Dva saopštenja

Objavljeno:
Dva saopštenja


preveo Milovan Novaković

 

Svaka umjetnost uključuje filosofske, društvene i političke stavove. Teško je izvesti opšti sud o svim umjetnostima i o Sjedinjenim Državama, ali najbolja umjetnost se u suštini protivi glavnim vrstama moći i mnogim opštevažećim stavovima. Ne vidim kako bih mogao da budem van društva, što je neki put želja, pa sam u njemu. Ne smatram da bi negdje drugdje stvari bile bolje. Druga alternativa je izolacija i nerad. Pretpostavljam da mogu da pružim otpor prema raznim institucijama i primjenama moći i prema poslušnosti i konvencionalnosti zemlje. Sjedinjene Države su još uvijek hijerarhijska zemlja, neka vrsta razmetljive oligarhije, mada očigledno nisu toliko hijerarhijske kao Evropa, što možda utiče na razliku između evropske i američke umjetnosti; moj i rad većine umjetnika suprotstavlja se toj hijerarhiji.

Nemam ništa protiv krupnih vlada ili velike industrije ili bilo čega što je neophodno da se uradi nešto što je potrebno. Protiv sam toga da vlada, industrija i posao imaju moć preko one koja je potrebna za njihovu upotrebljivost. Industrija i posao su izrada i dostava robe i ne treba da budu ništa do to.[…]

Sjedinjene Države vodile su nerazumnu inostranu politiku još od Drugog svjetskog rata, možda i ranije, i nije bilo mnogo otpora tome. Većina ljudi ništa ne zna o ratu u Vijetnamu osim da ga je sponzorisala vlada. Oni smatraju da kod kuće vlada treba da malo razmišlja i planira, ali da preko granice treba da bude sveznajuća i svemoćna. Teško je obuzdati šefa policije u gradiću u Misisipiju, ali je lako uništiti rukovodstvo u Gvatemali.

Moj rad ima kvalitete koji mu onemogućuju da bude u saglasnosti sa svim tim. Ne bi mogao da postoji, ne bi bio iznađen, u saglasnosti ili pristajanjem na to.

Postoji nekoliko katastrofa koje bi mogle da unište američku umjetnost. Još od Drugog svjetskog rata smatrao sam da je veliki rat bio moguć. Ta pomisao me veoma muči. Sjedinjene Države su i prije imale represivne periode ali sada postoji mogućnost, mada ne izgled, jedne ekstremne, ruske ili njemačke vrste represije. Ako umjetnost opstane, neće čak ni biti potrebna takva ekstremna represija da se ona uništi. Ozbiljna umjetnost ne može da koegzistira sa, na primjer, sadašnjom grčkom vladom. Sjedinjene Države imale su jedan građanski rat, a mogle bi da imaju još jedan zbog građanskih prava i besmislenosti današnjeg političkog sistema. To je nova mogućnost. Nikad nisam pojmio kako su Njemci mogli da počine to što su počinili. Ja sam na svom početku, apo prvi put se čini da bi Sjedinjene Države mogle da započnu, prilično navlaš, najveći rat i da s namjerom počine slična zvjerstva. Vijetnam je zvjestvo s predumišljajem. Činjenica da se ogroman broj ljudi protivi ratu ne dovodi ni do toga da vlada ublaži svoje radnje. Očigledno neće biti nikakve umjetnosti ako se išta od ovoga dogodi; inače biće je i neće praviti kompromis sa onim što jeodvratno u društvu. Mnoga užasna društva su stvorila dobar rad.

 

objavljeno u “La Sfida del Sistema”, Metro, jun 1968.

 

 

 

Novo djelo donekle se obično opisuje riječima koje su se koristile da se opiše staro djelo. Ove riječi moraju da se odbace kao suviše navlastite ranijem djelu ili im se moraju dati nove definicije. Novi termini povremeno moraju da se izmisle. Odbacujem “red” i “strukturu”. Obje riječi podrazumijevaju da je nešto formirano. Materijal, površina, volumen, prostor ili boja poređani su ili sastavljeni. Ova dioba sredstava i strukture – svijeta i poretka – jedan je od glavnih aspekata evropske ili zapadne umjetnosti i takođe većeg dijela starije, navodno civilizovane umjetnosti. To je svijest o redu tomističkog hrišćanstva i racionalističke filosofije koja se iz njega razvila. Red podliježe, nadliježe, unutra je, iznad, ispod ili s one strane svega.

Ja sam želio djelo koje nije uključivalo nevjerovatne pretpostavke o svemu. Nisam mogao da počnem da razmišljam o poretku univerzuma ili prirodi američkog društva. Nisam želio djelo koje je bilo generalno i univerzalno u uobičajenom smislu. Nisam želio da previše toga traži. Sredstvo i struktura se očigledno ne mogu razdvojiti i ne mogu se čak ni smatrati dvijema spojenim stvarima. Niti riječi išta znače.

Oblik, volumen, boja, površina je nešto po sebi. Ono netreba da se prikriva kao dio neke sasvim različite cjeline. Oblike i materijale ne treba da preinači njihov kontekst. Jedna ili četiri kutije u nizu, bilo koja pojedinačna stvar ili neki takav red, lokalnije red, prosto jedan aranžman, jedva uopšte red. Nizovi su moji, nečiji, i očigledno nisu neki veći red. To uglavnom nema nikakve veze ni sa redom ni sa neredom. Oboje su činjenica. Nizovi od četiri ili šest kutija ne mijenjaju pocinkovano gvožđe ili čelik ili bilo što od čega su kutije napravljene.

 

objavljeno u “Portfolio: 4 Sculptors“, Perspecta, New Heaven, mart/maj 1968.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu