Fantom slobode

Objavljeno:
Fantom slobode

 

I onda shvatiš da je sve što cijelo vrijeme radiš tek samoobmanjujuća poza. Foliraš da si slobodna, da te nitko ne može natjerati da zbog kruha radiš ono što ne želiš. To je tvoja uvjetna sloboda koju plaćaš svakodnevnim strahom i brigom, i iz tjedna u tjedan strepiš hoćeš li objaviti dovoljno tekstova i hoće li ti oni biti na vrijeme plaćeni

 

Alisa u zemlji slobodnjačkih čuda

Kada si prije pet godina odlučila dati otkaz na stalnom radnom mjestu novinarke u jednoj domaćoj medijskoj kući, znala si da se otiskuješ na nesigurno putovanje.  Jedni su te tapšali zbog hrabrosti, drugi su te pitali od čega ćeš živjeti. „Živjet ću od pisanja, najpoštenije što mogu“, govorila bi im gordo i značajno ih gledala.

Nisi više znala plivati u močvari komercijalnog novinarstva, predugo si svu snagu trošila da održiš glavu iznad vode. Bila si sigurna da ćeš se ugušiti ako ostaneš tamo još koji mjesec. Uostalom, bila si uvjerena da za život možeš zaraditi i bez da ostaješ ovisna o medijskim korporacijama. Nema razloga da ne uspiješ, ako se jako potrudiš i daš sve od sebe, mislila si. Imaš dvadeset godina iskustva rada u novinarstvu, kao književnica povremeno čak i zarađuješ od pisanja, ukratko  –  znaš kako se radi posao.

Bila si rasterećena i opijena mogućnošću da radiš ono što smatraš pravednim i potrebnim i to u uvjetima koje sama odabereš, ali najviše te veselila prilika da svojim vremenom upravljaš sama. Svim preprekama ćeš nekako doskočiti, mislila si, dok si život i vlastitu stvarnost prilagođavala novim okolnostima.  I to je bilo to, duboko si udahnula i poput Alise skliznula u zečju rupu slobodnjaštva, u svijet čudesa na koja te nitko nije upozorio.  Ali sve si to negdje već gledala i čitala, slušala o tome.  Nisi ni prva ni posljednja koja je odlučila otići u slobodnjakinje.

 

U potrazi za izgubljenim radnim vremenom

Ispočetka je tu zarazan osjećaj slobodnog vremena.  Svo ono vrijeme koje su ti prije propisivali drugi sada je tvoje i s njim možeš činiti što te je volja. Pomislila si na svoje prijatelje koji rade od jutra do kasnog popodneva. Rijetki među njima mogu si dozvoliti da usred radnog dana odu u šetnju kvartom i uživaju u sunčanom popodnevu. Oni imaju samo subote, nedjelje i praznike, a tebi su na raspolaganju svi dani u tjednu. Ako ti želiš, utorak ladno može biti subota, a nedjelja može biti srijeda.  Važno je samo da pametno gospodariš vremenom, uz dobru organizaciju sve se može stići: rad za računalom, šetnja, razonoda, vježbanje.

Slobodno zanimanje kojim se baviš uglavnom kao radno mjesto podrazumijeva okruženje tvog doma, tvoje radne sobe. Kući ti je najljepše, nema bučnih i dosadnih kolega, nema sati truckanja javnim prijevozom, trošenja love na masne i skupe obroke u zalogajnicama.

 

U potrazi za radnom sobom

Na nekoliko četvornih metara prostora smješten je tvoj radni stol, stolica i pripadajuća oprema na njemu. Zvuči solidno, barem kao ispunjenje dijela zahtjeva što ih je u „Vlastitoj sobi“ za neovisnu ženu zatražila Virginia Woolf. Poznaješ novinare i pisce željezne koncentracije koji mogu pisati u najnevjerojatnijim uvjetima buke i mnogoljudnom kaosu, no postoje dani i tekstovi koji od tebe traže mir, samoću i potpunu posvećenost.

Upravo zato svoj rad, pisanje novinarskog i književnog teksta, pa i čitanje, tempiraš u vrijeme koje ukućani provode izvan stana ili barem u drugim prostorijama. Nije jednostavno pronaći stan u kojemu postoji prostorija koju možeš pretvoriti u radnu sobu, ali ti si i u tome uspjela.

Posao slobodne novinarke i književnice zvuči prilično primamljivo i zrači dozom tajnovitosti i artizma, no biti slobodnjak/inja u Hrvatskoj, ali i ostatku svijeta, uglavnom iziskuje religioznu posvećenost organizaciji vremena i upravljanju financijama. U početku si s tim malo petljala, gubila se, ali dobri planeri i ploča za pisanje i brisanje koju si objesila iznad radnog stola pomogli su ti da zauzdaš vrijeme koje ti je isprva curilo kroz prste.

Nekada te znanci i neznanci pitaju: „Tko su tvoji šefovi, gazde?“  „Nemam ja šefa“,  braniš se. Za to si se borila  –  da budeš sama svoj šef i šljakerica.  Sama mjeriš svoju normu, kad ti odlučiš da je dosta, dosta je!

 

Pakao su drugi

U stvarnosti ispadne nešto drugačije.

Kada ispoštuješ sva obećanja i rokove što si ih zadala sama sebi, još uvijek ostaje rizični i nepredvidivi dio plana, vezan za naručitelje posla i institucije koje stoje iza njih i reguliraju njihov rad.

U poslu novinarke i spisateljice postoje dani kada naprosto ništa ne ide kako si isplanirala. Neumoljiva „viša sila“ utjelovljena je u drugima. Pitanja za intervju uvaženom sugovorniku/ici poslala si na vrijeme, ugovor o prijevodu svoje knjige poslala si potpisan već prije više od šest mjeseci, dobila si nagradu za prozu ili poeziju na nekom od regionalnih natječaja, potražuješ tantijeme zarađene od prodaje tvoje knjige u knjižarama. Praktički si bogata, samo što svi oni kasne s uplatom tvojih honorara, svatko iz svojeg opravdanog razloga, trebalo bi ti dvije kartice teksta da navedeš najčešće prepreke. Pišeš im podsjetnike, ljubazno ih umoljavaš da objave tekst koji su ti naručili. Na mejlove ti odgovaraju s danima i tjednima zakašnjenja. Pitaš se što da radiš u međuvremenu. Javljaju se, uvijek prezauzeti, s buketom zabrinutih ili veselih emotikona, ovisno o tome jesu li po prirodi optimistični šarmeri ili vazda jadujući mučenici, nakon čega ponovno upadaš u zečju rupu i kuješ planove što bi u međuvremenu mogla raditi dok čekaš. Započinješ još nekoliko tekstova, kratku priču, skicu za novi roman: sve to činiš samo da se ne prepustiš ljutnji i konfliktu. Jasno ti je da je to najgori put.  Ako se sa svima njima posvadiš, za koga ćeš onda pisati?

 

Uvjetna sloboda

Honorari za poslove za koje si se izborila na „tržištu“ u pravilu kasne barem nekoliko tjedana, mjeseci.  Većina tvojih naručitelja misli da se novinarstvom i umjetnošću baviš iz hobija, teško im je zamisliti da se netko time može baviti ozbiljno, za život, kao u nekom američkom filmu ili TV seriji. A čak i tamo takvi likovi loše završavaju: ostave ih dečki, cure, žene pobjegnu s djecom, oni se utapaju u alkoholu i brzoj hrani, hipoteka ih uzme stan, i za čas završe na cesti i s kartonom pod stražnjicom.

Rijetki ti plaćaju na vrijeme, a kada se takvo što dogodi šokirana si i maltene hiperventiliraš, objavljuješ na Facebooku himničke hitove Ecchho and Bunnyman ili Pulpa. Ako do sada nisi riješila stambeno pitanje, još ti je teže. Moraš na vrijeme uganjati sve neplatiše jer kirija nije nešto što možeš odgoditi, kao što knjigovodstveni servisi tvojih naručitelja nekada odgađaju uplatu tvog honorara.

Tu je i tvoja maćeha – država, i vaš kompliciran odnos. Ona prezire slobodne umjetnike i novinare, iz godine u godine dere vas porezima na autorske honorare, donosi zakone kojima te kani „zaštititi“, no nakon svakog maćehinog zaštitničkog čina, tebi je sve gore. Ali i tome se da doskočiti: budeš li radila  više i brže, nadomjestiš ćeš nekako i taj manjak.

Uz sve ovo, nemaš vremena, a ni prava razboljeti se. Ako si slobodnjakinja psiho-fizičku spremu moraš držati na visini, zalegneš li – izbila si sama sebi iz džepova određenu svotu. Živiš od ušteđevine ako je imaš, ako nemaš… ma ne, nemoj ni razmišljati o tome, ne prizivaj nesreću!

Pitaš se tko je tvoj bijeli zec iz zemlje slobodnjačkih čudesa, onaj koji ti je dao da povjeruješ da ćeš radeći sama slobodno raspolagati svojim vremenom i životom, da ćeš se moći prehraniti, ulagati u svoje oruđe za rad, dopunsko zdravstveno osiguranje, knjige…

 

Ravno do dna

I onda shvatiš da je sve što cijelo vrijeme radiš tek samoobmanjujuća poza. Foliraš da si slobodna, da te nitko ne može natjerati da zbog kruha radiš ono što ne želiš. To je tvoja uvjetna sloboda koju plaćaš svakodnevnim strahom i brigom, i iz tjedna u tjedan strepiš hoćeš li objaviti dovoljno tekstova i hoće li ti oni biti na vrijeme plaćeni.  Jer što ti vrijedi ako ćeš oboriti sve osobne i novinarske rekorde, prebaciti normu koju si zadala samoj sebi, ako ne izboriš honorare koje si prethodno već zaradila – možeš se slikati, ti i tvoja sloboda samo ste statisti u filmu kojeg ponovno režiraju drugi: politički moćnici, država i njezini birokrati, nakladnici, urednici portala. I ne možeš nikoga od njih kriviti što si dekintirana, nekmoli tako što izgovoriti na glas jer reći će ti: „Sama si to izabrala!“

Na kraju, mrsko ti je što ti se ovih dana po glavi stalno mota jedan refren. Pjevač i tvorac pjesme već dugo ti ide na živce. Premda si kao tinejdžerica voljela njegov bend, kasnije si shvatila da je većina njegovih hitova seksistički bullshit. Nekako ti zato bude drago kada se sjetiš da je i Džoni završio kao „slobodnjak“, sjedi doma i prevodi antičke spjevove, a financira ga žena.

„Dolazim ti kao fantom slobode i zato pokaži što znaš, dolazim ti kao fantom slobode, da te vodim ravno do dna…“.

Nora Verde (Antonela Marušić), rođena 1974. godine u Dubrovniku. Književnica, novinarka i urednica u sektorima kulture, glazbe, televizije i nezavisnih medija.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu