Fragmenti o promjeni mjesta

Objavljeno:
Fragmenti o promjeni mjesta

 

Tko je, dakle, taj koji u Evropi (i izvan nje) danas putuje, a da na to nije izvanjskim okolnostima naprosto natjeran? Tko je povlašten putnik čija promjena mjesta nije uvjetovana golom egzistencijom, već se legitimira pojmovima poput flanerije, nomadizma, svojevoljne, čak i unutrašnje emigracije?

 

Jedna mistifikacija

1.

Dopustit ću si što mi je ionako odavno zadano: promatrati svijet parom premalih, u duplje duboko usađenih očiju. Dopustiti, čini mi se, usprkos svemu jest prava riječ, jer usvojena redukcija za većinu neprofesionalnih promatrača – onih čiji se poziv i zanat ne temelji na usustavljenoj i kritičkoj refleksiji viđenog – predstavlja neku vrstu nultog stupnja promatranja. Za pisca takva perspektiva predstavlja luksuz, i taj je luksuz u prvom redu onaj moralni. Europom, nalik sablasti, tumara pali Argus zabrađen konjskim oglavom.

2.

Oni koji se ne kreću ne primjećuju vlastite okove, piše Rosa Luxemburg. Taj je citat, istrgnut iz konteksta kritike ideologije i konkretnog historijskog trenutka – lišen, dakle, inicijalnog revolucionarnog naboja i okljaštren od svoje suštine – od strane srednje klase i buržoazije kasnije beskrupulozno zlorabljen, sveden na moto beskrvnih bedekera postmodernih, „postdelezijanskih“ nomada; onih koji si takav egzotiziran status ne libe prišiti, bivajući istovremeno u mogućnosti da si ga priušte. Zaveden snagom metafore i sam sam, bez spremnosti da prihvatim sve konzekvence apostrofiranoga kretanja, u više navrata pomalo neodgovorno baratao njegovim, prije svega konotativnim, implikacijama. Ipak još jednom, uz rizik mistifikacije (dakle, literature): tko se ne kreće propušta primijetiti vlastite okove.

3.

Kontemplirati ideju doma na svom vlastitom primjeru, baviti se njegovim uvjetima mogućnosti, prokazivati ga, poricati i odricati ga se lagodan je, povlašteni, u srži bezopasan misaoni eksperiment u slučaju kada isti – s nama u njemu – nije životno ugrožen. U svjetlu kontinuirane, kronične krize koja prisiljava ljude širom planeta da na neodređen rok ili zauvijek napuštaju svoje domove, još više njezine akutne eskalacije u jugoistočnoj Europi i na njenim granicama, slični se misaoni eksperimenti doimaju gotovo cinično. Prizivaju prividno oslobađajući rigor mortis učmale, dosadom zatučene buržoazije, refleks pauperizirane srednje klase koja najveći resentiman gaji upravo prema prihvaćanju položaja u kojem se svojom vlastitom krivnjom zatekla. Toj se izigranoj, poniženoj srednjoj klasi najviše gadi upravo sve izvjesnija potreba da se ponovno osmisli kao klasa, potreba koju ona smatra svojim historijskim porazom. Taj poraz sastoji se prije svega u propaloj mogućnosti da se termina klase otrese, učini povijesni skok ka „građanstvu“ koje se, iz zadane perspektive, doima kao vrsta eshatona u kojem mrski im pojam za njih odjednom (poželjno zauvijek) više ne vrijedi. Uslijed tog svojevoljnog, snishodljivog žmirenja pred streljačkim vodom svoje vlastite povijesne pozicije i njenih predispozicija, ostaje onaj refleks nužno na rubu artikulacije.

4.

Tko je, dakle, taj koji u Evropi (i izvan nje) danas putuje, a da na to nije izvanjskim okolnostima naprosto natjeran? Tko je povlašten putnik čija promjena mjesta nije uvjetovana golom egzistencijom, već se legitimira pojmovima poput flanerije, nomadizma, svojevoljne, pa i čak unutrašnje emigracije? Ukoliko je prozvani pisac, profesionalni proizvođač teksta koji od svog poziva pokušava živjeti (u ovom slučaju i sredinom povlašten pisac za kojeg Festung Europa ne vrijedi) ne preostaje mu drugo nego da svoju poziciju, ne zaboravljajući njezinu fundamentalnu privilegiranost naspram životno – vojno ili ekonomski – ugroženih migranata, preosmisli i artikulira kao klasnu. Suvremeni je „pisac nomad“, „pisac Flâneur“ prije svega također osiromašeni prekarni radnik, lišen (već prema konkretnom kontekstu) učinka bilokakvih regulatornih mehanizama iz repertoara različito razvijene i usmjerene socijalne države, prepušten dakle, bez makar i formalne zaštite okvira zakona o radu, radne ili sindikalne organizacije, kolektivnoga ugovora i drugih danas aktivno podrivanih i zatiranih institucija, socdarvinističkoj stihiji dereguliranoga tržišta rada. Pisac „malog jezika“ prisiljen je, želi li od svog rada živjeti te taj posao i dalje obavljati po diktatu vlastite savjesti (ravnati se po premisi „radi dobro“ nasuprot konkurentskom, za kulturu kiča presudnom „radi lijepo“) postati pisac-gastarbeiter, korisnik poprilično razvijene mreže kulturnoumjetničke pseudo-ponude i pseudo-potražnje pomoću koje Festung Europa čitavu bulumentu kulturnih radnika i proizvođača umjetnosti održava istovremeno sitim i pokornim. Ova je klasična subverzijsko-integracijska shema fondovsko-stipendijskog tipa „mekana“, „tiha“, transparentno-zakulisna i zakulisno-transparentna istodobno. Spomenuta je mreža svojevrsni pojas za spašavanje pružen prekarnom radniku-piscu, no na nju se valja oslanjati oprezno, ne zanemarujući njen modus operandi. I uvijek uz odjek Lenjinove prispodobe o kapitalisti i užetu. Nije na piscu da vješa, no on je dužan da se sam pred sobom, poput boksačke vreće, rasprostre i izloži udarcima dok ne osvijesti vlastitu poziciju. Romantizirati „nomadizam literature“ danas pripada u sferu opasne, sentimentalne gluposti. Mnogi bi danas rado kročili tragom Orwella ili Hemingwayja, no bez spremnosti da svoju put kao i vlastite sive stanice izlože unutarnjem i vanjskom metku. To ih stavlja u položaj perom opremljene Miss Universe, lika iz reklamne kampanje kakve post-postmoderne, hipster-turističke zajednice. Walter Benjamin iz sredine tridesetih neodvojiv je od Waltera Benjamina iz 1940. godine. „Ne postoji dokument civilizacije koji istovremeno nije dokument barbarstva.“

5.

Tko je, još jednom, ovaj put nešto osobnije, taj koji putuje? Odakle dolazi? Problem s konstruktom identiteta danas nije njegova krhkost već, upravo suprotno, njegova monolitnost, monumentalnost: njegova duga, večernja sjena koja pada pred noge individue (prividne individue) koja je, u nemogućnosti da je pogazi, slijepo slijedi u gušću i gušću noć. Takav je identitet jedan od trojanskih konja suvremene politike, duboko naturaliziran ideologem što poput plovućca sune na površinu u obranu jedne ugodne, kolektivne vizije jastva svaki put kada se ona osjeti od nečeg ugroženom. Budući je ta vizija proizvedena i nametnuta hegemonijski, ona svoja kožnata, netopirska krila širi uglavnom u času kada se počnu propitivati dominantni sistemski okviri i – kao pristupno poglavlje – narativi koji ih održavaju živim. Odakle, dakle, putuje čovjek koji je osjećaj bilokakvog nadidentiteta, kolektivne pripadnosti, izgubio još u ranom djetinjstvu? Taj čovjek putuje iz odjeka neke teško isprative ali opipljivo prisutne prošlosti; još više, on putuje iz jedne ideje.

6.

Kuća je teška riječ. Teška kao teretna kompozicija, oni smeđi vagoni žigosani žućkastim znakom Jugoslavenskih željeznica, rasuta koliko njihov teret. Ne namjeravam tvrditi kako je kuća, ili bi trebala biti, jedna, a sva ostala mjesta na kojima gužvamo svoje živote ostaju samo stanovi, privremene ili stalne spavaonice koje nas svakom stijenkom podsjećaju da nismo ondje, kod kuće. Ta podmukla, dvolična riječ teška je sasvim općenito. Ne vjerujem, uostalom, da postoji jedan i na jednom mjestu čvrsto usidren dom, u najmanju ruku ne za protagonista-putnika: onog koji se prisjeća. Takav dom nevjerojatno je nalik na bolest. Dolazi istovremeno izvana i iznutra, bespoštedno razara i oštećuje, oblikuje se prema nekoj usađenoj ili usvojenoj no teško promjenjivoj predodžbi, i u tom se činu uspostavljanja, koji je uvijek agresivan i nasilan čin, ideja doma pervertira do točke u kojoj čitav proces smrdi još samo na izdaju; spremnost da se u ime te toliko željene stvari ubije. Dom kao fetiš, mirovanje slično prkosu pospanog djeteta. Sitna, konfekcijska osveta satu smrti, svijetu koji se uz nju nekada davno zgrčio i još ih uvijek jedino tako nalaze ležati.

7.

Priču o kući u pokretu i u množini, ideji ne-doma jednako glupoj i beznadnoj, naivnoj koliko i zavodljivoj, literaturom i izvan nje povlačili su već mnogi. Bulgakov se njenom patosu narugao u nadimku pjesnika Ivana Nikolajeviča Ponirjova, transcendentalnu patinu pokušao joj je priskrbiti mladi Lukács (čija se strast baš u to vrijeme pomicala od Kanta k Hegelu), a na razinu općeg dobra, osiguravajući joj legitimitet kulturne univerzalije, uzdigla ju je Popina (onoga drugog Pope) pjesma “Skitnica” u bezvremenoj izvedbi Jasne Zlokić, velolučke dive koja se, bradavica ukrućenih od popodnevnog maestrala, s putnicima na palubi Jadrolinijinog dužobalnoga broda gužva u ljeto 1984. godine. Lukácsev izvod transcendentalnog beskućništva teško je ne uvažiti kao svojevrsnu nadepohalnu, imanentnu vibraciju mnoštva individualno rezonirajućih ravni – svakako kao jednu od valjanih, (pred)egzistencijalističkih definicija conditio humana – no njezin je rezon romantički: njen horizont spada još uvijek u ono „do sada“, prvi „polustih“ jedanaeste teze o Feuerbachu. Lukács iz 1914. neodvojiv je od Lukácsa iz 1919., bez obzira na neke navodno sumnjive potpise. Drugi se „polustih“ teze, vjerojatno, tek u njima zapravo reificira. Revolucije prizivane sa zidova bez žurbe nasprejanim stencilima s likom Che Guevare blesave su u najmanju ruku koliko onaj spomenuti, egzotizirani, od baze odvojen paraknjiževni nomadizam. Usto i mnogo opasnije. Dokono prešetavanje globusom od strane onih što si to mogu priuštiti ubija posredno, no taj je hitac također dvosmjeran. Kako bilo, transcendentalna koncepcija bezdomništva krhka je brana i zaštita pred ništavilom, kakav-takav protuotrov zagađenju što ga u svijet počnemo sipati čim u njega iole čvrsto pustimo korijenje. Njegovo prihvaćanje je, moguće, nulti stupanj, sine qua non odvraćanja od gadljive moralne lakoće i učmale intelektualne bijede patriotizma koji zaudara najgorim smradom: mekim mirisom čovjeka.

8.

„Putnik, nakon što je kazao kuda želi, svjestan da je jednako nemoćan utjecati na danji razvoj događaja kao i kućica kočije u kojoj se nalazi, prepušta se možda ugodnom obliku oslobođenja od svake odgovornosti, ili možda misli na mjesto kamo je pošao, ili ipak na mjesto odakle je otišao, govoreći sebi: „Neće uvijek biti isto“, a odmah zatim: „Uvijek je bilo isto“ – piše Beckett u Malone Meurt. Točno u tome sastoji se paradoks pisca-nomada. Ili, natrag k pjesničkoj slici Luxemburgove, kretanjem je možda moguće osvijestiti zveckanje vlastitih okova, no kretanje u opisanoj, iznevjereno-buržoaskoj paradigmi rezultira tek time da se na njihov domaći, umirujuć zveket konačno naviknemo. Takvom kretanju, naizgled utemeljenom na jednoj „optimalnoj projekciji“, međutim bolno nedostaje futur, bilokakva budućnosna perspektiva. Neizrečeni status quo ne preispituje se, štoviše, on je, u onom „uvijek je bilo isto“, sa svakom promjenom mjesta ponovno pronađen, iznova potvrđen. Čitavo jedno pleme tako izgubljeno tumara tvrđavom Evropom i njenim dominionima bez da si postavi ključno pitanje: kako bi moglo biti?

9.

Ideju doma neinvazivnu prema drugome, doma koji spaja i vezuje umjesto da antagonizira i razdvaja, moguće je, čini mi se (bez obzira na njenu pokretljivost) zamisliti prije svega kao samoizgrađenu kuću, nikako naslijeđenu ili provaljenu, jednu metaforičku kuću koja se, kako tvrdi onaj naizgled nevini dictum, nosi sa sobom; sklapa se usput, luči iz tijela vlastitog vremena i samo je kao takva sposobna, kao nastamba trećeg praseta, one proklete svinjske pametnice, izdržati orkan krvi i zemljom popločanoga doma, nasilnog doma bez prozora kroz čija vrata se samo pomalja i sve što tom domu ne pripada strastveno lupa po prstima. Temeljito je odricanje od takvog krvavog doma – a svaka je ideja doma podignuta na mrtvima – jedini način da se s njegovim terorom jednom moguće skonča. Sve ovo posebno vrijedi u kontekstu u kojem je klanje po kućama – od doma do doma – posve prisna, normalizirana, domaća pojava koja se, na konto velikih priča o vjeri i naciji, čini se periodički ponavlja svakih nekoliko dekada. Goethe je bio benevolentan: nema drugih rodoljuba do najgorih.

10.

Takav dom, habitat moguće eskapistički, suviše lirski i prema teroru svijeta popustljiv, vidim ne u predodžbi i slici prostora u kojem bi želio živjeti, već u ideji prizora koji bi htio promatrati, ili makar prizvati pred oči u času smrti. Tek je takav dom zaista neinvazivan, tek on ne naudi drugome. Jest i nije riječ o mistifikaciji: ta je slatkasta slika namijenjena svojevrsnom „transcendentalnom udomljenju“ onoga koji putuje; ona ne isključuje nužnost da se funkcionalan dom – dom za žive i živima otvoren – podigne gdje god se za tim ukaže potreba, bio taj dom materijalan ili do kraja metaforički. Izgrađena na dijalektici gramšijevskog pesimizma razuma i optimizma volje ona je, štoviše, podrazumijeva: njezin karakter je prijelazan. Sliku koju sam posljednju osjećao kao takvu, točno tim neizrečenim riječima, naime „u ovom prizoru, s njim na očima bih volio umrijeti“ pamtim dobro i vjerojatno je nikad neću zaboraviti. Krošnja kostele u lakom pokretu, vrhovi čempresa koji češljaju začuđen zrak, komadić neba, intenzivno plavog i žutog u mediteranskom maju, ugao jedne betonske, sivo žbukane osmokatnice s bijelim francuskim prozorima. Trenutak, od nas već naizgled beskrajno udaljen, u kojem se taj prizor vidljiv s ležaja u dnevnoj sobi moje bake, seli iz sfere osjećaja pripadnosti u slab trezor sjećanja – čas u kojem se dom emancipira od jedne slike i postaje neuhvatljivo, nikad dovršivo gradilište – trenutak je ispadanja iz djetinjstva, preuzimanja odgovornosti, suočenja sa svijetom parom onih jedinih dostupnih očiju. Jezik doma i jezik svijeta valja osmisliti usporedo: započinje život, započinje tegoban proces prevođenja.

 

Marko Pogačar (Split, 1984.) pesnik, esejista i književni kritičar, nagrađen brojnim regionalnim priznanjima i preveden na trideset jezika.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu