Crvena kravata

Objavljeno:
Crvena kravata

 

Već u šestom razredu gimnazije potpuno sam se osjećao komunistom. Tada sam čitao i prve letke. Ono: „Dolje krvavi Aleksandar!” i slično. Doduše, odbijali su me onakvi kakvi su bili – parolaški, bez veze sa stvarnošću. Kao prvi znak da sam komunista počeo sam da nosim crvenu kravatu. Sjećam se, mene i brata mi od strica srete jednom Blažo Raičević. Mislim da je bio sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru. To mi, doduše, nismo znali. Pogleda nas, nasmiješi se i reče: „Dječaci, a nose crvene kravate!”
Kada sam pročitao Komunistički manifest, potpuno sam se osjećao komunistom. Poslije sam čitao Plehanova, Karla Marksa, Engelsa. Jednostavno, smatrao sam sebe komunistom, iako tada nisam znao da već postoje organizacije komunista.
Počeo sam na svoju ruku da okupljam ljude. Razgovarali smo, razmjenjivali mišljenja. I ne samo to. U šestom razredu gimnazije, u Podgorici, organizovao sam štrajk protiv jednog nadmenog profesora, belogardejca, jer je progonio nekoga Radulovića. Kako bi ušao u učionicu, mi bismo počeli da lupamo nogama o pod i gornjim pločama klupa. To je pucalo jače od pušaka. Bukvalno smo ga natjerali da plače kod direktora. Zbog toga sam bio istjeran iz gimnazije.
Od komunista sam poznavao samo neku braću Ćufka sa Cetinja. Bili su pekari, a komunisti od devetsto osamnaeste. Svakoga Prvog maja, sa crvenim karanfilima, odlazili su na grob Jovana Tomaševića, osnivača Komunističke partije Crne Gore. Tada bi ih redovno hapsili, držali dva – tri dana u zatvoru i puštali. Išlo je još i desetak radnika, zanatlija. Sestrić tih Ćufka bio je moj školski drug. Valjda im je pričao da sam obrazovao nekoliko grupa i da proučavamo literaturu. Tako je o tome doznao sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak i Kosovo, Nikola Lekić.
Onda me jednom na Cetinju onaj sestrić Ćufka odvede kod njih. Rekoše mi kako su čuli za moj rad i da bi trebalo, ako hoću, da počnem organizovano da radim. Najprije u školi. Kad sam se složio, rekli su mi da odem van Cetinja na jedno mjesto, da će me tamo sresti jedan čovjek. U znak raspoznavanja trljaće ruke maramicom, a ostalo će mi on objasniti. Mislio sam bog zna ko će to biti, a sreo me Jovan Marinović, kojega sam dobro znao. Između ostaloga, dolazio je da Dragu drži časove iz matematike. On je bio veza. Tada je bila obrazovana prva skojevska ćelija i mene odmah izabraše za sekretara te ćelije. Bilo je to devetsto trideset treće godine. U to vrijeme sreo sam se i sa Nikolom Lekićem. Stvorio saro nekoliko skojevskih grupa: u gimnaziji, učiteljskoj školi, čak i u bogosloviji. Kasnije je obrazovan Mjesni komitet SKOJ-a, a ja sam postavljen za sekretara tog komiteta. Sa mnom u komitetu su bila još i tri radnika. Bili smo vrlo aktivni Agitovali smo, propagirali ideju komunizma, dijelili smo letke…
Jednog dana, Nikola Lekić mi je saopštio da su me – iako sam premlad po godinama, iako to nije u skladu sa običajem – primili u Partiju. Reče: „Pokazao si izuzetne rezultate. Radićeš po SKOJ-u.”
Tada sam prvi put bio uhapšen. Dobili smo zadatak da na dan primirja, onog u Prvom svjetskom ratu, rasturimo letke. Pokrajinski komitet ih je odštampao u antiratnom smislu. Bili su dobri, dobro napisani, pismeno. Pisao ih je Nikola Lekić. Dadoše nam nekoliko stotina komada. Raspodijelio sam ih sekretarima skojevskih ćelija, sa zadatkom da idu u rejone da ih prilijepe, ili bace u neke ustanove. Pobacah ono što sam sebi ostavio, sretoh jednog druga i podosmo u šetnju prema Donjem polju, ka izlasku iz Cetinja. Tu se, obično, šetalo uveče. U međuvremenu, oni naši leci podigoše uzbunu. Policija na sve strane. Odjednom, dva policajca puškama na nas: „Ruke uvis i sa nama u policiju!” Kad krenusmo, stavih ruku u džep i osjetih da mi je ostao jedan letak. Prstima sam poderao džep, zgužvao ga i izbacio kroz nogavicu. Međutim, jedan od policajaca to primijeti i zgrabi onaj letak.
Onog mog druga odmah pustiše, on nije bio skojevac, a mene je saslušavao upravnik policije. Pravio sam se potpuno naivan, iščuđavao se…
– Oni su vidjeli da je letak ispao iz tvoje nogavice.
– To nije istina! Možda sam ga gurnuo nogom na ulici.
Uto čuh Peka. Saznao je da su me uhapsili i sa još dvojicom drugova ušao u policiju i dolje viče: „Kako možete jednoga dječaka da hapsite?”
Povedoše me u zatvor. A zatvor očajan. U ćeliji leži jedan Ukrajinac. Smrdi u božiju mater! Pobjegao kao vojnik preko granice u Tursku, pa ga selili iz jedne države u drugu. Niko mu ništa nije vjerovao. Prestajao sam cijelu noć uz onaj mali otvor na vratima. Drukčije nijesam mogao da dišem. Užasna mi je bila ta prva noć u zatvoru. A poslije, kad sam postao redovan posjetnik zatvora, to mi je postala potpuno obična stvar. Ujutro me izvedoše iz ćelije. Oko podne me pustiše. Nijesu imali nikakvih materijalnih dokaza. Malo su me išamarali, ali nije bilo neke naročite torture. Otac tada nije bio u Cetinju. Pošao je bio u Beograd nekim poslom, tako da nije znao da sam u zatvoru. To je bio toliki skandal da mu niko iz porodice nije smio reći.
Od tada do trideset pete godine hapšen sam još nekoliko puta – uglavnom zbog tuča sa ljotićevcima. Trideset pete godine hapšen sam u demonstracijama povodom ubistva onog Srzentića, na Beogradskom univerzitetu. Bile su priređene i velike demonstracije na Cetinju, u Podgorici i u još nekim mjestima. Mene su bili poslali dan ranije na Rijeku Crnojevića da obavijestim sekretara komiteta, Janka Lopičića, kada da dođu na demonstracije i da se pripreme dobro, jer treba računati na ozbiljne sukobe sa policijom. Možda mjesec dana prije toga, za upravnika policije na Cetinju je došao dr Vladimir Vinek. Prije toga je bio upravnik zagrebačke policije, pa je po kazni poslat na Cetinje. Zbog nekih veza sa esesovcima ili tako nešto.
Sjutradan su počele demonstracije. Bio je ogroman snijeg na Cetinju. Na ulicama, iako očišćenim, ostale su gomile snijega. Janko Lopičić, kasnije je poginuo na Pljevljima, određen je za govornika. Digao se da drži govor. Policajci polećeše da ga spriječe, a komandir policijske čete pode sabljom pravo na njega. Janko se ispriječi, a on Janka onom sabljom pravo po čelu. Poče strahovita bitka. Krvavi mi, ali krvavi i policajci. I to dobro. Odjedanput se pojavi moj otac i ‘oće da me izvede iz demonstracija. Jedan radnik, Bogdan Laković, bio je član Partije, kaže: „Pustite ga, gospodine, neka se bori. Bez toga od njega neće biti pravoga čovjeka.” Otac se bojao da me ne ubiju.
Probili smo kordon policije i došli pred banovinu. Tamo su se istovarivala neka drva, mali trupci. Bili smo se dogovorili da se, svaki put kad nas razbije policija, ponovo okupljamo i uvijek krećemo prema centru. Ja sam to disciplinovano izvršavao, no, sve manje i manje ljudi se vraćalo nazad. Isjekla nas policija. Policajaca je bilo negdje oko sedamdeset, a žandara preko dvjesta. Nas je bilo, kad smo počeli, možda šesto – sedamsto. Sklonih se u jednu kuću. Bilo nas je u njoj desetorica. Ali, nade nas policija. Kako me vidoše, tako me zgrabiše. Dok su me vodili, istrgnuo sam im se i pobjegao, ali sam naletio na drugu grupu policajaca. Kad su me odveli u policiju, već je bilo uhapšeno pedesetak demonstranata. Uvedoše me. Postavili su špalir policajaca s jedne i druge strane zida, a na čelu špalira upravnik. Jedan od onih policajaca reče Vineku:
– Gospodine upravniče, ovaj je vrlo opasan.
– Što sam opasan, nijesam nikog ubio.
– Šta ti govoriš?
– Usta su mi tu da govorim! Vinek me ošamari, ja ga udarili nogom u stomak, a pesnicom, iz sve snage, pravo u lice, tako da je lupio glavom o zid. On viknu:
– Udrite ga!
Policajci me zgrabiše za kosu, za ruke… Tukli su me zvjerski. Onda me odvedoše u klozet. Mene i još jednoga radnika, Vujovića, sa Cetinja i nastaviše da tuku kundacima. Ima strašnu silu udara onaj kundak. Polumrtvog, maricom me odvedoše u zatvor, u Bogdanov Kraj. Unesoše me u onu kalušu – zajedničku ćeliju – a ja sav izubijan, sam modar, nigdje zdravoga mjesta na tijelu. Napraviše mi mjesto da legnem i počeše da me kvase vodom. Medu uhapšenima i Nikola Lekić, iako nije učestvovao u demonstracijama. Oko ponoći otvara se kaluša: „Nikola Lekić, Vlado Dapčević – izlazi!” Ja ne mogu da izađem. Odvedoše nas u policiju. Bilo je oko pola jedan poslije ponoći. Staviše nas u jednu sobu, vezane: moja lijeva, njegova desna ruka. U tu mračnu sobu uđe pet – šest policajaca i, prvo, počeše mene da tuku:
– Sa kim si se juče sastajao na Rijeci Crnojevića. Ti si jedan od organizatora demonstracija! Onda predoše na Nikolu. Udari ga jedan kundakom u prsi. Nikola se diže, povuče i mene, zgrabi onoga za pušku, a nosio je gojzerice, i ovoga nogom svom snagom u stomak. Pade ovaj policajac, a Nikola poče da viče:
– Stoko, kako možete da bijete ljude!
Poče da ih udara onom jednom slobodnom rukom. Ja nesposoban. Samo gledam. Mislio sam: ubiće Nikolu. Uto, slećeše ozgo Vujisić, otac onog glumca Pavla Vujisića, tada zamjenik upravnika policije, kome sam kasnije jednom prilikom spasio život, i načelnik Upravnog odjeljenja banovine, neki Petrović, Crnogorac. Prestadoše da nas tuku. Kažem Crnogorac, jer Crnogorci znaju koliko može biti opasno ako bi ubili nekog od nas. Mogli bi svi da plate glavom. Sve u svemu, ja dobih više nego Nikola. Nikola me tada fascinirao. Pokazao je zadivljujuću odlučnost i hrabrost.
Bili smo tu trideset dana. Poslije trideset dana tražili smo da nas puste. Policija je u to vrijeme imala pravo da drži u zatvoru samo trideset dana…
Šta danas?! To je priča za djecu. Zakon se poštovao u onoj Jugoslaviji, a u ovoj se uopšte ne poštuje. Jesam li ja dvadeset dva i po mjeseca bio pod policijskom istragom četrdeset osme?! Jesam li sad bio četiri i po mjeseca pod policijskom istragom?!
Počnemo demonstracije u zatvoru. Kad smo izlazili u šetnju, u horu smo vikali: „Hoćemo slobodu!” Čulo se to do na kraj Cetinja. Do naše porodice. Svi se okupiše. Vele: „Šta je sad ovo?” Ne pustiše nas kući i mi počesmo štrajk glađu. Štrajkovali smo sedam dana. Sedmoga dana uveče nas pustiše…
Nastavio sam da radim. Te trideset pete godine u Podgorici je održana Pokrajinska konferencija SKOJ-a i na njoj sam izabran za organizacionog sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru, Boku, Sandžak, Kosovo i Metohiju. Do one velike provale u KP Crne Gore, trideset šeste godine, u zatvoru sam bio još tri puta po mjesec dana, a istjerivan iz raznih gimnazija ko zna koliko puta.
Još prije ovih demonstracija, pošao sam bio u sedmi razred cetinjske Gimnazije; istjerali su me zbog komunističke propagande i komunističkog rada. Direktor pozvao oca, koji je tada bio vršilac dužnosti načelnika prosvjetnog odjeljenja, dakle, direktor je bio njemu potčinjen, i saopštio mu da moraju da me istjeraju isto na dvije godine. Spremao sam privatno sedmi razred i položio ga u Podgorici. Iduće godine sam upisao Gimnaziju u Nikšiću i, istovremeno, postao sekretar nikšićkog Okružnog komiteta SKOJ-a. Poslije mjesec i po dana istjeraše me i iz nikšićke Gimnazije zbog jedne diskusije na literarnoj družini. U svjedočanstvu mi napisaše da sam istjeran zbog komunističke propagande. U Podgorici – neće da me prime. Pođem u Berane – neće ni tamo. Odem u Peć – ne samo ja, nego cijela jedna grupa koja je bila isključena – neće ni tamo. Čujemo mi da u Prizrenu primaju svakog, jer zbog nedovoljnog broja đaka hoće da ukinu gimnaziju. Takav je bio propis: ako ima manje od sto dvadeset đaka, ne može više biti gimnazija. Upišu sve. Nas tridesetak. Međutim, poslije mjesec dana mene isključiše. Jednostavno, pozvaše me i rekoše: „Ti si opasni komunista, ne možeš više biti u školi…” I ja pođem kući da se spremam privatno.
Negdje pred maturom, dođe mi iz policije obavještenje da sam isključen iz svih srednjih stručnih škola u Jugoslaviji – bez prava na privatno polaganje. Rekoše, došlo iz Ministarstva prosvjete. Do one provale koju sam ti pominjao, radio sam na stvaranju novih organizacija i vodili smo razne akcije. Provala je došla ozgo, od Centralnog komiteta Partije. Sekretara Zemaljskog biroa, nekog radnika Mitrovića, pseudonim mu je bio „Olgica”, zgrabila policija i u tašni našla izvještaje svih pokrajinskih komiteta sa svim najvažnijim javkama. Krenu provala. Prvo padoše javke, pa onda i članovi Pokrajinskog komiteta koji su bili vezani za te javke. Bio je pohapšen čitav Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru – izuzev Nikole i Rista Lekića. Božo Ivanović, Savo Brković i još jedna grupa pobjegoše u Albaniju, a Blažo Jovanović se skloni kod neke svoje rodbine…
Da, da, Blažo Jovanović, posljednji gospodar Crne Gore. U vrijeme tih masovnih hapšenja Janko, što mu je sabljom čelo bilo posječeno, ja i onaj seljak što je držao govor u demonstracijama na Cetinju dobismo zadatak, u prisustvu jednog druga iz Centralnog komiteta, Mandušić su ga zvali, bio je visok, krupan, impozantan, inače iz Bjelopavlića, da odnesemo letak protiv tolikog hapšenja u štampariju i da organizujemo protestni zbor na Cetinju.
Nešto oko hiljadu ljudi iz Crmnice, Ljubotinja, sa Cetinja, iz okoline Lješkopolja, Pipera, došlo je na taj zbor. Išli su cestom sa crnogorskom ratnom zastavom. Jer, tada smo imali neku vrstu političkog saveza sa federalistima, ne sa separatistima. Smatrali smo da Crna Gora treba da ima autonomiju u Jugoslaviji. Govorio je Vešović, advokat iz Podgorice, kasnije poginuo u partizanima. I taman kad je trebalo da se razilazimo – policija i žandarmerija, koje su zauzele busije u onim stijenama iznad nas, otvore plotunsku paljbu na učesnike zbora. Poginulo je dvanaest demonstranata. Pedesetak bi ranjeno. Ne znam ko je naredio da otvore vatru. Svi se razbježaše. Neko ovamo, neko onamo, ja ostadoh sam.
Pošto su se demonstranti razbjegli, žandarmerija, policija i financi (i oni su čak bili tamo) kupili su mrtve i ranjene demonstrante, ubacivali ih u kamione i tjerali u cetinjsku bolnicu. Kad su tamo počeli da dolaze ranjenici, Peko, koji je tada bio sekretar Partijskog komiteta na Cetinju, organizovao je demonstracije i žestoko se sukobio sa policijom i žandarmerijom ispred bolnice.
Pojavi se odjednom Blažo Jovanović. Veli:
– Moram da idem na Košćele.
Košćele je raskrsnica: jedan put vodi za Rijeku Crnojevića, jedan za Ljubotinj, jedan za Cetinje, jedan za Ceklin. Treba da se s nekima od ovih iz Pipera tu nađe. Kažem:
– Pa, gdje si mu tu rekao, čovječe, tu su uvijek žandarmerijske patrole!?
– Moram obavezno!
Valjda da javi ženi i porodici da je živ, da mu se ništa nije desilo. Rekoh:
– Idem i ja s tobom, ali vrlo je vjerovatno da ćemo tamo sresti patrolu.
Ja sam imao kolt, on onaj štajer.
– Moramo biti spremni i ne smijemo da dozvolimo ni da skinu puške. Na Košćele se stiže kroz jedan usjek, kroz stijene, tako da ti ne vidiš ništa dok ne dođeš neposredno na raskrsnicu. Ja idem prvi, i kažem:
– Blažo, ako ih sretnemo, odmah vičemo ruke uvis, razoružavamo ih, sklanjamo oružje i bježimo. U redu?
Primakosmo se i, odjednom, vidim: patrola žandara sa puškama! Na tridesetak metara. Kažem tiho Blažu: „Ako se okrenu i vide nas, odmah pucaj!” Ništa ne odgovara. Okrenem se: Blažo na sto metara iza mene – bježi! Ostavio me! A, zbog njegovog posla sam pošao, ne zbog mog. Ja trkom za njim. Stignem ga:
– Šta ti je? Gdje onako da me ostaviš, čovječe božji?
– Izvini, molim te. Bio sam se zbunio.
Blažo ne zna gdje će. Odvedoh ga na Ljubotinj, u kuću moga djeda. Prespavasmo na tavanu. Ujutro, čujem došao mi stric i priča o onim pogibijama. Djed plače za mnom, misli ostao sam neđe po onim lominama. Kod nas tako zovu grmove kupina. Uveče se prebacismo na jedno brdo iznad naše kuće i tamo ostadosmo petnaestak dana.
Pričali smo, naravno, o svemu i svačemu. Ja vidim, on strahovito ogovara Nikolu Lekića. Dugo sam ga slušao dok nijesam počeo da mu protivriječim. Bio sam, prosto, zapanjen! Nikola je bio daleko iznad njega po svim kvalitetima.
Poslije toga odosmo u Crmnicu na poziv Nikole Lekića i sretosmo se sa Nikolom i Ristom Lekićem. Razmišljao sam da li da kažem Nikoli kakve mi je prljave i neistinite stvari za njega pričao Blažo. Pogotovo kad sam vidio kako se ulizički ponašao prema Nikoli prilikom susreta. Nisam mu rekao ništa, jer mi je on to pričao u povjerenju pa bi ispalo da ga cinkarim. Pogriješio sam, jer je taj Blažo Jovanović crnogorske komuniste koštao više nego sve represije Italijana i Nijemaca zajedno.
U toj provali su pale organizacije koje su bile vezane za one koji su bili pohapšeni. Ja sam dobio zadatak da stvaram nove organizacije i učvršćujem postojeće. Nastavili smo sa radom kao da provale nije ni bilo. Išao sam noću od sela do sela, krili su me članovi partije, hranili me. Policija je saznala da se u svom rodnom selu Seoci, u Crmnici, kriju Nikola i Risto Lekić i poslala sedamosam žandara da ih uhapse i sprovedu prema Virpazaru. Međutim, seljaci skočiše, počeše da se tuku sa žandarima, neke i razoružaše, ali žandari iz pozadine otvoriše vatru i ubiše jednog od seljaka, raniše sestru Ristovu i strica Nikolina. Nikola i Risto u toj gužvi pobjegoše. Poslije toga poče pravi rat između žandara i nas, iako smo mi svim silama nastojali da izbjegnemo direktne sukobe.
Te trideset šeste godine bilo je pohapšeno i predato sudu negdje oko četiri stotine crnogorskih komunista. Dalji sukob je bio besmislen. Negdje u septembru je donesena odluka da se sve to prekine i da se predamo vlastima, pod uslovom da nas direktno prihvati sud i da ne prolazimo kroz policiju.
Tad se posvađah sa Pekom. Dođosmo Luka Ivanišević i ja do Cetinja i kako sretosmo Peka on poče:
– Kakvi su to komunisti, članovi Pokrajinskog komiteta, sve izdali!
– Nemoj tako, Peko, sve materijale je imala policija.
– Ma, kakve materijale, to nisu nikakvi komunisti. Tada je bio sekretar Komiteta na Cetinju. Došao je iz Beograda i nije bio provaljen, niti je mogao biti provaljen u Crnoj Gori, jer je bio član beogradske organizacije. Kad je došao na Cetinje, Organizacioni komitet ga je postavio za sekretara, na onom dijelu organizacije koji je ostao, koji nije bio provaljen. Na primjer, sve ono što je bilo vezano za mene, za Luku Ivaniševića, za Nikolu Lekića, ostalo je neprovaljeno. Nisu uhapšeni, jer ih niko nije otkrio. Ja sam još bio organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, istovremeno, član Organizacionog komiteta Partije na Cetinju. Onako ljut, odoh pravo u grad, bez ikakvog sakrivanja – i predadoh se. Otac je uredio da po mene pošalju sudske stražare i da me vode u sudski, a ne u policijski zatvor. Zatvor je bio podijeljen na dva dijela: desni je bio policijski, a lijevi je, potpuno odvojen, bio sudski. Saslušavao me sudija Krstajić. Poslije je bio u partizanima, čak i vjećnik AVNOJ-a. Umro je nedavno. Već poslije dva dana stražarno me odvedoše u Sarajevo.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu