“Galeb”, ili nasukani na periferiji

Objavljeno:
“Galeb”, ili nasukani na periferiji

Iz skoro osamdesetogodišnje povijesti “Galeba” selektivno je izdvojeno onih pet godina u kojima je brod plovio prvo pod talijanskom, a potom pod njemačkom vojnom zastavom, ne bi li se fašistički i nacistički režim postavili na istu metaforičku ravan sa socijalističkim jugoslavenskim sistemom: čitava je povijesno-interpretacijska operacija podređena povratnom svođenju nesvrstane jugoslavenske politike pod paradigmu komunističkog totalitarizma

“Simbolika se ogleda u tome da je dobro još jednom pobijedilo zlo, jer je odluka o dobivanju sredstava donesena 10. travnja”, pohvalio se ovog proljeća hrvatskoj javnosti Vojko Obersnel, gradonačelnik Rijeke, nakon što je velikom projektu obnove gradske baštine dodijeljeno skoro 10 milijuna eura iz fondova Evropske unije. Njegova je poruka bila nedvosmislena: 10. travnja 1941., naime, datum je osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, satelitske pronacističke strahovlade koju će poraziti NOVJ pod komandom Josipa Broza Tita. Radikalna postfašistička desnica do danas ga skrivećki slavi kao svoj najveći praznik: ove godine, eto, proslavu im je pokvario evropski uspjeh grada koji u kontekstu dominantno konzervativne nacionalne politike oduvijek ima status “slobodne zone” multikulturnih vrijednosti, otvorenosti i tolerancije. Da stvar po desničare bude gora, trijumf je proglasio gradonačelnik iz redova Socijaldemokratske partije, pravnog nasljednika nekadašnje Komunističke partije. A da njegovu sitnu provokaciju nadopuni krupnija uvreda, odobrenje projekta bilo je prvi konkretan uspjeh riječkih priprema za preuzimanje titule Evropske prijestolnice kulture 2020. godine, kada će apartna, progresivna ideološka putanja lučkoga grada biti etablirana instrumentima evropskih kulturnih politika. Napokon, da uvreda bude potpuna, najrazvikanija komponenta projekta popravak je i pretvaranje nekadašnjeg omiljenog Titovog broda “Galeb”, 119 metara dugačke jahte na kojoj je doživotni predsjednik primao vodeće svjetske državnike i uglednike, u atraktivan turistički muzej.

Matrica na koju se oslonio Obersnelov manihejski trijumfalizam je dakle jasna – s jedne strane tvrda desnica, povijesni revizionizam i nacionalistički izolacionizam, s druge strane suvremena ljevica, relaksiran odnos spram vlastite komunističke prošlosti i proevropska orijentacija – pa se i pripovijest o skoroj rekonstrukciji “Galeba” logično pretvara u nešto više od svoga neposrednog povoda. Jer takva je matrica ujedno i sažeta binarna transkripcija kompletne hrvatske tranzicijske putanje, okončane sredinom 2013. godine primanjem države u Evropsku uniju: podjela na “nazadne” nacionaliste i “napredne” proevropske snage regulira okvir javne rasprave do te mjere da – čak i nakon što je ulazak u Uniju (ne)očekivano rezultirao naglim usponom domaće radikalne desnice i njenim prodorom u politički mainstream – većina medijskih komentatora nije za takav razvoj događaja uspjela pronaći maštovitije objašnjenje od novog variranja starih autokolonijalnih tropa, prema kojima su se hrvatski građani uoči pristupa Uniji samo pretvarali da su civilizirani i tolerantni, a zatim su, nakon što je pristupni proces dovršen, iznova pokazali svoje “pravo”, isključivo, šovinističko lice. Kao i svi binarni eksplanatorni manevri, međutim, i ovaj je suviše jednostavan da bi mogao obuhvatiti kompleksnu dinamiku današnje evropske periferije; kao u svakom reduciranju stvarnosti na apstraktan sukob “dobra” i “zla”, prebrisana je politika.

Simbolički teret

Jer “Galeb” na svojoj palubi nesumnjivo nosi golem simbolički teret hrvatske i jugoslavenske novije povijesti, ali taj se teret ne da baš tako jednostavno razvrstati. Brod je, naime, izgrađen još 1938. u fašističkoj Italiji: u početku je služio za komercijalni transport tropskog voća, početkom Drugog svjetskog rata preuzela ga je Mussolinijeva mornarica, a 1943., nakon kapitulacije Italije, priključen je njemačkim nacističkim flotama. Već iduće godine, saveznička ga avijacija potapa upravo u riječkoj luci, odakle će ga 1948. izroniti i renovirati Jugoslavenska ratna mornarica. Početkom pedesetih, napokon, postaje nekom vrstom Titove ploveće rezidencije: luksuzno uređen, vozio je doživotnog predsjednika SFRJ sve do pred samu njegovu smrt 1980. godine u brojne međunarodne posjete, na njemu su ugošćivani Winston Churchill, Džavaharlal Nehru i Nikita Hruščov – ali i Sofija Loren, Elizabeth Taylor i Richard Burton – ondje je Tito modelirao međudržavne odnose i organizirao elaborirane zabave, a fotografije Maršala u bijeloj admiralskoj uniformi na “Galebovoj” prostranoj palubi postale su dijelom propagandno-političkog kanona, obaveznim ikonografskim ornamentom jugoslavenskog socijalističkog poretka. Početkom devedesetih, u vrijeme brutalnog raspada SFRJ, jahta je prebačena u crnogorsku luku, na teritorij tadašnje Savezne Republike Jugoslavije koja je s Hrvatskom bila u ratu. Crnogorske vlasti uskoro će je prodati grčkom brodarskom mogulu, multimilijunašu Johnu Paulu Papanicolaou, a ovaj je potom vraća u Rijeku, na sljedeće renoviranje. Biznismen, međutim, ubrzo upada u ozbiljne novčane probleme, potajice skida s broda niz povijesnih dragocjenosti pa ga ostavlja – skupa s oko stotinu hiljada dolara duga za vez i održavanje – u riječkoj luci, da polagano propada. Sve dok, evo, nakon više od deset godina reanimaciju zapuštenog plovila nisu osigurale financijske injekcije evropskih fondova.

Ovako turbulentna, izlomljena povijesna trajektorija “Galeba” nudi, jasno, pregršt simboličkih motiva za različite koncepte njegove muzealizacije. Nije teško zamisliti, primjerice, projekt muzeja osovljen oko Titove figure: ipak je u javnoj percepciji vezan prvenstveno uz bivšeg predsjednika, koji je na njemu, na raznim putovanjima, proveo ukupno oko godinu i pol dana. Popisom slavnih gostiju pritom skicira ambivalenciju Titovog javnog lika, podvojenog na međunarodno utjecajnog državnika i bonvivana sklonog druženju s holivudskim zvijezdama, a čak je i Brozova soba nakon njegove smrti ostala godinama zaključana, otprilike onako kao što je zauvijek upražnjena ostala i pozicija neupitnog jugoslavenskog vođe. Politički potentniji pristup muzealizaciji mogao bi, s druge strane, artikulirati simboliku broda kroz paralelizme s poviješću SFRJ, ističući njenu jedinstvenu internacionalnu ulogu nakon Drugoga svjetskog rata: 1948. godine, baš kada je potopljeni “Galeb” izronjen iz riječke luke i upućen na renoviranje, jugoslavensko je vodstvo epohalnom odlukom razvrgnulo savez sa Staljinom, odbivši tako ući u Istočni blok i odabravši umjesto njega put relativne nezavisnosti u bipolarnoj globalnoj ideološkoj podjeli. Imena Churchilla i Hruščova u takvom kontekstu najednom poprimaju drukčiju simboliku, a Titova turneja po afričkoj obali 1961. godine, na kojoj je pripreman prvi samit nesvrstanih zemalja, samo je dodatno podcrtava.

Tri totalitarizma

Konceptualna opcija za koju se odlučila buduća evropska prijestolnica kulture – a fondovi Unije je financijski blagoslovili – nema, međutim, mnogo veze sa specifičnošću jugoslavenske socijalističke povijesti uz koju je “Galeb” ikonički vezan: naprotiv, temelji se na njenom potiskivanju i niveliranju. Lapidarno ju je, netom nakon Obersnelovog proglašenja pobjede “dobra nad zlom”, iznio riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar: “To neće biti isključivo muzej Titovog ‘Galeba’ niti muzej koji bi nekritički glorificirao Titovo razdoblje i njegov režim, nego muzej koji će kritički preispitivati tri totalitarizma u čijoj je službi ovaj slavni brod bio.” Iz skoro osamdesetogodišnje povijesti “Galeba”, drugim riječima, selektivno je izdvojeno onih pet godina u kojima je brod plovio prvo pod talijanskom, a potom pod njemačkom vojnom zastavom, ne bi li se fašistički i nacistički režim postavili na istu metaforičku ravan sa socijalističkim jugoslavenskim sistemom: čitava je povijesno-interpretacijska operacija podređena povratnom svođenju nesvrstane jugoslavenske politike pod paradigmu komunističkog totalitarizma. Ova revizionistička pirueta pritom nije incidentna u kontekstu službene politike Unije: Rezolucija Vijeća Evrope 1481 o potrebi međunarodne osude zločina komunističkih totalitarnih režima već je 11 godina dio evropske pravne stečevine, a implicitni znak jednakosti koji postavlja između komunizma, fašizma i nacizma u dobrom dijelu istočnoevropskih država danas funkcionira kao polazna točka zakašnjele anti-komunističke histerije. Hrvatska tu, naravno, nije iznimka: ubrzo nakon ulaska u Uniju, radikalna desna politika krenula je u frontalni obračun s fantomskim “Jugoslavenima” i “komunistima”, kompenzirajući neprihvatljivost pozitivne revalorizacije kvislinškog projekta Nezavisne Države Hrvatske protuudarom na povijest jugoslavenskog socijalizma pod vladavinom Komunističke partije. I eto zašto su popularna tumačenja koja u tom revivalu radikalne desnice vide otkrivanje “pravog”, nazadnog lica Hrvatske – nakon što je država, fingirajući liberalizaciju društva, nekako uspjela samu sebe prokrijumčariti u EU – zapravo posve promašena: daleko od toga da bi bile “antievropske”, nove se desne tendencije legitimiraju upravo pozivanjem na službene dokumente Unije. Baš kao što projekt muzejske transformacije “Galeba” u prešutnu osudu socijalističke prošlosti – osim standardnog kultur-depolitizacijskog pripitomljavanja “nepoćudne” povijesti i njenoga pretvaranja u komercijalnu turističku atrakciju – donosi tek novu simboličku potvrdu službene evropske zacementiranosti radikalnih desničarskih politika u Hrvatskoj. Ako se ostvaruje u “najljevijem” hrvatskom gradu, ako ga slavi istaknuti član stranke koja formalno nasljeđuje tradiciju Komunističke partije i ako ga on pritom shvaća kao pobjedu “dobra” nad “zlom”, onda je taj projekt naposljetku samo pouzdan indeks institucionalne normalizacije jedne revizionističke politike.

Upravo stoga, predstojeću muzealizaciju “Galeba” vrijedi čitati iz točke njene autocenzure, polazeći od posljednje, upadljivo prešućene epizode iz komplicirane povijesti broda. Fašizam, nacizam i komunizam su, vidjeli smo, tu: ono što, međutim, nedostaje je „tranzicijski“ kapitalizam. Jer istom onom nonšalantnom simboličkom gestom kojom je pet ratnih godina promovirano u metaforu dva totalitarna režima, a kompletna jugoslavenska socijalistička putanja potom svedena na treći, kratkotrajna avantura razigranog grčkog brodovlasnika mogla bi se prevesti u relativno preciznu skicu aktualnoga sistema. Nije li Papanicolaouova kupovina broda zgodan primjer neplanske privatizacije društvenog vlasništva nakon poraza socijalizma? Nije li biznismenov neočekivani financijski slom početkom stoljeća neka vrsta bizarnog foršpana skore velike ekonomske krize? Nije li svaljivanje golemih dugova na javni proračun ono što se dogodilo nakon što je kriza izbila?

I nije li, naposljetku, upravo krah tranzicijskih iluzija o besprijekornom funkcioniranju kapitalističkog tržišta rodno mjesto današnjih radikalnih desničarskih politika? Jer ono što se odvija u drugom planu velike simboličke bitke za kolektivnu osudu komunizma paralelno je brisanje sjećanja na sasvim konkretna postignuća jugoslavenskog socijalizma: javno financirano obrazovanje i zdravstveno osiguranje, neusporedivo dostupnije stanovanje, demokratski model radničkog samoupravljanja u ekonomiji i sve ostale komponentne jednog društvenog poretka koje, usprkos svojoj povijesnoj propasti, nude barem polazište za kritiku aktualnog sistema i projekciju njegovih alternativa. Ali to je, valjda, cijena karte koju ćemo morati platiti na ulazu u novi riječki ploveći muzej: troglavo totalitarno čudovište fašizma, nacizma i komunizma bit će izvedeno pred fasciniranu publiku, samo da bi pripovijest o današnjem kapitalizmu bila gurnuta duboko pod palubu.

Boris Postnikov (Split, 1979.) publicist je, esejist i književni kritičar. Uređivao Zarez, urednik u Novostima, autor dviju kritičko-publicističkih knjiga

Tekst je prethodno, na njemačkom jeziku, objavljen u IG Kultur Österreich 1/201;
http://www.igkultur.at/medien/zentralorgan-fuer-kulturpolitik-und-propaganda

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu