FAŠIZAM NAŠ DA(V)NAŠNJI (III)

Međutim, smatram da rasprava o građanskoj religiji nakon Rousseaua ili o modernim „političkim religijama“  (vidi bilješku 13) u ovom slučaju ne bi bila produktivna jer bi zahtijevala dubinsku diferencijaciju između egzistencijalnog vjerovanja ili „vjere“  općenito –  bez koje ne mogu postojati ni osobe, a kamoli političke grupe ili velike struje – i teističke religije. Kako je to precizno rekao jedan od mojih učitelja, „Transcendentni element prisutan u vjeri nije natprirodan i ne vodi nas izvan ili dalje od povijesti. Samo nas vodi dalje od pojedinca.“ (Goldmann 90) Prema tome, u kulturama koje se zasnivaju na stoljećima judeokršćanske ideološke dominacije, upotreba pojmova poput spasenja ili žrtve sama po sebi nije dokaz prisutnosti ili odsutnosti klerikalizma. Ograničit ću se na ono što se ovdje čini važnim: kako se vlast služi religijom i kako to velike klerikalne grupe ili Crkve u konačnici prešutno odobravaju. Ako te grupe, a to je presudno, sudjeluju u vlasti do te mjere da duboko utječu na neke od njezinih središnjih mjera, pojam„klerofašizam“ (potpuni ili djelomični) koristan je.¹ Politički, neki niječu vrijednost tog pojma, drugi obilaze oko njega kao oko vruće kaše, a najviše je onih koji ga jednostavno izbjegavaju (usp. Berlet, u Griffith i Feldman 5: 400), možda zbog ideološkog ili pragmatičnog straha od sukoba s moćnim klerikalizmima.

Katolički klerofašisti

Kanonski fašistički pokreti često su bili antiklerikalni, a nacističke udarne jedinice SS-a bile su fanatično neopoganske. No kao prvo, to ne vrijedi za „istočno-evropske“ varijante, koje su po pravilu maštale o „korporativno kršćanskoj“ državi a snažno ih je podržavalo „trojstvo vjeroispovjest-crkva-kler“ (Sugar 151). Kao drugo, protivljenje crkvi često je bila posljedica zavisti, što je olakšavalo kasnije kompromise, kao u Italiji. A zavist je bila stopljena sa divljenjem, posebno prema aparatu i strasnoj odanosti unutar katoličke crkve, što su naglasili kako Mussolini tako i Mein Kampf (481). Tako je žestoka borba s raznim crkvama i vjerskim strankama – npr. u Weimarskoj Njemačkoj – za konzervativne ili malograđanske mase mogla dovesti i do svojevrsne ideološke fuzije, olakšane znatnom podudarnošću u konzervativnom kulturnom kontekstu, koji se pokazao popularnijim od svjetovnih „vitalističkih“ mistika i dovodio je do analognih manihejskih stavova prema uništavanju neprijatelja („mi ili oni“). Posebno, područja mutnog polufašizma koja su tako nastajala bila su vrlo prijemčiva za katolički klerikalizam, npr. u Salazarovom Portugalu i obje austrijske varijante, naime Heimwehra (mješavinavojnog i klerikalnog polufašizma) i vlade Dollfussa i Schuschnigga. U Rumunjskoj je upravo pravoslavlje na selu i u malim mjestima bilo jedan od faktora privlačnosti Željezne garde. Mussolini je zacrtao smjer prema kompromisu, ali i nekoj vrsti pomoćne katoličke vlasti, u Konkordatu s Vatikanom iz 1929., koji su mnogi kopirali 1930-ih. A čak i usred najžešćih natjecateljskih obračuna, katoličke su ideje, praktična stajališta i nenadmašne komunikacijske infrastrukture često nosile fašizam na krkače (a u Njemačkoj su to činili i luteranski völkisch rasizam i teologija- vidi Pollard, u Costa Pinto ur. 145). To je osobito vrijedilo za političku ekonomiju, gdje se katolički konzervativizam modernizirao nakon enciklike Rerum Novarum Pape  Leona XIII iz 1891. u korist hijerarhijske, antidemokratske, „korporativne“ Države,  koja afirmira velike razlike između društvenih „redova“ ili staleža (klasa) u uređenom sustavu protuteža pod hegemonijom Crkve;  isti taj „socijalni katolicizam“ ili korporatizam  u 20. stoljeću ostvario je sinergiju s protofašističkim nacionalizmom i mržnjom prema individualizmu, počevši s Maurrasom, koji je bio utjecajan i na pravoslavnom Balkanu (Mann 85-86). Ukratko, „fašizam je obično imao pomoć utvrđenih religija i posuđivao je mnoge njihove tehnike, baš kao što je posuđivao tehnike socijalističkih pokreta“ (idem 87).

Vatikan je tada zaigrao prepredenu igru, spreman zažmiriti na glavninu fašističkog antiklerikalizma i dati ključnu podršku Mussolinijevom ili Hitlerovom uvođenju diktature, pod uvjetom da budu efikasni antisocijalisti i antikomunisti (usp. Trevor-Roper u Woolf ur. 25-31 i 34-35). To je lokalnom svećenstvu omogućilo da protestira (u Njemačkoj npr. protiv eutanazije), da u potpunosti stane na stranu fašizma (Portugal, Španjolska), da aktivno pomaže bez stvarnog učešća u vlasti (Hrvatska) ili da se pak s njome stopi (Slovačka), dok je Vatikan naizgled držao distancu, katkad se javno žalio – npr. na nacističke teorije u enciklici iz 1937.– i, u slučaju masovne likvidacije Jevreja, čak smiono zaplovio protiv struje fašističkog ekstremizma (katolička tradicija bila je protujevrejska, ali ne i rasistička). Međutim, Vatikan se nikad nije distancirao od podrške Salazaru, Franku ili ustašama, o Horthyju da se ne govori: u Iberiji i nekadašnjim habsburškim područjima, npr. u Mađarskoj ili zapadnoj Jugoslaviji, katolička crkva bila je jedan od najvećih zemljoposjednika (a danas je opet tako) kao i važan element nacionalističke identifikacije. Ukratko, kako je zaključio autoritativni Mosse, „fašizam i Crkve isprva su svugdje surađivali“; bez obzira na antisocijalizam, postojala je nada „da bi se politička vjera mogla odraziti na religijsku vjeru, a tada bi crkve opet bile pune. To se, naravno, nije dogodilo.“ (Nazism 36) Prema tome, makijavelizam se stopio s mrzovoljnim ideološkim simpatijama prema ponovnoj sakralizaciji. 

Nisam našao mnogo materijala o razlozima zbog kojih bi mladi ljudi i relativno nepovlaštene skupine mogli preći s katoličkog na fašistički autoritarizam, osim u približenju Reichovoj tezi o seksualnoj frustriranosti. Linz napominje da najvažnija razlika među njima leži u katoličkom potiskivanju seksualnosti i nasilja te efeminiranom formalizmu (u Laqueur ur. 36). Bolja ekonomska perspektiva možda je djelovala kao glavna pokretačka opruga.

Najočitiji primjer potpune ili „totalne“ podjele vlasti između katoličkog svećenstva  i pomahnitalih nacionalista bila je Slovačka (vidi naslove o tome u mojoj bibliografiji o Istočnoj Evropi u prilogu), u kojoj je katolicizam bio „otac fašizma“ (Nolte, cit. u Linz 32). Hlinkina katolička stranka otprilike nakon 1938. klizila je prema fašizmu pa se stoga „nezavisna“ država oca Tise može s pravom nazvati klerofašističkom. Vago je opisao hrvatski ustaški režim u razdoblju od 1941.-45. kao „ukorijenjen u fanatičnom protusrpskom ultranacionalizmu, dopunjenom antikomunističkim, antisemitskim i antidemokratskim idejama, kao i sui generis völkisch kršćanskim (katoličkim) antimodernizmom… s relativno velikim brojem katoličkih svećenika i laika aktivnih u svjetovnim organima i organizacijama katoličke crkve“ kao i uz velik udio Mannove „niže inteligencije“ profesionalaca i studenata (u Laqueur ur. 247; postoji niz drugih studija koje se u tome slažu, npr. porazna osuda u Noltea [1966], Jelinek [1980: 371-75], koji citira i njemačke te talijanske dokumente, ili Payne [407-09]). Laqueur, koji je velik autoritet, i sam je ocijenio kako, „iako je Vatikan s vremena na vrijeme prosvjedovao protiv prisilnih preobraćenja i pokolja nekatolika pod ustaškim režimom, lokalno ih je svećenstvo podržavalo.“ (44) Kao posljedica toga, „hrvatska država ustaškog pokreta…  predstavlja dobar primjer dvostrukog utjecaja religije i fašizma, koji rezultira dotad neviđenim državnim terorizmom, čak i po balkanskim mjerilima.“(148)²

Sve te „istočno-“ ili možda „srednjoevropske“ slučajeve (možda bismo trebali reći „istočno od linije Szczecin-Trst”?) obilježava slaba prethodna modernizacija proizvodnje i ideologije, a stoga i slabi tragovi modernizma u fašističkim horizontima i ponašanju, s doslovno reakcionarnim fantazijama o turanskom ili gotskom podrijetlu, što im i priliči uzme li se u obzir da je među njima snažno prevladavala „niža inteligencija“, kako studenti tako i zaposleni, a i „gradski seljaci“.  Izgleda da su „fašistički pokreti imali posebno dobre šanse za uspjeh tamo gdje su … aristokracija, vojska, birokracija ili Crkva uspjeli zadržati povlastice i nakon industrijske revolucije…“ (Winkler, cit. u Linz 111). Međutim, o tim slučajevima ne znamo dovoljno kako zbog neadekvatnog pristupa izvornim materijalima tako i zbog grube ideološke zloupotrebe tih izvora: bilo od staljinista, koji ih najčešće uopće ne istražuju negoprepuštaju novinarskim denuncijacijama, bilo u svesrdnoj (obično emigracijskoj) ili nešto opreznijoj obrani kao manjeg zla, pravih nacionalista i slično.

Globalizacija

Ipak, nije to nikakva neobična balkanska specifičnost pošto slični uzroci proizvode slične, premda manje poznate, rezultate diljem svijeta. Ovdje ću spomenuti samo dva takva očito klerofašistička pokreta. Kao prvo, tu su burske organizacije– ekstremističkog nizozemsko-protestantskog tipa stopljenog s nacističkim arijanizmom – kao što su Broederbond  i Straža volovskih kola (Ossewa Brandwag); one su propale, ali su ipak snažno pridonijele pobjedi aparthejda (Griffin 158-59, takođe  Payne 338-40). Druge su, i mnogo važnije, jer kako uvelike oblikuju politiku SAD-a tako su i izvor globalnog zračenja, nove američke rasističke i ksenofobne organizacije koje postoje sve od Ku Klux Klana i u usponu su od 1980-ih naovamo, ali dobivaju novu vitalnost i skreću u smjeru klerikalnog profiliranja (usp. pionirsku Armstrong) nakon 11. rujna;  paradoksalno, „bez obzira na to što Osama & Co. ne bi postojali bez zapadnog laicizma protiv kojeg se bore, njihov najučinkovitiji napad na Velikog Sotonu udahnuo je nov život u naše domaće fundamentalističke tendencije“ (osvrt na Armstrongičinu knjigu). Dakle, klerikalni fašizam u SAD-u je živ i zdrav, uključujući ekstremnu teokratsku teologiju kršćanske prevlasti. On je udarna oštrica američkog supremacizma, koji je zaposjeo Republikansku stranku, a obilno ga financiraju bogata privatna tijela i crkve. Usredotočuje se  na grupacije „Kršćanskog identiteta/Arijevskih nacija“, s neobičnim primjesama divljačkog kršćanstva i poganstva (u posljednje vrijeme i sotonizma), sa snažnim omladinskim organizacijama, uključujući skinhedske batinaške odrede i skinhedske rock bendove koji sviraju mrzilački White Noise ili „bijeli šum“. Hrani se nezaposlenošću ili neizvjesnim prihodima i ozlojeđenošću radnika, novode ga ugrožene srednje klase (usp. eseje Berleta i Lyonsa te Cottera u Griffin i Feldman ur. 5: 137ff. i 293ff.). Neki otvoreno zagovaraju nasilje i služe se njime: „s nacistima dijele goruću mržnju prema manjinama, antisemitizam i čvrstu uvjerenost u urote divovskih razmjera“ (Laqueur 224). Danas se mogu svi zajedno lijepo okupiti oko islamofobije. Farrakhanova naizgled manje klerikalizirana Nacija islama njihova je simetrična suprotnost. 

U posthladnoratovskoj globalizaciji, ideološki začudna ali nacionalistički logična koegzistencija militantne religije i desničarskog autoritarizma, koja obično najavljuje polufašizam ili pravi fašizam, „postoji u  šijitskom Iranu, među jevrejskim fanaticima u Izraelu, među sikhima u Indiji i drugdje u Aziji. Ruska pravoslavna crkva dugo je već glavni stup ruskog nacionalizma, kao što su to armenska, gruzijska, ukrajinska i bugarska crkva u svojim zemljama.“ (Laqueur 148-49) U bivšem sovjetskom bloku, katolička i pravoslavna Crkva ponajviše nalikuju Burbonima: ništa nisu zaboravili i ništa nisu naučili, te često i dalje tupe po jednom te istom rasizmu, antisemitizmu i homofobiji (Pollard 230, s bibliografskim navodima na 232-34), a klerofašizmi koje tako stvaraju danas tome veselo dodaju i antiimigrantske stavove – npr. puzeći klerofašizam u Poljskoj. To je globalna pojava: odnosi se i na razne budističke redovnike u Šri Lanki i Mjanmaru ili rabijatne rabine u Izraelu.

Laqueur zatim opširno opisuje muslimanske „radikalne fundamentaliste“ od Afrike do Bangladeša, koji su posljednjih desetljeća najagresivniji i najuspješniji, a njihov razvoj u smjeru fašizma nacističkog tipa bit će sve očitiji kako budu jačali. „Teologija bombe“ (Laqueur 151) takozvanog „islamističkog fundamentalizma“³ s fašizmom dijeli antidemokratsku i antiprosvjetiteljsku žudnju za totalnom kontrolom i oduševljenom podrškom masa, kao i vjeru u prisilu i nasilje protiv apostata ili otpadnika, ali i nemuslimanskih svećenika i manjina (kao što su Kopti u Egiptu). Poput fašizma, to je pokret mladih muškaraca koji se služi ženama, ali ih marginalizira i potčinjava. Često se oslanja na organizirane paravojne postrojbe kao što su pasdarani u Iranu, ili podzemne terorističke skupine kao što je Al Qaida, ili pak i jedne i druge (poput Talibana i ISIS-a), a pošto sebe vidi kao sudionika neprekidnog svetog rata, militarizira život gdje god može. S modernim „fašizmom 2.0“ dijeli spoznaju da nacionalna država više nije ključna i zato naglašava razmjere pobune na razini cijele umme,⁴promičući novi kalifat i druge transnacionalne forme, šireći mete agresija s nacionalnih neprijatelja na sve bezbožnike (Laqueur 149-55 i 176-77). Bio je ili još uvijek je posebno agresivan u Srednjoj Africi, od Malija do Tanzanije, gdje se broj muslimana udvostručio  unutar samo jedne generacije, ali i u Bosni ili Čečeniji ili u najmanju ruku polufašističkoj Naciji islama u SAD-u. Nema sumnje u to da je islamski supremacizam religijska – vojna i/ili klerikalna – aglomeracija koja pripada genusu neofašističkih ili, u nekim slučajevima, polufašističkih pokreta, s kojima u potpunosti dijeli nedostatak bilo kakve ekonomske doktrine i podređenost ekonomije politici. Svakako, postoje i važne generacijske, geografske i ideološke razlike u odnosu na uglavnom laički evropski fašizam.

Posebno, nisam kompetentan suditi o tome je li u Iranu riječ o klerofašizmu ili nekom njegovom hibridu, kako se izvana čini. Revolucija protiv  šaha zaista je imala narodne korijene u frakcijama, pa čak i strankama koje su težile nacionalnoj nezavisnosti i društvenoj pravdi, a većinom su ugušene neposredno nakon što su klerikalci preuzeli vlast. Iran takođe  ima jedinu šijitsku državu koju mora braniti i stoga ne može do kraja slijediti teologiju bombe. Izgleda da je, bar na papiru, dao neke autonomije armenskim, kurdskim i turskim manjinama, ali uvijek pod uvjetom da se ne vrijeđa „muslimanska religioznost“. Ima obrazovanu mladu generaciju, poslovne ljude i tehnokrate, kao i unutrašnje struje koje mogu djelovati kao protuteža.

Zaključno: i ukratko, o fašizmu 2.0

Prišel je fašizem.

Miklavž Komelj, Nenaslovljiva imena (2008)

Može li se gornja rasprava o fašizmu iskoristiti za razumijevanje razvoja događaja nakon 1989? To odbijaju mnogi „liberali“, koji smatraju da on gubi na važnosti nakon 1945. Po mom uvjerenju, i mutatis mutandis,⁵ – da , može.

Da bi se to napravilo, najprije treba preispitati važnost i posljedice rasprave o razdoblju prije 1945., a zatim pridodati što je novo. Ovdje te novìne mogu samo početno skicirati. 

Nova matrica: nekrokapitalizam protiv građanstva

Prihvaćam dijagnozu po kojoj kapitalizam počiva na neprekidnoj „primitivnoj akumulaciji“ kroz otimačinu i pljačku drugih mjesta, vremena, grupa ljudi i prirodnih okoliša (kao slavnog pretka ovdje treba istaknuti Rosu Luxemburg, a obnovljeni interes za ovu teoriju u posljednjih nekoliko desetljeća neobično je velik). Za kapitaliste to znači da se gospodarskom natjecanju putem tržišta pridodaje sve otvorenije nasilničko i ratoborno natjecanje putem vojnog razaranja. Nacistički je projekt bio divovska mašina za prisilnu provedbu takve nove primitivne akumulacije u korist njemačkog kapitala i države (usp. Sohn-Rethel 121-23). Kao i tada, to sada i ovdje znači „rat, a rat stvara carstva, ali ih i razara“ (Retort 186; usp. takođe  Banerjee). Čak i u regijama gdje se rat pažljivo izbjegava i skriva od pogleda, jasno i uporno ruje nesigurnost, s leglima eksplozivnog nasilja, osobito u do zubiju naoružanim SAD.

Za ubrzanu „primitivnu akumulaciju“ kakvu provode velike kapitalističke korporacije, u punoj simbiozi s vojskom nekolicine najjačih država, nije potrebna nikakva golema depresija koja će stvarati masovne fizičke i psihološke prijetnje (mada se još nismo izvukli iz one koja je počela 2008.). To je nova, nadograđena i dugotrajnija matrica, analogna onoj koju sam opisao na početku ovog eseja, ustvari njena verzija 2.0, a iz nje se razvija fašizam u verzijama 2.0. Ona se, dakako, provodi, kao uvijek, širenjem i intenzifikacijom „invazije i sterilizacije premnogih nezaposjednutih područja ljudskog bića kao vrste (species-being)“ (Retort 20), od okoliša do genoma. Sklonost fašizmu proizlazi iz samog središta kapitalizma: kad god njegove proturječnosti sazru i postanu neizdržive, fašizam predstavlja mogući i dokazani izlaz. Ipak, glavna je poluga kapitalizma otvoreno hipertehnološko ratovanje: on će se, sad nam je jasno, uvijek i neizbježno okretati ratu kad god mu ekonomija upadne u nerješive nevolje. Ovaj zaokret vodi u neobuzdanu militarizaciju svakodnevice, što strahovito jača elitističku zapovjednu moć te povećava tjeskobu i netolerantnost. Vrlo je srodan fašizmu i pogodan za njegov razvoj: svodi se na puzeću, ali moćnu i neprekidnu, fašizaciju. Stoga se ustvari ne postavlja pitanje napreduje li fašizam (pod egidom formalne pravne ravnopravnosti) ili ne, nego, kako je to briljantno rekao Močnik, „Koliko fašizma?“ (usp. i K. Weber i Ross): koje su to fašistiške mikroprakse, politike, institucije i stajališta dobile pravo na grad (civitas) ili čak na prevlast u njemu? Austrijski pisac Menasse objasnio je to na slučaju Njemačke– ali ne isključivo – kako slijedi:

[U]sred bijela dana opet se provodi fašistička ekonomska, socijalna i društvena politika: oslobađanje velikih poduzeća i trustova od poreza, što nužno zahtijeva sociopolitičke rezove … [, v]eća ulaganja u naoružavanje i državna dobra, koja šira društvena zajednica ne uživa, pad individualne potrošnje. Povratak s relativnog na apsolutni višak rada,  produljivanje radnog vremena, smanjivanje plaća. Induciranje društvene solidarnosti pomoću scenarija vanjskih prijetnji. Pretvaranje društvenih problema u estetske zahtjeve, npr. rezovi u javnom zdravstvu praćeni fetišizacijom „lijepog tijela“…. (27ff.)

U kojem to točno trenutku sjeme klija, ličinka dobiva krila, kvantiteta postaje kvaliteta?

Ogromno razrastanje militarizacije, pljačke i nasilja ima mnogobrojne  komponente i posljedice, a u ovom ću se početnom pristupu ograničiti na dvije koje su ključne, a to su beznačajnost građanstva i rat kao otac sviju stvari.

Prvo, neprekidna, kapilarna, zvjerska pljačka ljudi i staništa, mozgovnih vijuga i cijelih zemalja, pa i kontinenata, poduprta učinkovitim „nezaustavljivimemocionalnim mašinama“ (Perry Anderson 89, a vidi Retort, pogl. “Permanent War,” 78-107), izaziva korupciju i propadanje civilnog života pod ekonomskim i psihološkim nasrtajem vojno-financijskog kompleksa usmjerenog na smrt, potpuno integriranog s masovnim komunikacijama pa i s akademskom zajednicom. Tvrdnja Michaela Manna o tome da, s jedne strane, apsolutizam povijesno uvijek proizlazi iz „potrebe države da poveća poreze kako bi vodila skuplje ratove u inozemstvu“, što vodi do stvaranja profesionalnih vojski koje su iskoristive i za represiju kod kuće (65), a s druge strane, da je paramilitarizam – zajedno s  militarizmom koji je usmjeren prema van – „bio ključna vrijednost i ključni oblik organiziranja u fašizmu“, ovdje dobiva novo značenje. Nasilje prodire u pore svakodnevnog života i cijeli Lebenswelt kao „ključ zaʻradikalizacijuʼfašizma“ (16). Fašistički pokreti su propagandističke paravojske u politici.

Drugo, taj rak uporno izjeda veliku buržoasko-revolucionarnu zamisao i praksu građanstva, pojam citoyena. To je horizont prijateljskih odnosa između države i demokracije odozdo (Gramscijevo civilno društvo),  bez kojega nema mogućnosti napredovanja prema socijalizmu, komunizmu ili bilo kojoj drugoj mogućnosti društvene pravde. Goebbels je bio potpuno u pravu kad je proglasio, čim su nacisti preuzeli vlast, kako je „1789. godina ovime izbačena iz povijesti“: 1933. je izbrisala 1789.! Umjesto toga, modernoj državi potrebno je „slabašno građanstvo“, „osiromašeni i sterilizirani javni prostor“, uz blijede ostatke nekadašnjeg civilnog društva. Njegovom ekonomskom gospodaru (kapitalizmu) potrebna je nacija bez citoyena, „društvena tekstura…  labavo povezanih potrošačkih subjekata“ izloženih neprekidnoj paljbi  „idiotskih trendova i panika i  slikovnih motiva“ (Retort 21 i dalje).  Po nacističkom modelu, kako ga tumači Marcuse na početku svog djela „State“, u situaciji kada se kapitalistička imovina štiti prenosom političkih funkcija direktno na vladajuću grupu koja kapilarnom birokratskom i sigurnosnom kontrolom disciplinira kako kapitaliste tako i radnike, pojedinac je sveden tek na atom u masi; država izrasta u „divovski monopolistički kombinat“ (usp. 225 i dalje), danas sinkroniziran s drugim transnacionalnim i vlastodržačkim kombinatima – financijskim i vojnim – a pojedinac je u odnosu na njih srozan na položaj pripadnika mase, atomiziran, sveden isključivo na vlastiti interes te stoga postaje lak plijen za manipulaciju i nametanje discipline kroz kvazilegalni teror i indoktrinaciju o njegovoj superiornosti drugim skupinama pojedinaca, kao što su imigranti.

Čovjekova sudbina lišena univerzalnog građanstva znači da je pravo glasa lišeno značaja i da je nacionalizam razdvojen od dobrobiti većine ljudi – više ga se ne shvaća integralno politički, kao pristup moći za većinu ljudi, nego tek ograničeno „kulturno“. Ako praktičnu jezgru fašizma možemo promatrati, prema G.M. Tamásu, kao „neprijateljstvo prema univerzalnom građanstvu“ (elektronička str. 4), koje se neprekidno ograničava uz pomoć „Prerogativne države“ – vidi moje razmatranje o Fraenkelu), tada se nalazimo usred možda prikrivenog, ali „metodičnog građanskog rata, s državom kao jednom od zaraćenih strana“(Tamás 10) – u korist financijskog kapitalizma i protiv 95 % ljudi, dodao bih. S druge strane, tamo gdje je tradicija citoyena slaba i/ili strana nasilna intervencija jaka – recimo, u najvećem dijelu Afrike, bivšeg Sovjetskog Saveza, a sada i Zapadne Azije – država je zatajila; rezultat su anomične zone otvorenog ratovanja koje desetkuje stanovništvo i stvara valove emigranata (svi imigranti najprije su bili emigranti). Sve ograničenije građanstvo i dalje ostaje rezervirano za bogatije zemlje s aktivnom državom, dok drugdje imamo „subpolitičko čovječanstvo“, s time da bogatije enklave onda regrutiraju čak i svoje bijedne sunarodnjake za obranu bijednih preostalih privilegija – članstva u Evropskoj uniji ili WTO-u. To fašizmu 2.0 daje „populističku [masovnu] dimenziju koja mu je nedostajala.“ (idem 15-17)

Na kraju,

rat i nasilje postaju metafore koje definiraju klasu i rod – kao sredstva za određivanje društvenih i osobnih identiteta… Prekretnica u evropskoj povijesti nastupila je u trenutku kad je … rat počeo sve više zauzimati središnje mjesto u stvaranju buržoaskog identiteta i kad je nova desnica počela zamjenjivati imovinu i obitelj ratom kao glavnom poveznicom između (muškog) pojedinca i nacije…  (Michael Geyer, u Gillis 100)

Kako je to pionirski Benjamin eksplozivno sažeo posluživši se rječnikom srednjoškolske geometrije: „U paralelogramu sila što ga tvore nacija i priroda, rat je dijagonala“(„Theorien“ 248; usp. poduže analize Marcusea o fašističkom „naturalističkom biologizmu“, 17ff., i Neocleousa, 75ff., o njihovom polaganju prava na prostor i Lebensraum uz „prirodni zakon“ kao opravdanje). Ili, eksplicitnije, „Samo rat omogućuje da se mobiliziraju sva postojeća tehnološka sredstva uz istodobno očuvanje vlasničkih odnosa“ („Kunstwerk“ 468). I na kraju, ali ne i najmanje važno, „Fašizam primjenjuje estetiku politike … [u kojoj otuđeno čovječanstvo] doživljava vlastito uništenje kao prvoklasni estetski užitak“ (ibid. 469) – kao da je Benjamin ovdje s nama, 75 godina nakon što je samoubojstvom utekao fašistima, i gleda našu televiziju i filmove. 

Fašizam 2.0                                                        

Tu resetiranu verziju zovem „fašizam 2.0 (F2)“ jer to govori više nego „neofašizam“, a nisam sasvim zadovoljan s oko pola tuceta aktualnih alternativa kao što su „para-“, itd. Jedini korisna iznimka je „kripto-fašizam“, što samo znači da pokretine otkrivaju sve ono što ustvari žele — to očigledno vrijedi za Haiderov FPÖ, njemački AfDi većinu drugih evropskih stranaka koje sudjeluju na izborima (otvoreni neo-nacisti su grčka Zlatna zora, madžarski Jobbik, the ukrajinski Svoboda i Desni sektor). Općenito, sva toliko česta upućivanja na zamagljujući termin „desničarski populizam“ – koliko znam, ljevičarskoga nema- valja čitati kao puzeću fašizaciju (usp. Löwy).

Možemo uočiti, globalno, tri glavna fokusa ili žarišta zaraze F2. Bogate i okretne klerofašističke tendencije u SAD-u, unutar i izvan Republikanske stranke, jedno su od tih žarišta. O njima sam govorio u petom poglavlju, a žalim što se time ne mogu opširnije pozabaviti.⁶ Drugo se nalazi u Evropi. U oba slučaja, resetirati znači u Evropi ponajprije izbrisati neke stare i zatim dodati nove teme i stavove, koje su, da ih nazovemo pravim imenom, neonacističke. Izbrisano je, u većini slučajeva, veličanje Vođe i antisemitizam, oboje u raskoraku s postmodernizmom (premda je licemjerje skriveno iza opće sumnje F2 u nacističko istrebljivanje Jevreja očito). Dalje, pošto više nema nikakvog komunističkog ili anarhističkog pokreta radničke klase, nema ni potrebe da se unište potpuno pripitomljeni sindikati ili tobože „lijeve“ stranke; posao ogromnog povećanja eksploatacije obavio je “neo-liberalizam”. Valja priznati da teško otuđeni radnici, intelektualci i  omladinci s neizvjesnim prihodima i radnim vremenom lakše potpadaju pod upliv post-modernog F2 koji koketira s ezoteričnošću, pod uslovom da ona ide pod ruku s ratovima koji pročišćavaju – u Italiji to npr. seže od upliva Evole do Tolkienove mode među neofašistima – i da bude opravdana nju-ejdžovskim kvazi-religioznim ali uvijek elitističkim rječnikom (Laqueur 95 and 100). U baštinu F2 dodane su dvije stvari (usp. Payne 498-99). Kao prvo, kako nacije postaju sve beznačajnije, gradi se mit o Evropi u opreci prema SAD-u – a ranije SSSR-u – kao i Islamu i ako zatreba Kini, koji se iz dana u dan koristi za rasplamsavanje ozlojeđenosti i nasilja ugroženih nižih i srednjih klasa protiv „imigranata“: fašizam sada može biti i nacionalistički i (rasno) internacionalistički dok brani Festung Europa.⁷ Idealna fašistička Evropa i dalje predstavlja neku verziju arijevskog rasizma, iako se on lokalno može zvati „keltski“ ili kako vam drago. Kao drugo, jača sklonost doslovnom terorizmu – ubojstva koja ne biraju metu s ciljem da impresioniraju ostale⁸– kao u Italiji, Njemačkoj ili Francuskoj; ona, s jedne strane, otkriva slabost, ali i, s druge strane, podršku važnih dijelova državnog aparata (birokracija, policija). Uz novododane ideologeme, jezgro ostaje Socijalni Darvinizam preuzet od Velikih predaka (usp. Opitz 243-57), prikladno ublažen kad je to potrebno („ne želimo ubijati imigrante, neka se samo lijepo vrate odakle su došli i tamo skapavaju od gladi pod bombama“). Nadopunjuju  ga nove ideologije koje koketiraju s ezoterizmom, pod uvjetom da je zagrijan za ratove u cilju pročišćenja – u Italiji od Evole do zaluđenosti Tolkienom – a često se opravdava njuejdžovskim kvazireligijskim, ali elitističkim argumentima (Laqueur 95 i 100).

Treći, brzo rastući faktor u posljednjim  je godinama veliki priliv izbjeglica ne samo (kao i ranije) iz Afrike, nego sada takođe  i iz Zapadne Azije, od Afganistana do Sirije. To je masovni pokret gladnih, koji potiču iz plebejskih radnih klasa ili iz proletarizirane srednje klase, što su ih iz njihovih domova protjerale američke i zapadnoevropske – kasnije i ruske — bombe. Ne predvodi ih nikakav politički pokret, nego su to pojedinci ili porodice što bježe prema imućnijim mjestima gdje bi mogli preživjeti. Kapitalizam za njih predstavlja hirovitu i nesmiljenu Sudbinu protiv koje se ne može boriti nego ju se može samo infiltrirati. Mada su oni nužno potrebni ekonomiji demografski opadajuće Evrope, ideologizirani kapitalistički „liberalizam“ protiv njih mobilizira nacionalne šovinizme da bi spriječio savez plebejaca protiv vladara. Bijes osiromašene većine Evropljana, smjesa strave i nemoći, kanalizira se protiv te imaginarne i sasvim lažne  opasnosti. To zapostavlja interese transnacionalne kapitalističke klase, koju predstavljaju nešto racionalniji političari poput Merkel ili Obame, u korist zaokreta prema F2 (kao u slučaju Trumpa).

S tim je pomakom u potpunosti usporediva vizija islamskih supremacista, izuzmu li se njezina naglašena feudalna i robovlasnička obilježja, jer nikad nisu morali brinuti brigu o citoyenu. I oni su usmjereni na entitete veličine kontinenata, otvoreno su teroristički (samo bogatiji i uspješniji usred veće materijalne i moralne bijede), militaristički i mačistički. Čak je i kanonski evropski fašizam uskrsavao neke od najgorih vidova pretkapitalističkih formacija: individualna i kastinska utjelovljenja vlasti umjesto građanstva i urođenih prava, usku vezu između religije i vlasti („sakralizacija“) ,primat ratničkih vrlina i nasilja nad skrbi, plemena ili ethnosa nad univerzalizmom, maglovitih emocija nad argumentiranom inteligencijom i tako dalje. Prema tome, srodnost između evro-američkih F2 pokreta i islamskih supremacista je očigledna. Međutim, ne treba im evropski „naslijeđeni fašizam“ (Paxton  175) jer imaju vlastito ideološko naslijeđe u tumačenjima Kurana iz posljednjih četvrt stoljeća. Ako je, kako je to rekao Fraenkel, „Treći Reich [bio] teokracija bez boga“, „teokratski“ je islamski supremacizam (salafizam) umetnuo svog Boga, tvrdeći da to podrazumijeva totalitarnu Državu. U zapadno-azijskoj regiji, takva se fašistička kvazidržava IS/ISIL, ili kako se već zove, s dobro funkcionirajućom vojskom i teritorijalnim aparatom pojavila u 2010-ima.

A kako je prošloosam točaka iz moje skice u 4.1 u ovom postfordističkom svijetu „čiste buržoazije bez citoyena“ (Tamás 7) ili  modernizma svedenog na kapitalističku tehnokraciju uz mitove (Neocleous 60) – ukratko, na podivljalu financijsku plutokraciju širom globusa?⁹

Čini mi se da su sve žive i zdrave u F2, osim središnje uloge nacionalne države, danas irelevantne za važnije odluke osim u velikim silama: agresivnom imperijalizmu SAD-a, defanzivnoj kineskoj i ruskoj autokraciji te satelitskoj Evropi (ili Evropama).

Na kraju, ovaj kratki zaključak pokazuje da se unutar pomaka prema F2 ultranacionalistička ideologija u longue durée povlači, ali da, kadgod i gdjegod je kapitalizmu neophodna, kao u Istočnoj Evropi ili protiv imigranata, fašizam opet nadire. Smatram da to potvrđuje moju hipotezu iz 4.3. o tome da je à la longue upravo kapitalizam, a ne nacionalizam, pravi hegemon, a ustvari i istinski korisnik, fašizma. Besserwisser (pametnjakovići) znanstvenici koji fašizmu prilaze, kako je to rekao moj omiljeni fašistolog  Tim Mason, „oslobođeni tereta teorije“ (323), pa to nastoje nadoknaditi improviziranim hipotezama s osobnim pečatom, podsmjehivat će se ovom passéizmu. Ali sarkazam usmjeren na ovu razdražujuću – a istini za volju, mjestimice nedorađenu i redukcionističku – marksističku tezu možda se na kraju okrene protiv njih samih. Ta ključna istina neće nas sama po sebi osloboditi, ali će nam omogućiti da sagledamo istinsku slobodu.

Pa ipak, pa ipak… Kad pogledam unatrag na ono što sam naučio pišući ovaj esej, obuzima me sumnja, poprilično udaljena od većine marksističkih uvida, premda u potpunosti na tragu Marxa i tradicije koju je izrazila (ne slučajno, na temelju pouke Prvog svjetskog rata) Rosa Luxemburg u svom sloganu „socijalizam ili barbarizam“. U radikalno benjaminskom stilu, mori me sumnja u to da će poraz Lenjinovog oslobodilačkog i plebejskog, protukapitalističkog i proturatnog, pothvata stvarno značiti cijelo stoljeće ili više pod Gvozdenom petom, što bi ostavilo nezamislivu pustoš  – opustošeni planet i opustošene ljudske horizonte – svima koji će doći nakon toga. To bi značilo da bi Marxov niz klasnih društvenih formacija ne samo neprogresivistički počinjao od „azijskog načina proizvodnje“ nego takođe  vrlo neprogresivistički završavao u tipu proizvodnih odnosa karakterističnom za fašizam koji se danas vraća na scenu, fašizam 2.0 koji sažima i pogoršava mnoga najstrašnija obilježja klasnih društava – dakle tanatokraciju pod kojom je svjetski proletarijat rascijepljen – kao u Jacka Londona — na manjinu Plaćenika te ogromnu potpuno osiromašenu i obespravljenu većinu. Freudov „nagon smrti“, proročanski izraz iz 1920. skovan (dijelom i zbog trauma svjetskog rata) u vrijeme krize kojom ovaj esej započinje, možda je snažniji no što su mnogi među nama slutili.¹⁰ Smrt, opcija Tanatos, najviši je predmet i skrivena svrha (telos) otuđenih ljudskih subjekata u kapitalističkom individualizmu, u ratu, naravno, i – u fašizmu. Marx nam je to rekao, pre gotovo dva stoljeća: nijekanje samog sebe, “nijekanje života i svih ljudskih potreba, glavna je doktrina [političke ekonomije, nauke o bogatstvu]”.

Esej će izaći i kao dio knjige D. Suvina SKRETANJA u izdanju zadruge Baraba, Beograd.

Darko R. Suvin, naučni radnik, kritičar, pjesnik, rođen u Jugoslaviji, predavao je književnost i teatrologiju na univ. Zagreb, McGill i drugim evropskim, američkim i azijskim univerzitetima. Objavio 24 knjige i oko 600 članaka, sad je član Kanadske akademije nauka i professor emeritus. Posljednjih godina bavi se političkom epistemologijom i SFR Jugoslavijom.

POMNO ODABRANA KRONOLOŠKA BIBLIOGRAFIJA O FAŠIZMU

(uglavnom knjige; NY = New York, L= London, F  u komentarima = fašizam)

Ovo je osobni odabir, uglavnom radova koji su mi bili posebno korisni. Izbjegavao sam obmanjivačku raspravu o „totalitarizmu“ (osim relativno najbolje verzije) i birao knjige s materijalima i teorijama o stvarnim društveno-ekonomskim rezultatima F-a, kad je to bilo moguće na engleskom ili u prijevodu na engleski. Uvrstio sam i važne sažete prikaze pristupa čije horizonte uglavnom ili uopće ne dijelim, ali nisam bio toliki mazohist pa da uključim i naslove iz zadnjih dvadeset godina koji ponovno iznose ista stajališta poslužena u postmodernističkom umaku. U pravilu sam anotirao jedinice kod kojih nije samo po sebi očito o kojem je radu riječ ili o kojima se ne govori u eseju.

Osim antologija, popis je kronološki. Bibliografija o posljednjih tucet godina je tanašna, a ni neke ranije naslove nisam uspio naći u vremenu kojim sam raspolagao.

ANTOLOGIJE

• Abendroth, Wolfgang, ur. Faschismus und Kapitalismus: Theorien über die sozialen Ursprünge und die Funktion des Faschismus. Frankfurt & Wien: Europa V, 1967. (Antologija s ranim radovima Thalheimera, Marcusea, Bauera, A. Rosenberga i Tasce, ponekad skraćenima)

• Nolte, Ernst, ur. Theorien über den Faschismus. Koeln: 1967. (Antologija, uključuje rane radove Zetkin, Blocha, Borkenaua, itd.)

PRIJE 1996.

• Benjamin, Walter. „Theorien des deutschen Fascismus“ u njegovoj knjizi Gesammelte Schriften Frankfurt: Suhrkamp, 1980., 8: 238-; i „Das Kunstwerk…“, GS 2: 431-508 [1935-39].

• Reich, Wilhelm. The Mass Psychology of Fascism. Prev. V. R. Carfagno. NY: Farrar, Strauss & Giroux, 1970. [original 1933.]. (F proizlazi iz masovne frustracije, političke i seksualne,čije je žarište patrijarhalna obitelj.)
• Trotsky, Lev D. “Chto takoe natsional-sotsializm?” www.marxists.org/russkij/trotsky/ national_socialism/01.htm [Engleski kao “What Is National Socialism.” www.marxists.org/ archive/trotsky/germany/1933/330610, sa gadnim greškama.] (Veoma poticajna prva dijagnoza, točna što se tiče mnogih glavnih točaka, npr. o lažnom nacionalizmu i   pripremama za rat.)
• Marcuse, Herbert. „The Struggle against Liberalism in the Totalitarian View of the State“ u njegovoj knjizi Negations. Prev. J. J. Shapiro. Boston: Beacon, 1968. [original 1934.]. (Pionirski traktat o rađanju totalne države iz liberalizma.)
• Togliatti, Palmiro. Lezioni sul fascismo. Roma: Ed. Riuniti, 1970.; dopunjenoizd. s bilješkama Corso sugli avversari: Le lezioni sul fascismo. Torino: Einaudi, 2010.; predavanja održana 1935.]. (Zbog slučajnosti raspolaganja, koristim oba izdanja.)
• Brady, Robert A. The Spirit and Structure of German Fascism. NY & L: Viking, 1937. [rpt. 1971]. (Temeljita dokumentirana rasprava o onome što se tada znalo o ekonomiji nacističke Njemačke, njenim institucijama  i poslovnim praksama.) 
• Sohn-Rethel, Alfred. Ökonomie und Klassenstruktur des deutschen Faschismus. Frankfurt: Suhrkamp, 1973. (Economy and Class Structure of German Fascism. L: CSE Bks, 1978.)  [napisano 1937.-41.]. (Svjedočanstvo insajderskog aktera iz prve ruke, s vrlo detaljnom i dubokom analizom njemačkih kapitalističkih grupacija i njihovih veza s politikom. Nezaobilazno i jako poučno.)
• Tasca, Angelo. Nascita e avvento del fascismo: Firenze:Nuova Italia,1950. [francusko izd. u progonstvu 1938.; talijanski rpt. 1965., 1995.; The Rise of Italian Fascism. Prev. P. & D. Wait. NY: Fertig, 1966 – neka se izdanja razlikuju po opsegu]. (Temeljni povijesni prikaz, korak po korak, s prvoklasnim teorijskim Epilogom.)

• Brecht, Bertolt. „Über die Theatralik des Faschismus“ u njegovoj knjizi Berlin & Frankfurt: Aufbau V. & Suhrkamp V., 1995., 22:1: 561-69. [Napisano 1939.]

• Fraenkel, Ernst. The Dual State: A Contribution to the Theory of Dictatorship. Prev. E.A. Shils et al. Clark NJ: Lawbook Exchange, 2010 [original NY & L:  Oxford UP 1941., rpt. 2006.]. (Sjajno induktivno istraživanje pravnih i pravosudnih vidova Massnahmenstaata [prerogativne države], isprepletenih s pravnom državom, koja je još uvijek učinkovita kad se radi o  privatnom vlasništvu nad velikim sredstvima proizvodnje.) 
• Fromm, Erich. Escape from Freedom. NY: Holt, Rinehart, & Winston, 1969. [original 1941.]. (Nakon Frommovog političkog neofreudizma, pojavile su se brojne psihološke interpretacije F-a, ali čini se da nisu dodale ništa presudno, osim  Theweleita.)
• Neumann, Franz. Behemoth: The Structure and Practice of National Socialism. Oxford: Oxford UP, 1942. [dostupno na www.unz.org/Pub/NeumannFranz-1942; prošireno izd. 1944.; rpt. 1983.]. (Sjajno. Najopsežnije rano izdanje o funkcioniranju nacizma na engleskom jeziku, posebno njegovih političkih i ekonomskih vidova. Režim je bio savez konkurentskih elita moći s primatom nacističke stranke.)
• Sweezy, Paul M. „Fascism“, pogl. 18 u njegovoj knjizi The Theory of Capitalist Development. NY: 1942.; rpt. L: Dobson, 1962., 329-67; thepointistochangeit.files.wordpress.com/2012/08/sweezy_theory-of-capitalisticdevelopment1.pdf. (Uglavnom zastarjelo, mada je snažna  povezanost s kapitalizmom i imperijalizmom i danas značajna.)

• Brady, Robert A. Business as a System of Power. NY: Columbia UP, 1945. [original 1943.]. (Naglasak na „vršnim organizacijama“ u poslovnom sektoru, s podacima za 1880.-, poglavlja o Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i Japanu.)
• Bettelheim, Charles. L’Économie allemande sous le nazisme. Paris: Rivière, 1946.; rpt. Pariz: Maspero, 1971., 2 sv. [njemačko izd. Die deutsche Wirtschaft unter dem Nationalsozialismus, München: 1974.]. (Ogromna količina podataka uz kruto tumačenje.)
• Arendt, Hannah. The Origins of Totalitarianism. NY: Harcourt, Brace, 1951. [prošireno izd. 1958.; brojna kasnija izdanja] (Način na koji se Arendt služi pojmom „totalitarizam“ odstupa od uobičajene hladnoratovske varijante po naglasku na antisemitizmu, imperijalizmu, propasti klasne solidarnosti i izolaciji pojedinca, no ipak je suodgovorna za izjednačavanje Hitlera i Staljina. U 3. dijelu  raspravlja se o načelima i posljedicama F-a i o tome što „totalna dominacija“ znači u vladavini terora.)
• Bardèche, Maurice. Qu’est-ce que le fascisme? Pariz: Les Sept Couleurs, 1961. [rpt. 1970.]. (Neskrušena i otrovna bizarnost iz pera neortodoksnog „lijevo“-fašističkog intelektualca, s nekim neofašističkim temama.)
• Maruyama Masao. Thought and Behaviour in ModernJapanese Politics. I. Morris. L: Oxford UP, 1963. (Karakteristike japanskog F-a.)

• Nolte, Ernst. The Three Faces of Fascism: Action Française, Italian Fascism, National Socialism. Prev. L. Vennewitz, L: Weidenfeld & Nicolson, 1965. [njemački original 1963.]. (Pohvalna povijesna analiza,  aberantne pretpostavke.)
• Mosse, George L. The Crisis of German Ideology: Intellectual Origins of the Third Reich.  NY: Grosset & Dunlap, 1964. (Njemačka 1815.-1945.; jedno od najvažnijih istraživanja na ovom području). Vidi i njegovu knjigu Nationalisation of the Masses. NY: Fertig, 1975.
• Schweitzer, Arthur. Big Business in the Third Reich. Bloomington: Indiana UP, 1964. (Ogroman i koristan pregled, sa zaključcima u rječnikuzastarjelih američkih društvenih znanosti. Mnogo empiričkih dokaza o tome da poslovni lideri snose velik dio odgovornosti za nacističku politiku pošto su predali vlast u zamjenu za profite. Sve do 1937. nacisti su dijelili vlast s generalima i velikim biznisom u „djelomičnom F-u“.)
• Weber, Eugen. Varieties of Fascism: Doctrines of Revolution in the Twentieth Century, NY: Van Nostrand Reinhold, 1985. [1964.]. (Sadrži poglavlja o fašističkim pokretima u raznim zemljama i dvojben stav; pokazuje previše razumijevanja za rumunjsku varijantu.)

• Moore, Barrington, Jr. Social Origins of Dictatorship and Democracy: Lord and Peasant in the Making of the Modern World. Boston: Beacon P, 1966. (Pionirska komparativna analiza industrijalizacije velikih poljoprivrednih zemalja, s liberalnim, fašističkim ili komunističkim ishodima.)
• [Mason, Timothy.] Nazism, Fascism, and the Working Class: Essays by Tim Mason. Ur. J. Caplan. Cambridge & NY: Cambridge UP, 1995. (Inovativni i opširno argumentirani eseji, posebno „vrhovni autoritet“ (Paxton) o primatu politike, ženama, radničkim klasama itd.; uglavnom iz razdoblja 1968.-) 
• Woolf, S.J., ur. European Fascism. L: Weidenfeld & Nicolson, 1970 [1968]. (Povijesni prikazi pokreta i događaja u različitim europskim zemljama, bez dubinske analize.)

• Eichholtz, Dietrich. Geschichte der deutschen Kriegswirtschaft, 3 sv. Berlin DDR: Akademie-V, 1969-96., rpt. München: Saur, 2002.; rpt. Berlin: De Gruyter, 2013.  (Monumentalan statističko-povijesni rad.)
• Vondung, Klaus. Magie und Manipulation: Ideologischer Kult und politische Religion des Nationalsozialismus. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1971.
• Turner, Henry A., Jr. Faschismus und Kapitalismus in Deutschland. Goettingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1972. (Tvrdi da kapitalisti nisu bili odgovorni za nacističku politiku.)
• Laqueur, Walter ur. Fascism: A Reader’s Guide. Berkeley: U of California P, 1976. (Vrlo zaslužan prvi pristup s radovima raznih istraživača; posebno sam se služio esejima Juana J. Linza, Adriana Lytteltona, Hansa Mommsena, Bele Vago, te Alan S. Milwardovim „Fascism and the Economy“, 379-412).
• De Felice, Renzo. Interpretations of Fascism. Cambridge MA: Harvard UP, 1977. (Koristan pregled koji obuhvaća široko područje, dvojben horizont.)
• Theweleit, Klaus. Männerphantasien, 2 sv. V Roter Stern, 1977, rpt. 2000; Male Fantasies, 2 sv. L: Polity P i Minneapolis: U of Minnesota P, 1987. (Mačistička militarizirana psihologija i F. Nezaobilazno.)
• Germani, Gino. Authoritarianism, Fascism, and National Populism. New Brunswick: Transaction, 1978. [Razne ranije verzije na talijanskom i španjolskom.] (Jako dobro. Naglasak na Italiji i Argentini.)
• Mosse, George L. [s M.A. Ledeenom]. Nazism. New Brunswick & Oxford: Transaction & Blackwell, 1978. (Intervju kao opsežan prikaz, vrlo korisno.)

• Haug, W.F. “Annäherung an die faschistische Modalität der Ideologie,” in K. Weber ed., Faschismus und Ideologie. Hamburg: Argument V, 2007, 67-112 [original 1980; u knjizi je popis autorovih ranijih naopisi o ovoj temi 1974-80].

• Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet i Jan Petter Myklebust. Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism. Bergen itd.: Universitetsförlaget, 1980. (Izuzetno informativan prikaz, iz pera više autora na oko 800 str., kako teorija o F-u tako i njegovog razvoja u većini evropskih zemalja.)
• Friedländer, Saul. Reflections of Nazism: An Essay on Kitsch and Death. NY: Harper & Row, 1984. [rpt. 2000.].
• Opitz, Reinhardt. Faschismus und Neofaschismus. Bonn: Pahl-Rugenstein, 1996. [Original  1984.] (Detaljan prikaz. Zadnja trećina od ukupno 450 str. o neofašizmu u Njemačkoj do sredine 1980-ih.)
• Maier, Charles S. „The Economics of Fascism and Nazism“ u njegovoj knjizi In Search of Stability. Cambridge: Cambridge UP, 1988., 70-120. [U knjizi su prerađeni njegovi raniji eseji; rpt. 2003.]
• Sternhell, Zeev, s Marijom Sznajderom i Maiom Asheri. The Birth of Fascist Ideology, From Cultural Rebellion to Political Revolution. Prev. D. Maisei. Princeton: Princeton UP, 1995. [1994.; manje francusko izd. 1989.]. (F kao pobuna protiv prosvjetiteljstva i pojmovni okvir s dubokim korijenima u evropskoj kulturi. Pionirski, ali jednostrano.)
• Brooker, Paul. The Faces of Fraternalism. Oxford: Clarendon P, 1991. (Fokus na fašističkom „mehanički solidarnom“ muškom drugarstvu u Njemačkoj, Italiji, Japanu)
• Griffin, Roger. The Nature of Fascism. L & NY: Pinter &St. Martin’s P, 1991. (Čudna mješavina raskošnog pregleda i istraživanja korisnog za studente, uz restriktivan fokus na ideologiji, definira F strogo kao „palingenetički ultranacionalizam“ u poticajnoj, ali u konačnici kontraproduktivnoj „žarkoj želji da svede F na jednu jezgrovitu rečenicu“ (Paxton). Poglavlja o Italiji, Njemačkoj te izvanevropskom fašizmu uz opsežan pregled „evropskog fašizma“ poslije 1945., str. 161-76.)
• Payne, Stanley G. A History of Fascism, 1914–1945. Madison: U of Wisconsin P, 1995. (Najopsežnije istraživanje ove teme, vezanih teorija i sekundarne literature u 20. stoljeću, proširenje njegovog kraćeg pristupa iz 1980. „Nevjerojatno učen“, mada uglavnom opisan (Paxton), vjerovatno najprihvaćeniji pristup F-u. Usredotočuje se na niz njegovih prefiksa „anti“, na „ideologiju i ciljeve“ i „stil i organizaciju“; ostaje konceptualno nejasan. Fundamentalan, iako se katkad potkradu političke predrasude.)

POSLIJE 1996.

• Laqueur, Walter. Fascism: Past, Present, Future. NY & Oxford: Oxford UP, 1996. (Pionirsko i pohvalno istraživanje „neofašizma“ i „postfašizma“ u svijetu; terminologija još uvijek eksperimentalna.)
• Neocleous, Mark. Fascism. Buckingham & Minneapolis: Open U & U of Minnesota P, 1997. (Spretna i borbena knjižica organizirana oko pojmova nacije, rata i prirode/prirodnog u F-u.)
• Figueroa Ibarra, Carlos. „Faschismus“ u Hist-Krit. Wõrterbuch des Marxismus,  sv. 4. Hamburg: Argument V, 1999, col  147-64,col.  147-64.
• Kühnl, Reinhard. „Faschismustheorie“,kao u prethodnoj jedinici, col. 165-86. 
• Larsen, Stein Ugelvik, ur. Fascism outside Europe. NY: Columbia UP, 2001.
• Griffin, Roger, s Matthewom Feldmanom. Fascism: The Nature of Fascism, 5 sv. L: Taylor & Francis, 2004. (Vrlo širok pregled, uglavnom materijala koji dotad nisu prikupljeni; oslanja se na Griffinovu teoriju iz 1991. Sv. 5, 400 str., obuhvaća razdoblje poslije 1945.)
• Mann, Michael. Fascists. Cambridge: Cambridge UP, 2004. (Hvalevrijedna višefaktorska sociološka analiza fašističkih pokreta – ne država – sa studijama slučaja o Italiji, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Španjolskoj. „Jezgro“ fašističkog biračkog tijela sačinjavali su vojnici, veterani, državni službenici, učitelji iz nacionalne države i pripadnici etničke većine na spornim teritorijima, a u nekim slučajevima i plebejci. Strana pomoć bila je ključna za uspon F-a na vlast u manjim zemljama, kao u slučaju Franca.)
• Paxton, Robert O. The Anatomy of Fascism. NY: Vintage Books, 2005. [original 2004.].  (Uravnotežen, raskošan i promišljen rad, strukturiran po jasnim „fazama“ razvoja F-a. Obilježja F-a su opsesija raspadom zajednice i iskupljujući kultovi nasilja i čistoće, uz stranku s masovnom bazom odanih militantnih nacionalista u nelagodnoj, ali učinkovitoj suradnji s tradicionalnim elitama, koja napušta demokratske slobode i kreće, bez ikakvih etičkih ili pravnih ograničenja, u ostvarivanje unutrašnjeg čišćenja i vanjskog širenja. Ogroman „bibliografski esej“, 221-49, praktički nezaobilazan. Primjer jasnoće i artikuliranosti, važna sinteza.)
• Evans, Richard J. The Coming of the Third Reich, i The Third Reich in Power: 1933–1939. L: Penguin Books, 2004. [2003.]. (1,400 stranica povijesnih događaja i komentara. Sve – ili više nego – što ste željeli znati.)
• Blamires, Cyprian P., ur. World Fascism: A Historical Encyclopedia, sv. 1-2. S. Barbara: ABC-Clio, 2006. (Golem i mješovit izvor informacija, često bezbojno empiristički.)
• Baker, David. „The Political Economy of Fascism: Myth or Reality, or Myth and Reality?“ New Political Economy 11. 2 (2006.): 227–50.
• Feldman, Matthew, i Marius Turda sa TudoromGeorgescuom,ur., Clerical Fascism in Interwar Evrope. NY & L: Routledge, 2008 (Posebno esej Johna Pollarda „>Clerical Fascism<: Context, Overview and Conclusion,“ 221-34)
• Costa Pinto, Antonio, ur. Rethinking the Nature of Fascism: Comparative Perspectives. Houndsmills & NY: Palgrave Macmillan, 2011.  (Posebno eseji Kevina Passmorea, 119-40, i Johna Pollarda, 141-)
• Löwy, Michael. “Dix thèses sur l’extrème droite en Europe.” [2014?] https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article32128
• Ross, Alexander Reid. Against the Fascist Creep.Chico CA & Edinburgh: AK P, 2017. (Spretan ivrlo informativni pregled djelomično i potpuno fašističkih pokreta na internacionalnoj sceni, od početaka ali ponajviše nakon 1960tih, uključivo SAD.)

DODATAK: „ISTOČNA EVROPA”

Ova kompilacija svakako je nepotpuna, sastavljena je od onoga na što sam naišao dok sam radio na F općenito i smatrao da može biti korisnim za istraživanje. Vidi takođe  gore Weber 1964, Larsen et al. ur., str. 334-418, i važne Mannove analize Mađarske i Rumunjske; Jelinek (takođe  kao Yellinek) ima još pola tuceta radova o Slovačkoj i ustaškoj državi. Dugačak Tuđmanov članak iz 1963. o Hrvatskoj u razdoblju od 1941.-45. ima mnogo podataka, ali nikakvih drugih kvaliteta. Naslovi koje DS nije vidio označeni su kao N.

• Tuđman, Franjo. „The Independent State of Croatia as an Instrument of the Occupation Powers in Yugoslavia, and the People’s Liberation Movement in Croatia from 1941 to 1945“ u P.V. Brajović, ur., Les Systèmes d’Occupation en Yougoslavie 1941-45. Beograd: Institut pour l’étude du mouvement ouvrier, 1963., 135-262.

• Hory, Ladislaus, i Martin Broszat. Der kroatische Ustascha-Staat, 1941-45. Stuttgart: (N)
• Barbu, Z[eev]. „Rumania“ u Woolf ur. 146-66; ažurirana opsežnija verzija: „Psycho-Historical and Sociological Perspectives on the Iron Guard…“ u Larsen et al. ur., 379-
• Nolte, Ernst. „Kroatien“, u njegovom Die faschistischen Bewegungen. München: DTV, 1966, 200-03. (Kratka užasnuta karakteristika ustaških „groznih pokolja“, ističe prisni odnos sa katolicizmom.)
• Lackó, Miklós. Arrow-Cross Men, National Socialists, 1935-1944. Studia Historica, sv. Budimpešta: Akadémiai Kiadó, 1969. [skraćena engleska verzija njegove knjige na mađarskom iz 1966.]. (N) 
• Broszat, Martin. „Faschismus und Kollaboration in Ostmitteleuropa zwischen den Weltkriegen.“ Vjhrshefte f. Zeitgeschichte 3 (1966.): 225-51. (N)
• Armstrong, John. „Collaborationism in World War 2: The Integral Nationalist Variant in Eastern Europe.“ J of Modern History3 (1968.): 396-410. (N)
• Lackó, Miklós. „Zur Frage der Besonderheiten des südosteuropäischen Faschismus“ u Fašismus a Europa/ Fascism and Europe, 2 sv. Ed. Inst. of History, ČAS. Prag: 1969.-, 2: 1-22. (Značajan metodološki pristup; gornje je vrlo teško naći, postoji ruska verzija uEtudes historiques 1970. Budapest: Akadémiai Kiadó, 1970, 513-34.)
• Sugar, Peter F., ur. Native Fascism in the Successor States 1918-1945. Barbara: ABC-Clio,1971. (Eseji o „državama sljednicama“ Habsburške Monarhije; raznovrsni opisi, uklj. Avakumovića o Jugoslaviji).
• Nagy-Talavera, Nicholas M. The Green Shirts and the Others: A History of Fascism in Hungary and Romania. Stanford: Hoover Inst., 1970. (N)
• Dress, Hans. Slowakei und die faschistische Neuordnung Europas. Berlin: 1972. (N)
• Lackó, Miklós. „Ostmitteleuropäischer Faschismus.“ für Zeitgeschichte br. 1 (1973.): 39-51. (N)
• Vago, Bela, i George L. Mosse ur. Jews and Non-Jews in Eastern Europe, 1918-1945. Jerusalem & New Brunswick: Israel UP & Transaction, 1974.
• Kuljić, Todor. „Srpski fašizam i sociologija.“ Sociologija 16 (1974): 237-69. (Bogat pregled Ljotićevog Zbora i šire ideologije srpskog fašizma.)
• Vago, Bela. „Fascism in Eastern Europe“ u Laqueur ur. 1976., 229-54 [s podužom bibliografijom 250-53].
• Butić-Jelić, Fikreta. Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, 1941-45. Zagreb: Liber & Školska knjiga, 1977.  (Solidan i ozbiljan pregled.)
• Krizman, Bogdan. NDH između Hitlera i Zagreb: Globus, 1980. (Povijesni prikaz događaja, temeljen na izvornim dokumentima. Vidi i njegova dva druga naslova, Pavelić i Ustaše, 1970., i  Ustašei Treći Reich, 1983.)
• Jelinek, Yeshayahu. „Clergy and Fascism [in Slovakia and Croatia]“ u Larsen et al ur. 1980., 367-
• Jellinek, Yeshayahu. „Nationalitiesand Minorities in the Independent State of Croatia.“ NationalitiesPapers 8:2 (): 195-210. (N)
• Hoensch, Jörg K. „Slovakia: ‘One God, One People, One Party’“ u idem i R.J. Wolff ur., Catholics, the State and the European Radical Right, 1919-1945. Boulder: Social Science Monographs, 1987., 156- (N)
• Shelah, Menachem. „The Catholic Church in Croatia: Vatican and the Murder of Croatian Jews.“ Holocaust and Genocide Studies3 (1989.): 325-39. (N)
• Ioanid, Radu. The Sword of the Archangel: Fascist Ideology in Romania. P. Heinegg. NY: Columbia UP, 1990. (N)
• Dedijer, Vladimir. The Yugoslav Auschwitz and the Vatican: The Croatian Massacre of the Serbs During World War II . Buffalo: Prometheus Books, 1992. (N)
• Močnik, Rastko. Koliko fašizma? Zagreb: Arkzin, 1999. [slovenski original 1995.]. (Osnovna teza za F 2.0.)
• Glenny, Misha. The Balkans: Nationalism, War and the Great Powers 1804-1999. Harmondsworth:Penguin Books, 2001. [2000.; vidi posebno o ustašama i katoličkoj crkvi.]
• Iordachi, Constantin. Charisma, Politics and Violence: The Legion of the “Archangel Michael” in Inter-war Romania. Trondheim: Trondheim Studies on East European Cultures & Societies, 2004. (N)
• Biondich, Mark. „Radical Catholicism and Fascism in Croatia 1918-1945,“ u M. Feldman i M. Turda sa T. Georgescuom,ur., Clerical Fascism in Interwar Europe NY & L: Routledge, 2008., 171- (Zanimljiv fokus na ultranacionalističke katoličke „klerofašističke“ laike. Opravdava njihov aktivni dosluh s ustašama jer su oni ostvarili „katoličku hrvatsku državu“. Prerada članka iz 2007 u Totalitarian Movements and Political Religions gdje je odbijao termin „klerofašistički“.)
• Iordachi, Constantin. „Fascism in Interwar East Central and Southeast Europe.“ East Central Europe 37 (2010.): 161–213. (N)