Fundamentalno milosrđe

Objavljeno:
Fundamentalno milosrđe

Jahić je uvjerljiv kada piše o obitelji i kad gradi lirski spomenik ocu no kada kritički piše o „mafijašima na vlasti“ teško ga je uzeti zaozbiljno dok mu na promociji iste te knjige u prvom redu sjedi zagrebački gradonačelnik, koji ondje (kao, u ostalom, ni u ovu knjigu, gdje je opjevan kao posljednji hrvatski sultan) nije tek protokolarno zalutao

 

Ervin Jahić: Nemjesto, HDP, Zagreb 2015.

 

Pjesnik i urednik Ervin Jahić od svoje se prve knjige Oko andaluzijskog psa… (1994), duboko ukorijenjene u „označiteljsku“ tradiciju „iskustva jezika“ oslonjenu prije svega na tzv. riječku djetelinu s četiri lista (Rogić Nehajev, Vladović, Stojević, Stefanović) i nezaobilazni pečat Branka Maleša, u slijedećim naslovima postepeno pomicao prema „stvarnosnim“ poetikama i registrima (Biografija i auto), što je kulminiralo konačnim epistemološki lomom u knjizi Kristali Afganistana (2007). Dok je u prve tri knjige Jahić, čini mi se, uspijevao solidno pjesnički realizirati zacrtane strategije, Kristali – koji su, kao vjerojatno nijedna domaća pjesnička knjiga u posljednje vrijeme, bili i povodom jedne obostrano grube socio/književne polemike – nisu funkcionirali najbolje. Jahić se bolje snalazio u „frajerskim“ no istovremeno humorom i ironijom obojenim cipelama „pjesnika iz susjedstva“ nego u pomalo bardovskoj ulozi dominantnoga egzistencijalnog registra, uz očekivano klasičniji metaforički repertoar te sklonost duhovnosti i didaktici. U međuvremenu, u osmogodišnjoj stihovnoj pauzi, Jahić je priredio više antologija hrvatske i bošnjačke lirike te od intervjua s autorom, uredničkih blurbova i pokojeg predgovora i zagovora sastavljenu knjigu Ispod jezika, tekst i kontekst pjesništva (2013) koja, kao svojevrstan presedan u domaćem, ali i ne samo domaćem kontekstu zaslužuje poseban tekst (koji bi se, doduše, dao kondenzirati u kratak naslov jednoga nobelovskog romana).
Nemjesto, u svojih osamdesetak pjesama raspoređenih u osam ciklusa, pokazuje se poprilično heterogenim što se tiče tipologije, gradbenih obrazaca i pjesmotvornih strategija te stilema i formalnih elemenata poput strofike ili dužine stiha, otklona od pravopisne norme i sl., te s tog aspekta funkcionira prije kao zbirka. Istovremeno se u pjesmama primjećuje odjek brojnih i različitih pjesničkih glasova raznorodnih tradicija, od Dizdara i Dragojevića do sufijskih mistika. S druge strane, njezini su ciklusi relativno kompaktni (posvećeni gubitku oca, društvenim anomalijama, odnosu s apsolutom…), a stihovima se konzistentno, od uvodne „Elegije o domu“ do posljednjeg monostiha, provlači motivski niz kuće, obitelji, tradicije i zajednice. Dominantni je lirski kazivač, uz određene nadogradnje i proširenja, ostao u domeni onoga iz Kristala; postmodernistička anything goes parataksa sada je posve istisnuta da bi se na njeno mjesto ušančio visokomodernistički patos. Pjesme su uglavnom izrazito apelativne, često u povišenom emocionalnom registru, obilježene brojnim stilemskim inverzijama i konstrukcijama koje predstavljaju naklon nekim drugim lirskim vremenima, gradbeno se nerijetko oslanjaju na narativ.
U pjesmi „Uzgor-nizdol“, svojevrsnom auto(po)etičkom komentaru, pjesnik kaže Njezina je filozofija u tome da ne trpi / Bremenitu misao, te je završava eksplicitnom tvrdnjom: Nisam za komunizam i satrape / Jesam za fundamentalno milosrđe, ne precizirajući, doduše, u čemu bi ono trebalo biti utjelovljeno. Problem, međutim, s dobrim dijelom ovih pjesama upravo je u obilju i rutinskoj, zamornoj izvedbi takvih „bremenitih misli“ (Onda si u oluji // Brod nasukan / Žvrljotina u zraku; Došli smo na svijet kako bismo otišli u tren; Hiljadu, znam, razloga za rat je / A ni jedan za mir; Neće dobro biti, sve je dobro / Što se svrši dobrim…). Društveni je komentar kod Jahića izravan, ali mahom bez prave oštrice, kao u namještenom slengu pjesme „Stanje na tržištu mesa“. Jahić je uvjerljiv kada piše o obitelji i kad gradi lirski spomenik ocu no kada, npr. u pjesmi „Otpor je opravdan“, kritički piše o „mafijašima na vlasti“ teško ga je uzeti zaozbiljno dok mu na promociji iste te knjige u prvom redu sjedi zagrebački gradonačelnik, koji ondje (kao, u ostalom, ni u ovu knjigu, gdje je opjevan kao posljednji hrvatski sultan) nije tek protokolarno zalutao.  
Osim nekoliko opsežnijih, razvedenijih, idejno i izvedbeno domišljenijih pjesama iz prvog ciklusa i već spomenute posvete ocu, Jahić se pjesnički najbolje snalazi u nizu kratkih, kondenziranih pjesama iz niza „Međuvrijeme“. Ostaje vidjeti što će pjesnik ponuditi u nekoj budućoj, nadati je se, pjesničkoj metamorfozi.

 

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu