bolje mi je da se sklonim u neku brvnaru u planini s koje sam se valjda skotrljao ravno na Proletter. Njeno inzistiranje na „lovu“ uslijed tendencioznog i zlonamjernog čitanja jedne rečenice vrlo je, izrazito uznemirujuće i priziva neke paranoične sisteme i vremena kada se bilo koga iz hira šikaniralo, etiketiralo i na kraju deportiralo. Zbog sitnice, praktički ničega, oblika nosa, naglaska, etimologije prezimena ili šale ispisane na poleđinu razglednice. O svjesnim i zlonamjernim krivotvorinama nečijeg morala, svjetonazora i političkog opredjeljenja (metode iskusnih lovaca na unutarnje neprijatelje) da se i ne govori, a čini mi se da je to i ovdje u pitanju. Ta demagogija je samo naizgled bezopasna, jer joj samo moć (odnosno partija s instrumentima moći u rukama) nedostaje da u djelo provede svoj verbalni „lov“. Ako je to feminizam danas, ako je na to spao prigodničarski osmomartovski feminizam (jer o nečemu se mora pisati, a neprijatelja se pošto-poto mora naći, makar i izmisliti), i to u vremenu Islamskog kalifata i Erdoğana na Istoku, Putina na Sjeveroistoku, Mađarske i Poljske na Sjeveru, te Trumpa i trumpista na Zapadu – onda je doista vrijeme da se u ovoj balkanskoj krčmi napokon – upale svjetla. Jer dugo već bauljamo u mraku i očito više ne razlikujemo prijatelja od neprijatelja, partizana od ustaše, a kako izgleda, ni autora kritike od lirskih subjekata poezije koju kritizira.

 

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu