Dobrodošli u paranoju

Objavljeno:
Dobrodošli u paranoju

 Svojim je umjetničkim akcijama anarho-otac ex-YU performansa Tomislav Gotovac proizvodio učinak moralne panike u kontekstu globalne paranoje malih i velikih teorija zavjere, o kojima je sustavno govorio u okviru vlastitoga anarhoindividualizma kao izvedbenoga narrative art-a

 

U povodu retrospektivne izložbe Tomislava Gotovca aka Antonija G. Lauera Anticipator kriza – Kuda idemo, ne pitajte, MMSU, Rijeka, 22. rujna – 26. studenoga 2017., kustosice: Ksenija Orelj i Nataša Šuković

Art Velikoga Toma, Tomislava Gotovca, Antonija G. Lauera, počiva na matrici teorija zavjere, pri čemu je priče, performative o teorijama zavjera, koje ponekad to i nisu, temeljio, kako je često govorio, na svome slonovskom pamćenju. Upravo iz navedenoga razloga u ovom kratkom izložbenom eseju zadržat ću se na navedenom segmentu retrospektivne izložbe koja sustavno prati Gotovčev šezdesetogodišnji umjetnički rad, odnosno njegove četiri dekade. Naime, narativnu strukturu tzv. teorija zavjera vezanih uz raspad Jugoslavije, fragmentarno ću pratiti na primjeru Gotovčevih performansa u okviru njegova koncepta Paranoia View Art-a, odabranih izložbenih radova na retrospektivnoj izložbi Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte u riječkom MMSU-u, čime je već i naslovno tematizirana umjetnikova trajna preokupacija teorijama zavjera kao alternativnim povijesnim istinama. Završno donosim s tim segmentom radova povezanu izjavu Darka Šimičića, koji je uz Zoru Cazi-Gotovac, bivšu Tomovu suprugu, predstavnik Instituta Tomislav Gotovac. Oni su svojim arhivom, Tomovim “Merzbau-om”, također sudjelovali u priređivanju ove retrospektivne izložbe, druge po redu, ako se kao prva uzme ona autorska retrospektiva iz 1986. godine (koja je rekapitulirala tada tridesetogodišnje razdoblje, od 1956., godine koja označava početak desetogodišnje Akcije zaposlenje, kao prve dekade, do 1986. godine – izložbenoga proglašenja koncepta Paranoia View Arta, kao početka četvrte dekade) – a zaista prve po redu (mislim na ovu sadašnju riječku) s obzirom na kustosku koncepciju.

Paranoična faza

Da podsjetim ukratko, dakle, na umjetnikovu četvrtu dekadu koja je začeta 1986. retrospektivnom izložbom Tomislav Gotovac: Retrospektiva dokumenata 1956–1986, Paranoia View Art (Galerija Društveni dom Trešnjevka, Zagreb) 13. lipnja 1986. godine, s pečatom datuma “11. 06. 1986.”. Otvorenje izložbe trebalo je biti 6. lipnja, a za pozivnicu Tom Gotovac odabire logo Saveznoga istražnoga ureda – FBI, za čije osnivače 1908. godine slove J. Edgar Hoover, Theodore Roosevelt i Charles Joseph Bonaparte, ovaj posljednji poznatiji kao Napoleonov nećak. Na otvorenju izložbe Gotovac je izveo svoju psovačku akciju (prvu takvoga formata u kojoj je psovku koristio kao apotropejski talisman protiv sveopćega društvenoga i kulturnoga cinizma) Slanje u tri pizde materine likovnih i javnih kulturnih djelatnika Zagreba – Završno šišanje i brijanje, što je bila njegova akcija posljednjega javnog brijanja, kako je to naveo npr. u razgovoru za Polet, lipnja 1989. Time je i gestualno, kostimografski označio početak nove – paranoične – faze u svome artu. Naime, završnim šišanjem i brijanjem kao da odustaje od ikonografije flower power raspašoja 60-ih i 70-ih. Nakon kostimografske uloge raspuštenoga čovjeka duge kose i brade, Gotovac preuzima jednako uznemirujuću sliku velikoga obrijanoga čovjeka. Riječ je o doslovnom prevođenju vlastite figure u jedan drugi izvedbeni modus u svakodnevici. Odlično su tako kustosice izložbe u monografiji objavljenoj povodom same izložbe istaknule sljedeće: “Iako se postavlja u poziciju ‘lovine’, Gotovac vlastito kretanje i izgled pomno režira kako bi povratio kontrolu i lovcima otežao prepoznavanje mete.”

Navedenu je akciju s ritualiziranim psovkama kao apotropejima protiv nekropolitike i kulture straha Gotovac odredio krunom svog stvaralaštva, odnosno umjetnošću paranoidnog pogleda na svijet, a koja označava, njegovim određenjem, “pokušaj otkrivanja zakonitosti strukture globalne režije”, što je i kvalitativna odrednica njegove cjelokupne umjetničke djelatnosti. Ili, Gotovčevom dijagnozom o paranoji koja je drugi naziv za teoriju zavjera, za globalnu režiju: “Sve je režija, sve je u stvari neka vrsta zavjere”, kako je to 1998. izjavio u razgovoru za Frakciju.

Tako je rat u HR i BiH Gotovac tumačio kao Veliku teorije zavjere gdje se nije radilo, prema njegovu razumijevanju, o ratu na terenu već o ratu između Evrope i Amerike. I dok se devedesetih govorilo o SAD-u i njihovoj upletenosti u rat na Balkanu, navedene su se usmene “predaje” smatrale teorijama zavjera. Naime, otkako je Hladni rat navodno završen, SAD je, prema tom sklopu događanja i alternativnih interpretacija, isplanirao raspad Jugoslavije koji je preciziran 31. listopada 1988. godine Memorandumom američkoga nacionalnoga obavještajnoga vijeća pod nazivom Sense of Community – Report on Yugoslavia. Kako navodi novinar Wayne Madsen – autor je navedenoga Memoranduma Marten van Heuven, tada nacionalni povjerenik obavještajne službe za Europu.

Naravno, sve navedeno možemo čitati (i) kao teoriju zavjere. A i ne moramo… Ovisi o stanju paranoje (o čemu je Gotovac svjedočio i u sarajevskom predratnom performansu 1990. godine, na što upućuje prilog), kako društvene tako i one vlastite. Dobrodošli u paranoju, rekao bi Veliki Tom. Dakle, zamjetno je da je tu svoju prvu retrospektivu Tom odredio početnom 1956. godinom, odnosno dekadom (1956–1967), a koja je određena akcijom Činovničko zaposlenje (kada je napustio studij arhitekture), kada izražava ideju uklapanja u “normalan” život. Odnosno, kao što je umjetnik naveo jednom prigodom:

“Može se reći da je Zaposlenje bilo veliki performans u vremenu i prostoru. Tada sam odlučio da se zaposlim kako bih mogao ići u kino, jer sam živio kao crkveni miš – majčica nije imala novca, stari nije htio davati novac; nisam znao zaraditi novac na lak način, osim toga imao sam veliki hemung, bio sam starterer, mucavac, što je tada bila prilično gadna stvar, pogotovo ako vam društvo ili roditelji nabace kompleks. Otac je stvorio hemung i sve je to postalo duševna trauma. Onda si možete zamisliti školu; đaci jedva čekaju da se pojavi jedan takav performer.”

Ikonografija nekropolitike

Taj paranoidni pogled na svijet Gotovac je najavio dvije godine ranije u seriji akcija marketinga Kolportiranje Poleta, u kojima je koristio izvedbenu strategiju aproprijacije, maškaranja identiteta (Maska smrti + ćirilica, Mumija, Srp, čekić i crvena zvijezda, Dimnjačar, Čistač ulica, Sendvič­man s reklamom za Dinamo, Superman, Djed Mraz), pod sponzorstvom Poleta, na zagrebačkom Trgu Republike, kada se svakoga tjedna maskirao u drugu ličnost – od maske mrtvaca, radnika sa srpom i čekićem do Djeda Mraza – da bi pod tim krinkama prodavao Polet. Slobodan Šijan u knjizi Kino Tom performans Superman (1984) označava proglašenjem Gotovčeva koncepta Paranoia View Art, a kao prvi performans iz toga ciklusa određuje Srp, čekić i crvena zvijezda, što ga je izveo 9. studenoga 1984. Zamjetno je pritom da se navedena figura Supermana kao i radnika s godinama unezvjeravala da bi u konačnici u performansu Paranoia View Art / Hommage to Glenn Miller, kojim je umjetnik sugerirao da je cijela ex-Yu bila art-projekt u sklopu kojeg su Tita “izdašno, za cijelo doba njegove vladavine, pomagali Amerikanci”, i stoga u “jednoj art-tvorevini i sâm se pokušavam ponašati na art-način”, kako je to izjavio za Slobodnu Dalmaciju, Gotovac postavio u paralelizam ikonografiju različitih nekropolitika. Potonje s obzirom na činjenicu da prema njegovu anarhoindividualističkom razumijevanju Vlade hegemonijski služe samo svojoj, vladajućoj garnituri – Vlade nisu tu zbog naroda, one su nad narodom, o čemu, recimo, kod nas svjedoči i nedavna izjava ministra zdravstva Milana Kujundžića o zdravstvu koje je namijenjeno samo nekima. Ništa novo i sasvim istinito. Tako umjesto Supermana i radnika iz 1984. godine, kojima je umjetnik očito dodijelio ulogu spasitelja (jednoga američke provenijencije, a drugoga iz socijalističkoga okruženja), te 1988. godine, kada su neke strukture bile već dobro upoznate sa strategijama priprema rata na Balkanu, Gotovčev junak postaje antiheroj koji je sve antiheroje političkih sustava salio u jedan ikonogram. Zadržala bih se na kostimografskom paketu uvodnoga dijela sarajevskoga performansa iz 1990. godine koji se odvija uz pjesmu I’m Old Fashioned u izvedbi orkestra Glenna Millera. Umjetnik stoji na postolju, polunag, u crvenim gaćicama i crvenim dokoljenkama, kao ostacima kostimografske figure Supermana, a umjesto crvene petokrake na čelu sada, poput Georgea Grosza, ima masku smrti – iskeženu, iscerenu bijelo-crnu lubanju koja podsjeća na užas konc-logora ili neke pak nuklearne katastrofe (navedenu je masku koristio u živoj skulpturi Maska smrti + ćirilica u seriji akcija Kolportiranje Poleta iz 1984. godine) – a uz spomenutu pjesmu umjetnik izvodi ideološke pozdrave različitih nekropolitika. Pored teorija zavjera vezanih uz Millerov nestanak, zvučna kulisa jazz-swing glazbe Glenna Millera u brojnim Gotovčevim performansima upućivala je na zvučnu kulisu američkih vojnih operacija protiv Njemačke, ali i na činjenicu da je J. B. Tito došao na vlast uz zvukove Millerove big band glazbe.

Upravo je četvrti, posljednji dio monografije koja prati izložbu posvećen umjetnikovim teorijama zavjere, pri čemu npr. Suzana Milevska prati zavrzlamu oko Gotovčeve promjene Imena Oca, i pritom navodi da je Gotovčev “prvi rodni list bio izdan na mađarskom (Gotovac je rođen u Somboru, gradu u kojem živi mađarska manjina). Isti rodni list navodi dva imena: Tomislav i Antonius, a Gotovac se pojavljuje kao očevo prezime, stoga se čini da se promjena odnosi samo na poredak njegovih dvaju imena, Antonius i Tomislav.” Naime, poznato je da se Tomislav Gotovac na Rođendanskom performansu 9. veljače 2005. (Galerija Nova, Zagreb) predstavio pod novim imenom i prezimenom kao Antonio G. Lauer (“G.” kao trag očeva prezimena ostaje zbog zahtijeva državne administracije).

Ukratko, svojim je umjetničkim akcijama anarho-otac ex-YU performansa proizvodio učinak moralne panike u kontekstu globalne paranoje malih i velikih teorija zavjere, o kojima je sustavno govorio u okviru vlastitoga anarhoindividualizma kao izvedbenoga narrative art-a.

Prilog:

Darko Šimičić: Paranoia View Art – Hommage to Glenn Miller

Uz Tomov performans Paranoia View Art. Hommage to Glenn Miller, Caffe galerija Zvono Sarajevo, 15. veljače 1990.

Tomislav Gotovac je u dugom vremenskom razdoblju izveo seriju radova objedinjenu naslovom PARANOIA VIEW ART – HOMMAGE TO GLENN MILLER. Izvedeni u različitim medijskim formama (parformans, izložba, tekst, novinska kritika, interview…) ovi radovi povezani su umjetnikovom osobnom interpretacijom svijeta u kojem živi. Pojam paranoje upućuje na opsesivnost, sistematičnost, na oblikovanje svijeta kako umjetnik želi, u kojem je i i privid njegov sastavni dio. Muzika Glenna Millera, koja je umjetniku jednako važna kao i holivudski film, u toj je interpretaciji neodvojiva od američke politike u vrijeme Drugog svjetskog rata. Američka popularna kultura koja je oličena u njegovoj muzici i filmovima Johna Forda, bez sumnje moćno je oružje za osvajanje ljudskih duša.

Izvedba u Sarajevu 1990. godine sadržavala je kostime i rekvizite iz već viđene u prethodnim performansima (srp i čekić, plavo radničko odijelo, crvene gaće, masku smrti, crvenu zvijezdu) i, naravno, muziku Glenna Millera. Početni ritual ponavljanja pokreta tijela koje su reinterpretacija ideoloških znakova (stisnuta šaka, vojnički pozdrav, visoko uzdignuta ruka, dva ispružena prsta, itd.) sve je više tijekom izvedbe zamijenjen naracijom o Drugom svjetskom ratu, globalnoj politici i anticipaciji budućeg sukoba. Gotovac iznosi tezu da su svi ti događaji prethodno precizno isplanirani, odnosno da su rezultat totalne režije. On svojim paranoidnim pogledom na umjetnost progovara o paranoji koja se mas-medijima širi iz jednog centra preko nauke, politike, umjetnosti, filma… Istovremeno, izjavljuje da je to samo njegova interpretacija stvarnosti: Ne kažem da je to stvarno – to je moje mišljenje. Osnovno je u tome da sve gledam kroz režiju. Sve što se oko mene dešava posmatram kao film. Mislim da nema slučajnih stvari. Ljudski život na kraju 20. stoljeća produkt je nečijih želja, scenarija i na kraju režije.

Sažeto, riječima izgovorenim na kraju performansa: Sve je paranoja, sve je režija.

Suzana Marjanić (1969.) radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, gdje se bavi teorijama mita i rituala, kulturnom animalistikom te izvedbenim studijama. Autorica je više knjiga te niza znanstvenih radova, studija i članaka

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu