Dan oslobođenja

Objavljeno:
Dan oslobođenja

There are heroes in the seaweed
There are children in the morning

Leonard Cohen, Suzane

Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su rabarušeno označavale granice plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu.Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.

Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940. potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.

Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna, biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.

Volim bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.

Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeana
Samo me zvuk krckanja školjki pod nogama
Vraća u zbilju vjetrovitog Atlantika
Slobodan sam da živim vječno
Ili da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanja
Sa dva ljudska života nataložena u sebi
Za trenutak mi je to u glavi
Zastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalom
Kao da se nikad ništa nije desilo
Ratovi su privremeno zaboravljeni
Zato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planete
Koji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrocite
Koji naveče šumori kroz lišće mekanih biljaka
I pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmu
O melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave djevojčice
O pobjedama i dnevnim porazima
O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji ideal
Ta radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kože
Tad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubina
Ja, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svome
Predvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodova
Mornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zraka
I onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svoje
Kojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina peraja
Takve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlosti
Čudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znaju
Proleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od straha pred iskrcavanje iz desantnih čamaca
U uniformama koje će im postati mrtvački povoji
Takve bih volio voditi
U bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebom
Bez salvi brodskih topova teških kalibara
Bez urlika aviona, i meteža protivavionske vatre
Bez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitove
Samo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakom
Čudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživi
Sve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške duše
Sve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križu
Čudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijela
Na atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalom
Vidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očiju
Morsku sirenu krunisanu algama
Do tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenih
Dok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima skovanim od ljubavi
Dok nas more ponovo ne sastavi.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu