Domovina od riječi

Objavljeno:
Domovina od riječi

 

prevela sa slovenačkog Nada Zdravič

 

Osvrnuo sam se po svojoj knjižnici, preskočio knjige na stranim jezicima i usredotočio se na dio sa prijevodima na slovenački. I? Bio sam prisiljen primijetiti – a sve više i osjećati – veliku prazninu. Ne bez nelagode, mislim da nisam jedini.

Istina je da na polici ždiju knjige međunarodno poznatog slavnog izraelskog romanopisca Amoza Oza i pjesme Jehude Amichaija, jednog od u svijetu najpopularnijih izraelskih pjesnika. Obojica pišu na modernom herbejskom. Židovski doseljenici iz Europe, kolonisti i izbjeglice u Palestini prije i nakon uspostave države Izrael, svoje sredstvo izražavanja su razvili tako da su hebrejski istrgnuli iz isključivo vjerske upotrebe i osposobili ga za opise modernih običaja srca i tijela. To je primijećeno i u Stockholmu. Godine 1966. izraelski pisac Shmuel Josef Agnon je za svoju prozu, napisanu na suvremenom hebrejskom jeziku, dobio Nobelovu nagradu za književnost (skupa sa Nelly Sachs, njemačkom pjesnikinjom židovskog porijekla).

Ali tamo gdje bi, pored izraelskih pisaca, na mojoj polici morale biti knjige njihovih susjeda i sustanara, palestinskih pjesnika i pisaca, koji pišu na arapskom i žive u Izraelu, na okupiranim teritorijama i u dijaspori, tamo dakle zjapi praznina. Dopustite mi izvjesnu aroganciju i možda pretjerivanje, ali ne mogu si pomoći i u toj praznini ne prepoznati slikovita poređenja za slovenački mentalni okvir. U tom poređenju naime praznina zjapi tačno tamo gdje bi moralo živjeti zanimanje za palestinsku priču, povijest i kulturu.

Iz blažene bezobzirnosti ne može preko noći niknuti radosna radoznalost. Kriv sam. Ali negdje treba početi. Domovina od riječi je dobar početak. To je knjiga pjesama Mahmuta Darviša, koji je ove godine kod malog izdavača izašla u slovenačkom prijevodu Mohsen Alhady i Margit P. Alhady. Darviš važi za najpopularnijeg modernog palestinskog pjesnika, velikog arapskog umjetnika i visoko cijenjen glas u međunarodnim razmjerama. Već njegova biografija puno govori. Darviš se rodio 1941. u Galileji, nakon proglašenja Izraela je sa familijom protjeran u Libanon, nakon povratka je osam godina ilegalno živio na rodnoj grudi, a nato je studirao i bavio se novinarstvom, 1973. je postao član Palestinske oslobodilačke organizacije, zbog čega je zaradio zabranu stupanja na tlo Izraela u trajanju od 26 godina, po tome je uređivao časopis za kulturu u Libanonu, kojeg je nakon izraelskog napada 1982. napustio i živio u Damasku, Kairu, Tunisu i Parizu. Posljednju deceniju je živio u Ramali. Umro je u Bostonu 1982.

Mahmut Darviš

Mnoge Darvišove pjesme se temelje na legendama i simbolima iz judaizma, kršćanstva i islama. Bio je uvjeren da su za Palestince važne sve kulturne tradicije istočnog Sredozemlja. Pisao je na krilima revolucionarnog zanosa i u čeljustima egzistencialne tjeskobe, a pri tome si je pomagao primjerno osjećajnim rječnikom i dirljivom iskrenošću. Postao je poznat po pjesmi Osobna iskaznica :

Zapiši :

Arapin sam

i broj moje iskaznice je pedeset hiljada

osmero djece imam

I deveto stiže na ljeto,

da li se zato ljutiš?

Zapiši :

Arapin sam,

ime bez prezimena,

strpljivo živim u ovoj zemlji,

u kojoj sve što biva živi na ispadima bijesa.

Moja adresa :

Stižem iz razoružanog, zaboravljenog sela,

sa ulicama bez imena,

svi seljani su na polju ili u pritvoru,

da li se zato ljutiš?

Znam: drugačije sile pokreću ovaj svijet i pjesme malo ko da prebire. Ali znam i to da poezija znači – juče, danas, sutra – kristalizaciju ljudskog stanja, bez koje ne može preživjeti ni jedna ljudska zajednica. Postoje narodi bez proze, ali ne postoje narodi bez pjesme. Nema zajednice koja ne poznaje ovakve ili onakve oblike strofa za napor da se izrazi ono što se izrazu odupire.

Mnogi narodi su postali svjesni svog identiteta tek u vatrenom krštenju rata. Pripovijedali su si priču o stvarno potvrđenoj ili maštovito izmišljenoj pobjedi, dogovarali su se o njenom prihvatljivom smislu i prenosili ga iz generacije na generaciju. Čak i onda kada se u suštini radilo o porazu, znali su ga pretvoriti u prednost.

Uzmimo baš slovenačku povijest. Temeljni model slovenačkog identiteta je sposobnost preobraćanja. Prvi put je primijenjena pretvaranjem prethodnika suvremenih Slovenaca iz pagana u kršćane. Nastavlja se prihvatanjem protestantizma i francuske revolucije, istupanjem iz Habsburškog carstva i komunističkom revolucijom, stupanjem u jugoslavensku državu i osamostaljivanjem Slovenije, i nedavnim ulaskom u europski politički i zapadni vojni savez. Bez obzira na različite vanjske oblike, u svakoj pojedinoj povjesnoj etapi možemo primijetiti isto objašnjenje. Za to, da bi vođe opravdale zajedničko preobraćanje, našim su precima tvrdili (danas slično tvrde nama) da smo se prethodnog načina života odrekli zato što nam se novi način dugoročno isplati upkros trenutnoj stisci. Sposobnost preobraćanja je dakle sposobnost preživljavanja.

Narod odmjerava dobitak i gubitak. To je nepouzdana prednost. Ali prednost, samu po sebi predstavlja već mogućnost izbora. Palestinci su narod koji nema tu privilegiju. Palestinci se temelje na nakbi. To je arapska riječ za katastrofu, za potpuno i nepopravljivo uništenje. Nakba je vrijeme u kojem su Palestinci postali narod. Tačnije: postali su raseljeni narod.

Raseljeni narod sa najdužim stažom su Židovi. Palestinu su kao svetu zemlju iz svetih knjiga s poštivanjem tretirali svi moderni Židovi, mada ih je razmjerno malo uistinu i živjelo tamo. Postojale su židovske općine, koje su se tamo sklonile iz pogromaške Rusije i antisemitske Europe, a to još prije 1897. kad je nastala Svjetska cionistička organizacija, dakle politički pokret koji Židove više nije smatrao za vjersku skupinu, nego za narod sa pravom na vlastitu državu.

Palestina je na početku XX stoljeća bila provincija Otomanskog carstva. Od 700 000 stanovnika bilo je osam posto Židova. Položaj se počeo mijenjati sa novim talasima židovskih doseljenika. U Prvom svjetskom ratu Britanci su podsticali i podržavali svaki oblik otpora protiv Otomana. Za tu stvar su pridobili mnoge Arape. U zamjenu su im ponudili obećanje da će biti uspostavljene samostalne države. Isto obećanje su dali i Židovima, a omogućili su i znatno povećano židovsko doseljavanje.

Netrpeljivost između arapskog i židovskog stanovništva je rasla. Britanci su teško nadzirali zemlju u kojoj su se na kraju Drugog svjetskog rata zatekli i mnogi Židovi koji su preživjeli holokaust. Netrpeljivost je vrila u začaranom krugu napada i osvete. Plamtio je građanski rat. Krajem 1947. Organizacija ujedinjenih naroda je predložila rješenje u obliku dviju država. U židovskoj državi bi živjeo i nemali broj Arapa. Tada je među stanovnicima Palestine bilo samo nekih trideset posto Židova.

U ponoć 14. svibnja 1948., dan uoči na međunarodnoj razini dogovorenog isteka britanske uprave, Židovi su proglasili državu Izrael. Odmah su je napale udružene vojske Jordana, Sirije, Egipta i Iraka. Iz borbi su kao pobjednici izašli Izraelci. Otišli su arapski Palestinci. Bilo je tu 725 000 izgnanika, izbjeglica i raseljenih, osuđenih na životarenje u privremenim logorima za ljude bez državljanstva.

Nakba je Palestincima uzela zemlju. Otela im je četiri zida njihove kuće. Ostao je ključ od ulaznih vrata koja su srušili buldožeri i pojeli plamičci. Ključ prenose iz generacije u generaciju: simbolično upozorenje da svaka obitelj ima pravo na povratak.

Izrael uz podršku Amerike odriče to pravo Palestincima. Ne priznaju im ni pravo na državu. Već više od pola stoljeća. Možda će biti više razumijevanja nakon, što je na 23. zasjedanju generalne skupštine Organizacije udruženih naroda u New Yorku, molbom za punopravno članstvo, to prāvo jasno izrekao Mahmut Abas Abu Mazen, predsjednik Palestine i izvršnog vijeća PLO.

A palestinska domovina će i dalje biti samo od riječi.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu