Drogirani budisti

Objavljeno:
Drogirani budisti

Ekstrapolirajući vjerojatne mogućnosti neke buduće tehnologije iz dostupnog iskustva sadašnjeg vremena, koristeći se pri tom fiktivnim egzoplanetom kao začudnom kulisom, Franić je postavio pred čitatelja teleološki problem opstanka i egzistencije ljudske vrste. To bi u pravilu bilo dovoljno za proglasiti nešto zanimljivim znanstveno-fantastičnim romanom. Međutim, od te točke do točke u kojoj nešto postaje dobrim književnim tekstom dug je put, a Franićev ga roman nije uspio prijeći

 

Oliver Franić: Kad tama zavlada, Hangar 7, Zagreb 2016.

U svojim najboljim momentima znanstvena fantastika[1] bavi se idejama. I ostala se književnost, da ne bi sad bilo, bavi idejama, samo što se ove, u pravilu, ne nalaze u iskustvu vremena u kojemu tekst nastaje. Iz tog se vremena ekstrapolira mogućnost, ideja ili problem koji će doći na naplatu za deset, dvadeset, trideset, sto godina. Ili nikad. Ne mora to biti pametna ideja, niti sasvim vjerojatna mogućnost (gdje bi došli kad bi sve do jedan književni tekst bio pametan), al’ bitno je da čovjeka veseli. I onoga koji piše, i onoga koji čita. Poželjno je, dakako, da ista bude relevantna, promišljena i „skladno uobličena“, ako ni zbog čega, a ono da iskoči iz gomile drugih koje se guraju na svjetla pozornice, ali ni ne mora biti. Znanstveno-fantastična zajednica je prije same postmoderne prigrlila njene postulate o reiteraciji, citatnosti i metatekstualnosti. To što je netko nekad ispričao priču o kolonizaciji svemira, nije značilo da ih se na istu foru nije moglo ispričati još deset, dvadeset, trideset. Ili sto. Razlika je ležala u stilu, kompleksnosti, inteligenciji teksta, političkom i poetičkom svijetu njegova autora i svemu onome što smo naučili čitati i razumijevati kao književnost.

Kad tama zavlada počinje, na primjer, poput sto i jedne epizode Zvjezdanih staza. Ljudska kolonija ta i ta izgubila je svaki kontakt s Federacijom (u romanu – Galaktikom), a svi prethodni pokušaji uspostavljanja kontakta pali su u vodu. U ovom slučaju, umjesto međuzvjezdane jahte klase Enterprise i parsto članova posade, za rješavanje rečene zagonetke zadužen je dvojac specijalno obučenih letača, svojevrsnih galaktičkih diplomata bez dozvole za ubijanje. Kolonija je smještena na krajnje negostoljubivom planetu (99.5% površine čini more, nema svjetla već su prisutne samo nijanse tame, tlo je više-manje neplodno, površina je izložena neprestanim udarima većih komada orbitalne prašine itd.) i sasvim je moguće da kolonisti nisu najsretniji zbog federacijske manije slanja delegata tamo gdje ih nitko nije zvao. Izolirana plemena, znamo, sklona su iz ovog ili onog razloga zamjeriti delegacijama, promatračima, stečajnim upraviteljima i mjerama štednje.

Sličnosti ovog otvaranja sa otvaranjem brojnih epizoda Zvjezdanih staza (i hrpom tekstova ZF naslijeđa) same po sebi ne znače ništa. Iz opisanih je točaka bilo moguće krenuti u raznim smjerovima, a Franić je odabrao najtiši od njih. Stišao je akciju, stišao avanturu, stišao eksplozije, dramu i politički triler, a pojačao filozofiju. Odbacio je gikovsku opsesiju za detaljnim opisima fiktivne kronotopije/ekosustava i palpovsku potrebu za avanturom u svemiru kako bi, koristeći se danim elementima, uprizorio misaoni eksperiment o učinku prirode na društvo i ideologije na tehnologiju. U tom se smislu Franić naslonio na najbolje elemente znanstvene fantastike. Ekstrapolirajući vjerojatne mogućnosti neke buduće tehnologije iz dostupnog iskustva sadašnjeg vremena, koristeći se pri tom fiktivnim egzoplanetom kao začudnom kulisom, postavio je pred čitatelja teleološki problem opstanka i egzistencije ljudske vrste. To bi u pravilu bilo dovoljno za proglasiti nešto zanimljivim znanstveno-fantastičnim romanom. Međutim, od te točke do točke u kojoj nešto postaje dobrim književnim tekstom dug je put, a Franićev ga roman nije uspio prijeći.

Na odnosu ideje i njenog književnog uobličenja (fabule i sižea, rekli bi stari ruski formalisti), nastaje trvenje između žanrovske i srednjestrujaške književnosti koje se, iako je sad već bitno slabijeg intenziteta, do danas nije primirilo. Kad tama zavlada nimalo ne pomaže ideji „izmirenja“.

Franićev roman tako pati od redundantnosti teksta. Informacije se ponavljaju bez prave potrebe, u različitim se „debatnim prizorima“ nanovo ispisuju isti argumenti skoro pa istim riječima, imena stranih stvari, bića i pojava se koriste bez rezona i uvijek se iznova definiraju kao da je čitatelj nekako zaboravio sve što je bilo napisano prije pet stranica itd. Takve stvari u pravilu idu na dušu uredniku, no bitnija stvar je što je u ovom slučaju redundantnost jedini element zbog kojega pričamo o romanu. Po sadržaju koji nam se prikazuje Kad tama zavlada bitno je bliži opsegu pripovijetke ili novele. Tekst ima još problema s likovima (pogotovo s letačicom Arnom koja je manje lik, a više dijalektički kontrapunkt sklon emocionalnim ispadima i bješnjenju bez razloga) i s logičkim ustrojem fiktivnoga svijeta (npr., krajnje je nevjerojatno da međuzvjezdana civilizacija u kasnoj fazi svog razvoja tek otkriva posthumanističke i transhumanističke ideje, kad već naša to pomalo čini), no po mom sudu sve to su tek sporedne stvari koje zaklanjaju pravi problem Franićevog teksta.

A taj pravi problem krije se u ideji poraza koja proviruje ispod svakog napisanog retka. Pišući roman o nužnoj dezintegraciji društva utemeljenog na ideji nenasilja, Franić pokušava postulirati rješenje problema sukoba inherentnog odnosu prirode, civilizacije i društva. Smatrajući kako korijen svakog nasilja leži u „strahovladi uma“, degeneraciji ideja u ideologije i s tim povezanim destruktivnim odnosom civilizacije prema prirodi i Drugima, Franić odbacuje znanje kao relevantni faktor društvenih kretanja i moguću eshatološku silu te modelira fiktivnu zajednicu odvojenu od ideja civilizacije kao jedino zamislivo (i u kontekstu napredne tehnologije izvedivo) rješenje problema reiterirajućeg i sveobuhvatnog nasilja. No, u Franićevom romanu onkraj civilizacije nalaze se samo drogirani budisti (ili genetički modificirani organizmi lišeni ikakvih želja izvan pojedinačnog trenutka – dođe na isto), a poželjnost takvog bitka smanjuje se što smo dalje od religijskih vizija vječnih i nepromjenjivih egzistencija.

Možda je to do autorovih godina (bliži se sedamdeseta) i s njima povezanim razočaranjima, možda do nečega drugoga, no napuštanje optimizma stare škole znanstvene fantastike (pa čak i optimizma iz Franićeve monumentalne trotomne trilogije Araton) ne sluti na dobro. Možda u toj ideji poraza modernističke misli valja tražiti korijene pada popularnosti znanstvene i rasta popularnosti one druge fantastike. U jugoslavenskom kontekstu (a riječ je o kontekstu u kojemu se Franić počinje baviti znanstvenom fantastikom), u kulturi koja je barem deklarativno podržavala vjeru u rad, radnika, tehniku i kretanje naprijed, znanstvena fantastika bila je suverena vladarica popularne imaginacije. U današnjoj državi koja još nije ni zamislila budućnost, a već je svakoga dana pomalo gubi, nema nikakvog razloga ne uteći se magijskoj utjesi prošlosti. Napokon, riječ je o trendu koji se odavna iz književne prelio u društvenu sferu. Književne trendove, doduše, uvijek možemo ignorirati. S ovim drugima bit će izvjesnih problema.

[1]Tekst će, umjesto novijeg termina „spekulativna fikcija“, koristiti stariji pojam „znanstvena fantastika“. Malo zato što autor nije sretan s dometom i uporabnom vrijednošću pojma „spekulativna fikcija“, a malo zato da dobije na razumljivosti teksta. Iako to znači da će, po potrebi, morati koristiti kraticu ZF (koja mu, također, ide na jetra), sve je bolje od pisanja nekoliko paragrafa pojašnjenja o tome što spekulativna fikcija jest (ili nije).

Matko Vladanović (Split, 1984.) piše o književnosti i stripu. Objavio je knjigu Izdevetane domaćice: Kritički ogledi o hrvatskom stripu

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu