Dado Đurić

Objavljeno:
Dado Đurić


intervju sa Dadom Đurićem napravili su istoričari umjetnosti Svetlana Racanović i Petar Ćuković, na Cetinju, 2003. godine. Objavljen je u časopisu Montenegro Mobil Art, koji se u međuvremenu ugasio

 


Dado: Nekada su naši umjetnici, koji su išli na Zapad, učili u ateljeu Andrea Lota. Umjetnost Zapada je i dalje privlačna, dostupna jednom pravom eksplozijom medija, velikih događaja… Zemlje Zapada jesu mehanizmi koji dobro funkcionišu, relativno uređeni sistemi, mogli bi reći da su to sigurne države ali postoji tu i snažna kontrola vlasti kad je u pitanju kultura i umjetnost. Na Zapadu postoji nešto kao kulturna policija, jedno ludačko provjeravanje ličite li na ovoga ili na onoga, kopirate li koga. I tako mogu da vas diskvalifikuju. Eto, i ja imam problem: neke moj rad asocira na Bejkona, kažu: ovo je Bejkon, i odu. A stvari ne stoje tako. Kad sam ušao u muzej, ovdje na Cetinju, vidim one kamene lopte Ilije Šoškića i prvo pomislim na Žan-Lik Paron (Jean-luc Parant). On je u Francuskoj jako popularan, proda preko hiljadu tih svojih lopti od nekakvog pak-papira ili gipsa, svaki kolekcionar u Parizu želi da ih ima. Sad i njegova đeca prave lopte a on piše i knjigu. A kad sam vidio ove Ilijine lopte, pa to je milion puta bolje od Paron. I ona slika sa prugama…


Petar: Velja Stanišića


Dado: Da! E, to liči na Martina Barea (Martin Barré).


Svetlana: Ne bih to smatrala devijacijom i produktom današnjice, trendovskom stvari. Mnoštvo je primjera u istoriji svjetske umjetnosti tih dalekih saglasja, seljenjima formi, identičnih ili sličnih reagovanja umjetnika koji ne znaju jedan za drugog, koji time ne mogu dejstovati jedan drugom kao uzor. To smatram krajnje legitimnim.


Dado: Da, to je ustvari moć umjetnosti. Ti odjeci istog, na daljinu.


Petar: Čudne koincidencije.


Dado: Čitao sam kod Jorgisa Baltrušaitisa, o tom fenomenu pojavljivanja iste forme u istom momentu, u istoj epohi na dva suprotna pola planete. Tako se pojavi u dvanaestom vijeku jedan isti znak posred Kine i u Gvatemali a zna se dobro da u to doba među njima nije bilo kontakta.


Petar: Da, ta kniga, mislim da se zove “Fantastični srednji vijek”, prevedena je i kod nas. Ona govori o tim koincidencijama, putovanjima znakova.


Svetlana: Ja ne mogu da ne pomenem čuveni “Crni megalit” iz Kjubrik-Klarkove “Odiseje”, pefrektnu formu nepoznatog sastava, porijekla i svrhe, ali koja se pojavljuje iznenada, ni-iz-čega ili iz Ničega, na raznim mjestima, u različitim epohama u rasponu vjekova, čak milenijuma, i svuda dejstvuje kao inicijator i generator evolutivne promjene, nekog pomaka i napretka čovječanstva. Takođe, nauka je odavno registrovala sličnost kultura i artefakata drevnih civilizacija, udaljenih u vremenu i prostoru, recimo, starog Egipta i kultura srednje i južne Amerike.


Dado: Da, postoji sličnost kod piramida Egipta, hramova drevnih Maja i onih u Angoli, Indiji, Kambodži.


Petar: Vratio bih se tvojoj definiciji Zapada kao relativno sređenog sistema, kompleksa manje-više harmonizovanih praksi društvenog života, definisanog umjetničkog tržišta i jasne srtukture i unutarnje logike, ali kojima upravljaju ipak izvjesni restriktivni zakoni i principi kontrole.


Dado: Moram da te prekinem: njihova umjetnost nam dođe kao njihova humanitarna pomoć, sve je to isprogramirano.


Petar: E, to sam htio da kažem: s jedne strane imamo Zapad, jedan red i sklad koji ja ne smatram pretjerano dobrim i suviše inspirativnim ambijentom za rad umjetnika, za umjetničko stvaranje. Sa druge strane, stoji Balkan koji je sa svim svojim nesrećama i turbulencijama svih vrsta daleko izazovniji, kako bi se reklo, plodnije tlo za kreativni rad. Ljudi koji ovdje djeluju imaju više da kažu od umjetnika sa Zapada i da to kažu jače, da ta poruka bude snažnija. Sjećam se da si jednom rekao kako ti “Knjiga o Jovu” nije bila toliko bolna kada si je čitao na francuskom i kako ti je neki lingvista objasnio da je u pitanju ograničavajuće dejstvo tih uređenih, kodifikovanih jezika. Da li je ovo paradigmatično i za poziciju i situaciju u umjetnosti danas, za izvjesnu ispraznost i gotovo formalizam koji registrujemo u umjetnosti Zapada?


Dado: U zemlji u kojoj ja živim skoro 50 godina, sad je velika moda, ironično to kažem: moda, da niču zatvori kao pečurke. Hapse se đeca,  oni mali Arapi što imaju postere Bin Ladena ili lik Bin Ladena na mobilnom telefonu. To je prava histerija nesigurnosti u “demokratskim zemljama Zapada”, bogatim, zadriglim zemljama, jedan golemi strah, skoro opsesija, da ih neko ne prodrma, ne ukine telefon ili toplu vodu, da ih ne zarazi sidom ili gubom ili da ih kulturno ne zarazi. E, sad, postoji jedna paralelna kultura koja je na francuskom jeziku, ali ne možeš baš te ljude dobro da razumiješ, oni imaju svoj kodirani jezik; muzika, rep, tag, svi ti fenomeni su visoko kulturni fenomeni, a tretiraju se kao kriminalne radnje. Granica između provokacije, nevine provokacije i ozbiljne provokacije, postala je mutna, mekana je, labava je, i da bi se odbranili od te eventualne invazije svakojakih demona koji su tu, skaču oko njih i imaju razornu snagu, oni dižu zatvore! Svakog dana na televiziji ministar kaže: dali smo da se zatvori toliko i toliko ljudi! Mišel de Montenj fino kaže: Što više kažnjavaš, to više oštriš nož osvete, osveta se oštri, a ne tupi. To je rekao Mišel de Montenj prije 500 godina. Jednoga dana sam kupio dvije knjige, polovne. Jedna je bila Montenjeva, a druga “Božiji grad” svetog Augustina. To je bilo u Veroni. Ja fino sjednem da čitam, otvorim jednu knjigu i pročitam ovu rečenicu koju sam vam sad rekao, o kazni i kažem: bravo, sveti! Mislio sam da sam otvorio svetoga Augustina, a to je bio Montenj. Ali, od tada me Fuko počeo interesovati. U “Nadziranju i kažnjavanju”, Fuko je pisao o onom Damjanu koji je bio optužen da je htio da ubije kralja. Mučili su ga na jednom trgu u Parizu pred narodom i rastrgli ga konjima, neđe u 15, 16 vijeku. Od kazne se napravio teatar.


Svetlana: Pomenuli ste iluzivnost granice između onoga što se tradicionalno smatra visokom ili elitnom kulturom, kodifikovanom vrijednošću koja je muzealizovana i s druge strane one aktivne sile, pulsirajuće snage “podzemnih voda”, subkulture, alretnativnog i eksperimentalnog djelovanja. Koliko je za umjetnika važno da ima uvid u tu oficijelnu praksu, u iskustva umjetnosti-kao-eksponata, kao istorizovanog kvaliteta, jednako je važno da osluškuje, opipava, da prima i usvaja one pojave koje pripadaju tom svijetu, uslovno rečeno, zabranjenom, koji se degradira, poriče, čak demonizuje. Kod nas u kulturnoj javnosti postoji jedno veliko nerazumijevanje i jedan “nekulturni” otpor prema takozvanim novim umjetničkim praksama, kažem takozvanim jer su one nasljeđe još istorijskih avangardi sa početka XX vijeka. Ti otpori i napadi na medij instalacije, asamblaža, performansa, hepeninga su, rekla bih, znaci senilnosti ili nemoći i panike onih koji nisu u stanju da prepoznaju logiku i uhvate ritam i duh današnjice, da se lociraju u savremenosti. Ove Vaše slike koje su sada u cetinjskom muzeju, to nije rad četke, konstelacija boja na ravnoj površini, to su objekti, to je jedna mikstura materijala, medija, tehnika.


Dado: Ja već decenijama pravim neke slike, ali sam ipak bio dovoljno lucidan da sam kazao da ne znam da napravim sliku. Meni se nikad nije ni sviđalo slikarstvo kao medij, trebalo je da se ide neđe drugo. I desilo se da sam preko stipendijskih boravaka, preko nekih galerija, zakačio i te druge stvari. Slikarstvo je danas na samrti. To je sligurno. Klasično slikarstvo, to je teška stvar, danas nedokučiva, ustvari, vazda je takva bila. Slikarstvo je matematički teška stvar: zašto je jedan predmet na sredini a nije desno, lijevo je a može da bude desno, a može i lijevo. Tek kad se izađe iz slike, ta skučenost formata i površina eksplodira, kao da se demontira neko fiziološko biće. Ja mogu da uporedim jednu instalaciju sa raskomadanim bravom, to je instalacija odmah, to je glava bez nogu ili obrnuto. Ali da bi sve radilo kao u nekoj slici Mantenjinoj ili u nekoj slici Vatoovoj, nemoguće je. To je toliko komplikovano i savršeno da to više niko ne može napraviti. A Montenj odštampa knjigu, pa mu se ne sviđa i piše na marginama; Bah bi sve obrisao, pa dodavao, crtao onih pet linija na marginama da bi dodao neke note. To je čudo.


Svetlana: A sad postoje kompjuteri, nove tehnologije, sve je podložno brzini, brzoj promjeni. To, naravno, utiče i na produkciju umjetnika i na mišljenje umjetnosti.


Dado: Da, sigurno.


Svetlana: Umjetnost se više ne “pravi” neposrednim, manuelnim radom umjetnika.


Dado: Ništa više nije manuelno i ništa direktno. Sve se stavlja pod neki prezervativ, i vazduh, i hrana, i slike. Instalacija, to je druga rabota, u instalaciju može da se uđe, da se izađe, da se prilazi sa svih strana, da se mijenja perspektiva.


Petar: Tijelo gledaoca je uvučeno u prostor rada.


Dado: Da, da, tijelo gledaoca postaje dio tijela umjetničkog.


Petar: Izlazi se iz ekskluzivnosti zatvorenog polja slike.


Svetlana: Recite nam, u kompletnoj istoriji svjetske umjetnosti, što biste markirali kao jake uporišne tačke, moguće velike uzore ili moćne reference za Vaš rad.


Dado: Ja ne mogu da napravim spomenik nekom slikaru preko reprodukcije ili po sjećanju. Ja bih mogao sa tobom da se prošetam po svijetu, i ja bih ti objasnio sve što mislim o slikarstvu ali stojeći pred slikom. Ja volim da pričam o umjetnosti dok radim, onda se propričam. I nema recepta da se napravi ni slika, ni instalacija, ni muzej, nema, treba stalno da se traži, stalno da »ključa«.


Svetlana: I nije bitno u kom ćete mediju raditi, da li će to biti slika, instalacija, perfomans, bitno je da stvarate umjetnost koja je vitalna, živa.


Dado: Apsolutno. Kad je umjetnost živa, onda je dobra.


Petar: Ja se sjećam pokojnog profesora Lazara Trifunovića, bio je možda prvi modernista u našoj istoriji umjetnosti i jedan od naših najbriljantnijih umova druge polovine XX vijeka. Znao je govoriti: nebitno je da li je nešto konceptualizam, da li je slika, da li je instalacija, hepening ili perfomans, bitno je, doslovice: “da li mi rad koji vidim pred sobom govori nešto o svijetu u kojem živim”.


Dado: Dobar je onaj mali što je napravio onu crnu sliku.


Petar: Gagović?


Dado: Gagović. I onaj Đuranović mi se puno sviđa. I sviđa mi se kako Petar to izlaže. Treba da nastavite sa izložbama. Ja bih mogao da pomognem da ovđe dođu neki umjetnici iz Francuske, Danijel Buren, recimo.


Petar: Vrlo rado bismo ga videli ovdje. To bi bila velika stvar.


Dado: Ja znam i Katrin Mije, ona vodi časopis Art Pres. Ona napiše ponešto o meni.


Petar: Kod nas je prevedena knjiga Katrin Mije “Seksualni život Katrin M.”. Pročitao sam je, čujem da je stekla izuzetnu popularnost. Možba bismo čak mogli da napravimo promociju te knjige ovdje, na Cetinju. Da li bi ti mogao da posreduješ?


Dado: Apsolutno.
******
Dado: U svoje vrijeme, prije 30 godina, Hesi i ja smo napravili jednu kolekciju. Kupili smo neke stvari, neke su nam poklonjene, sad to puno vrijedi. Ja sam pitao Katarinu da to otkupe. Imam jednog Sol Levita, mada mi je on neđe nestao, ne mogu da ga nađem u kući; onda imam Titu Skarmel, dosta poznat Francuz, i ima jedan antologijski Boltanski, jedan mali zec, imam i dvije ogromne stvari od Malaval. To je francuz, izvršio je samoubistvo, ali 60-ih, 70-ih godina vrlo, vrlo je poznat u Francuskoj. Bobur ima ogromne stvari od Malaval. Onda imam dvije serigrafije Bojsove koje je dao Sarkisu a imam isto i ono odijelo od Bojsa, robijaško odijelo, koje je vrlo poznato i ne sjećam se što još.


Petar: Bilo bi dobro da to ovdje pokažemo, najprije izložbom, a možda bi bilo moguće razmišljati i o otkupu tih radova za naš cetinjski muzej. Ovom bi kolekcijom naš muzej definitivno mogao steći internacionalnu reputaciju. To može biti upotrebljivo i u kontekstu moje ideje da se zapušteni cetinjski zatvor rekonstruiše kao Muzej nadziranja i kažnjavanja. Zamislite tamo Bojsovo robijaško odijelo!


Dado: Da, bilo bi dobro da ova kolekcija bude u Crnoj Gori.
******
Svetlana: Pomenuli smo Romana Đuranovića. Jednom ironijskom igrom preklapanja znakova: Crna Gora kao Koka-Kola, on detektuje i reflektuje našu aktuelnu histeričnu potrebu za blic uspjehom. Lokalno «punjenje» reklamira u ambalaži marke planetarne prepoznatljivosti i megauspješnosti kao simuliranje naše uspješnosti i blagostanja »koje će sigurno doći«. Kako vi gledate na te fenomene travestiranja realnosti?


Dado: Ja mislim da je to isprogramirano, da je u pitanju ono što se zove mondijalizacija. Zapad preko politike, preko umjetnosti preko humanitarne pomoći malo po malo vaspitava Balkance. Kako su ovi preko medija prikazali Balkance, to je bilo prećerano i grozno. Mi smo postali personifikacija Lucifera. Kad su me u Tuluzu pitali za moje slike i kolaže, rekao sam: pa vidite da sam iz plemena siledžija i ubica. I oni to stave u novine!


Svetlana: Zatekla sam se u martu 2001. u Londonu kad je bolest životinja kulminirala ogromnim lomačama: na svim medijima imali ste stravične prizore, gomile spaljenog životinjskog mesa. Tu akciju je vodio britanski general Džekson, onaj isti koji je predvodio snage KFOR-a koje su prve ušle na Kosovo 1999. Kakva koincidencija!


Petar: Da, a kada su u prvom navratu u Engleskoj spalili 3 miliona ludih krava, Kulik je u znak protesta otišao u Strazbur, pred zgradu Savjeta Evrope i izveo performans: bio je pas na lancu, hodao je četvoronoške i za sobom je vukao tele. I rekao je da mu je ono draže nego cijela evropska zajednica. Prvo su ga kontrolisale, okružile snage obezbjeđenja i policijski psi, onda su ga uhapsili i poveli u policiju.


Dado: Automatski.
******
Dado: u životu to je ovđe preko puta nužnik, to je jedan bio kamen iskresani, a nije bilo vode na Cetinje, i to je bio šank, ona govna su onako u troping bila, jel tako, i crni, bijeli repati, milioni, to mi je bilo plavo nebo kao neka šolja, kao neka neko kuvanje, znaš ono sa…


Petar: Eto tvog paklenog izvora… Govorio si o djetinstvu kao paklenom izvoru.


Dado: Da, to je bio jedan.


Petar: A bilo ih je još?


Dado: Ovđe je bio jedan veliki orah. Sjećam se, imao sam neke zamorčiće, Branko mi ih je bio donio. Jednog dana mi se desila tragedija, ponio mi ih je jedan bijeli mačor. Kad sam vidio da zamorčića nema, popeo sam se preko ovoga zida i vidio kako mačak ždere moje zamorčiće, ženku sa četiri-pet mladunaca. Ja sam tako počeo da urličem da su svi pomislili da sam poludio.


Svetlana: To je priča za Jesenjina.


Dado: Jeste. A ovđe je bio golubarnik. U dvorištu sam imao i jedno pet, šest kornjača. Sjećam se kako mužjak zaskoči ženku, isplazi jezik, pa sklizne.


Petar: To je bila “instalacija” prije onog Kulikovog “para” s Bijenala, bika i krave na trgu.


Dado: A kod Mišoa sam našao pjesmu kako jež jebe ježicu.


Petar: Pa kako?


Dado: Ne zna, i on se pita!


Petar: Jesi li možda nekad razmišljao, odkud ta ljubav prema životinjama u tvom djetinstvu.


Dado: Ne bih se ja interesovao za te stvari da sam živio u jednoj bogatoj zemlji đe đeca imaju igračke ili televizore. Toga više nema, kao što ludaci ne crtaju više po zidovima bolnica, imaju ljekove.


Petar: Sedative.


Dado: Moj otac je bio lovac; donosio bi šljuku ranjenu, ili donese zeca da se pojede. Majka bi mi davala glavu zeca, ja je otvaram, seciram, gledam mišiće.


Petar: Tvoja majka je bila profesor biologije. Koliko si imao godina kad je umrla?


Dado: Jedanaest. Sjećam se, kad mi je majka umrla, ja sjedim ovđe, na ovoj terasi, a pored mene, uz zid prislonjen stramac na kome je ona iskrvarila. Gledam u onaj stramac krvavi i lelečem. Kakva je to instalacija bila!


Petar: Majka je umrla na porođaju?


Dado: Da, da, a ja sad spavam na istom mjestu, u istom krevetu na kome su mi umrli i majka i otac. Možeš misliti kako spavam! Sjećam se kad je došao onaj Berkuljan da je mjeri mrtvu, za škrinju. A ja sam bio ubijeđen da je mrdnula. Pobjeg’o sam u Francusku ’ 56. a sad se vratih u majčin i očev krevet.


Petar: Jednom si mi rekao da ustvari nijesi otišao u Pariz iz umjetničkih pobuda nego bježeći od vojske.


Dado: Nijesam ja bio talentovan ni za vojsku kao što nijesam ni za familiju. Ja sam sebe oslobodio od te presije afektivne, od familije; majka mi je umrla, ja sam bio sam sa drugovima i doviđenja! A sad me ove naše žene dočekaju s pitanjem: što te boli, što ćeš, oli kafu, oli ovo, ono… stalno ista pitanja!


Svetlana: Dado, na otvaranju postavke Vaših radova u Narodnom muzeju, bilo je gotovo spektakularno za crnogorske prilike. Ovakav Vaš povratak Crnoj Gori već je okvalifikovan kao kulturni događaj godine. Kako Vi na to gledate, na fenomen umjetničke slave, kako gledate na sebe, u Vašim godinama, kao centralne figure i glavnog povoda za jedno istinsko umjetničko slavlje?


Dado: To ti je otprilike kao kad se jedna mlada žena uda bez ljubavi, meni je to na nos izišlo! Ustvari, ove svečanosti, nije to za mene! Ove stvari koje sam ja uradio, nije to trebalo da bude kakva bomba sinoć. Ja sam bio potpuno dekaliran. Htio sam da legnem, da kažem da sam dobio gripu, no znao sam da bi se Petar naljutio na mene. A meni je to stvarno teško, vrlo neprijatno, ja ne idem više na vernisaže.


Petar: Bilo je dobre emocije, da tako kažem i dobre energije na otvranju, bez obzira na tvoju poteškoću.


Dado: Da.


Petar: Bilo je jako puno ljudi, ali i puno medija, mnoštvo kamera.


Dado: A koliko je bilo kamera?


Petar: Bilo je tri, četiri kamere, mikrofona ne znam ni koliko.


Dado: Teško mi je da se distanciram, kamera i kalašnjikov, za mene je to ista stvar.Nišane te kamerom kao oružjem. Ima nešto zločinačko u ovim aparatima.


Petar: Ali to je adekvatno generalnom kontekstu tvoga rada; sam si jednom rekao da je to što radiš, i instalacije i objekti, da je to kao neki striptiz!


Dado: Da.


Petar: E, pa, mediji bilježe taj striptiz, oni tvoj rad čine takvim, to je dio iste priče.


Svetlana: Ali, mislite li ipak da umjetnik danas, pošto je stvarnost tako strukturirana da smo konstantno okruženi medijskom pažnjom, mora znati komunicirati sa medijima, aktivirati ih u korist sopstvenoga rada ne zbog sticanja kakvog statusa medijskih zvijezda već, jednostavno, da bi se znalo što rade i zašto to rade.


Dado: Mislim, ja to mogu mogu da podnesem, nijesam crka’ sinoć, ali bi mi se i to moglo desiti u sličnim situacijama. Nijesam ja za to rođen. Ja i ne živim u Parizu već na jednom izolovanom mjestu đe nema žive duše, đe me malo ljudi i viđa. Eto, tu sjedim 40 godina, izgleda da sam sve prošao, ipak, kad me ti pitaš o ovakvim stvarima, ja ne mogu da ti odgovorim, zato što ih ja nijesam prošao.


Svetlana: Rekao mi je Petar da sve što Vas okružuje, Vi pokrivate bojom.


Dado: Što je to sve?


Petar: Stolica, fotelja, kompletan namještaj, čak kada.


Dado: Kad mi je izgoreo atelje, onda sam počeo da mažem te stvari, nije to činjeno da bude umjetnička instalacija, to je prije bila nekakva sudbo-instalacija. Zapalila se kuća, strašno, a bio je to lijep atelje. Crna kiša pada u atelje i ja sam počeo da slikam po toj kiši.


Svetlana: Čini se da ste to učinili po nuždi, ali ja vjerujem da biste Vi i inače ostavljali svoje tragove, tragove boje, bojom osvajali prostor u kom se krećete.


Petar: Nama se ta ideja dopada, to što ti sve oslikavaš, sve kuda se krećeš, čudi me što dvorište nije već oslikano!


Dado: Da, ja sam na ovome zidu pravio nekakve freske; orkestar životinja, jež je svirao klarinet, a zec, bijeli zec je svirao saksofon, zec i saksofon, to je bilo lijepo. A pored su sjeđeli gavrani. Imao sam jednom četiri, pet vrana, vrane sam imao i moj prvi kontakt sa humanitarnom pomoći je bio preko njih. Amerikanci su poslije rata slali mlijeko u prahu, jaja, gadne stvari, trumanova muda i konzerve od onog Manzonija. To je bila neka krvavica, i pošto to niko nije mogao da jede, ja sam ti Manzonija otvarao i sa kašikom za supu hranio male vrane humanitarnom pomoći. One bi poslije odletjele.


Svetlana: Na vašim slikama-objektima često ima tih prepariranih životinja. Vjerovatno ste čuli za Britanskog umjetnika Demijana Hirsta, on je apsolutno mega zvijezda u svjetskim razmjerama. Njegovi radovi su tijela životinja položena u ogromne akvarijume, u formalin. Rekla bih da je jedna naročita estetika smrti prisutna i kod vas i kod njega.


Dado: I ja i ovaj englez, mi smo, ustvari, šegrti ovog anatomiste koji prave ljude balsamira. Nije umjetnik.


Petar: Njemac, napravio je od toga eksponate, izložio ih je.


Dado: Kažu da je to strašno.


Petar: Bila je to najposjećenija izložba u Njemačkoj.


Dado: I u Briselu. A Francuzi to neće, katolici to odbijaju.


Petar: Ali, jedna francuskinja je za tebe rekla: »l’homme écorché«. Fantastična definicija.


Dado: Da, da, a ko je to rekao?


Petar: Madam Arvele. Nekadašnja direktorica Bobura. Ona te je nazvala »l’homme écorché«. Nijesi to znao?


Dado: Nijesam.


Petar: Mladen Materić, reditelj pozorišta «Tatu» u Tuluzu, koji je došao na otvaranje tvoje izložbe…


Dado: Da, da…


Petar: …bili smo na večeri dan pred otvaranje tvoje izložbe u Tuluzu i on meni kaže otprilike ovako: ovdje, u Francuskoj, sve je fino, završi se pozorišna predstava, svi pođemo na party, ostanemo do zore, ispričamo se, bla, bla, a potom se raziđemo jednako bliski, ili bolje reći udaljeni kao i na početku. Sa druge strane, naš čovjek, pored kojeg sjediš u autobusu, i prvi put ga vidiš, odmah zavrće košulju i pokazuje ti ranu od operacije koju je imao prije 20 godina. Ova duhovita Mladenova priča učinila mi se kao lijepa metafora o razlikama između dva svijeta…


Dado: Montelj je rekao: zakoni nijesu dobri zato što su tačni i pravedni, nego zato što su zakoni.


Svetlana: Mene je intrigirao fenomen Markiz de Sad: njegov ekstremni zahtjev za oslobađanje tijela, kao primarno »de-sadovska« kategorija, bio je, u suštini, libertenska pozicija, snažna intelektualna težnja prema duhovnom, moralnom i čulnom oslobađanju od normi i zabrana.


Petar: Ali u sferi jezika.


Svetlana: U jeziku, naravno, ono o čemu on piše, realno je neizvodljivo. To nije »mimesis«, već »semiois«, širenje granica jezika, njegova erotizacija.


Dado: Moja prijateljica Katrin Mije je dobila nagradu za svoju zadnju knjigu, nagradu koja nosi ime de Sada.


Svetlana: De Sad je bio proganjan i osuđivan zato što je liberten. Interesantno, osudili su ga jednom u njegovom bjekstvu, tj. u odsustvu i javno kažnjavanje izvršili na trgu, nad lutkom koja je zamijenila odsutnog osuđenika. Ta potreba za prisutvom, vidljivošću i čulnošću tijela, evidentna je kako u istoriji umjetnosti Zapadnog svijeta, tako i u njihovom konceptu vjere. U Istočnoj, pravoslavnoj hemisferi, Bog i ne mora biti predstavljen, viđen, bitno je vjerovati.


Petar: Na Zapadu, u tretmanu tijela i poimanju smrti, postoji danas jedna drugačija, vrlo precizna ideološka strategija. Kada su srušeni Tvinstauersi u Americi, nije bilo scena sa mjesta nesreće kao prikaza žrtve. Smrt je postala puki statistički podatak, tjelesna smrt se sakriva. I ne samo u tom događaju, nego i u drugim situacijama. Nemate medijsko prisustvo tijela, ubijenih i raskomadanih, a pogotovu ne američkih građana ili vojnika. Sa druge strane, Istočne zemlje, ove «divlje» zemlje, one će pokazati tijelo umrlog, poginulog, i na Balkanu i u Avganistanu. U Rusiji nedavno, u tragediji u moskovskom pozorištu, pokazana su tijela svih žrtava. Za mene, jedna od najpotresnijih, najljepših, ako se tako može reći, slika smrti jeste fotografija objavljena u Indipendentu na gotovo polovini strane: mrtvi avganistanac, prekrasno tijelo položeno na zemlju, prati liniju horizonta, lijepo kao ležeći Hrist Hansa Holbajna. To je slika «spuštanja» smrti na zemlju, «uzemljenja» smrti.


Svetlana: Vraćanja smrti u tijelo.


Petar: Volio bih neki tvoj komentar na tu temu.


Dado: Vrtim se ja dugo oko toga. Imao sam ideju da izložim u muzeju «Les Abattoirs» u Tuluzu fotografije raskomadanih tijela. To nijesu moje fotografije, ali bih ih ja uradio u prirodnoj veličini i potpisao i one bi bile moje. U katalogu je Katarina napisala: Dado je, kaže, upotrijebio fotografije tijela raskomadanih za vrijeme građanskog rata u Jugoslaviji. A ja joj kažem: Katarina, nije to građanski rat, to su učinjele bombe NATOa.. Ali to neće niko da izlaže.


Petar: Ja ću da izlažem, apsolutno ću da izlažem.


Dado: Ja sam pokušavao da napravim neke kolaže od tih anatomskih drkalica. A te sam anatomske stvari počeo da radim sa doktorom Jovanom Kujačićem. On je pitao da mu napravim crteže, da mu ilustrujem njegove naučne radove iz anatomije. Ja sam učio anatomiju na latinskom u to vrijeme.


Petar: To ti je bio đed.


Dado: Đed, majčin otac. Pravio sam velike gvaševe mišića, crijeva, skeleta. Neđe 50-ih, kad sam bio u Medicinskoj školi u Herceg Novom,  tu sam radio te anataomske stvari, počeo jednu knijgu anatomije, nepravilne anatomije, ja to zovem naopaka anatomija, to su bila i vilica i lobanja, pršljenovi i sve, itd. Nažalost, odštampao sam samo nekoliko primjeraka. Nabavio neke knjige anatomske i pravio serije… Onda su ovi s bombama napravili «bolje»… A ove moje fotografije, one su strašno estetske. Napravio sam fotografiju jedne starice koju je ubila bomba, Jagode. Leži s velom, kao neka crnogorka, bijele kose i samo mali krvavi trag. Interesantno, ima u tome prizoru nešto pornografsko.


Svetlana: Ta potpuna izloženost.


Dado: Da, da.


Svetlana: Postoji tu, čini mi se, nešto od onog fatalnog spoja tragičnosti i direktnosti koja je pornografska u svojoj biti koju, recimo, Ilija Šoškić jednom pominje kao crnogorsko obilježje.


Dado: «Crna Gora crn ti obraz bio!»


Svetlana: Šoškić se sjeća: kad je pripremao rad “Korota i suša” za nikšićku galeriju “Forum”, čekajući da mu rad “dođe”, da mu se “desi”, sjedio je, kaže, ispred hotela Onogošt i posmatrao prolaznike. Vidio je žene u crnini, u koroti. Tuga mladih žena, u uskim majicama i kratkim suknjama imala je gotovo erotsku dimenziju. Tuga starih žena, to je, kaže, grčka tragedija. Imate li Vi ovdje osjećaj neke težine kao uslovljenosti, fatalne zarobljenosti, predodređenosti?


Dado: Korota je univerzalna stvar, ali je neko krije, neko je ne demonstrira, čak prećeruje.


Petar: Da se nadovežem na ovo što je Svetlana rekla. Jedan njemac, Stefan Šmit Vulfen, inače veoma poznati kritičar Kunst Foruma, prvi put je došao u Crnu Goru i vidio rad “Korota i suša». Na pitanje šta misli o Crnogorskim umjetnicima on otprilike kaže:
ja shvatam šta je ključni problem ovdašnjih umjetnika – kako pomiriti internacionalni lingvizam sa sopstvenim arhetipskim sedimentima. I upravo ovdje, u Galeriji Forum u Nikšiću, vidio sam rad koji predstavlja idealan spoj ovih dviju dimenzija. Šoškićeva «Korota i suša» bez sumnje pripada internacionalno prepoznatljivom, relevantnom jezičkom kodu, ali se u njoj istovremeno mogu prepoznati tvrdoća i neposlušnost, san i čuvstvo ovoga naroda…
*****
Dado: Jeli, Pero, jel bi mogli da odemo do muzeja da pokažemo ovoj maloj Svetlani one moje drkalice što su nekad bile u mome ateljeu, one panjeve što su istrunuli.



Petar: Ja ću to njoj pokazati, nemoj da brineš.


Dado: Ja bih da joj to pokažem. I onaj košet što je visio u ateljeu… ako ga nijeste izjeli!

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu