BIO SAM MLADI PISAC

Objavljeno:
BIO SAM MLADI PISAC

Kojekakve politike prijateljstva i suradnje, dugovanja i drugovanja, bratimljenja i kumovanja, premrežuju polje analogno obiteljskim odnosima; poput obiteljskih, ove relacije istodobno se reproduciraju u institucionalnoj kao i u privatnoj sferi. Premda ovi mehanizmi ne kontroliraju književno polje u podjednakoj mjeri u različitim postjugoslavenskim sredinama, način na koji se ustoličuju i reproduciraju vrlo je sličan.

U nekom prijašnjem životu, žudio sam za vlastitim mjestom u konstelaciji jedne književno-intelektualne scene. S jedne strane stajao sam ja, sa svojim studentskim pričama, pjesmama, kritikama i „političkim analizama“, a s druge krug muškaraca na koje sam gledao kao na meštre od riječi, etički i estetički superiorne učmaloj sredini u kojoj djeluju. Pohodio sam promocije, tribine, i književne večeri na kojima su se okupljali, kao i birtije koje su posjećivali, s uvjerenjem da se tamo (na tribini i u birtiji podjednako) brane ne samo istinske umjetničke i književne vrijednosti, nego i kritičko mišljenje i demokratska perspektiva. Za svaku nepodopštinu na „sceni“ koju bi neka od tih sijedih glava skrivila – a znalo je biti pravih svinjarija – izvukao bih prigodnu racionalizaciju iz rukava. Zauzvrat, bio sam čašćen i hvaljen kao „dečko koji obećava“. Te su mi pohvale davale osjećaj da sam bliže ne samo ispunjenju svojih (pretpostavljenih) literarnih potencijala, nego i punopravnom članstvu u svijetu odraslih, mislećih muškaraca. Ukratko: bio sam mladi pisac.

            Označitelj „mladi pisac“, barem u književnom životu naših sredina, daleko je fluidniji nego što to zdravorazumsko značenjsko polje pojma – „mlada osoba koja piše“ – pokriva. (Ostavimo sad po strani činjenicu da je i biološka mladost krajnje savitljiv pojam). Postoje raznorazni načini da se bude književno „mlad“, ili, preciznije, da se bude tretiran kao takav. Primjerice, kad mediji nekoga predstavljaju kao „mladog pisca“ (ili npr. „mladog umjetnika“), to uglavnom ima značiti: onaj za kojeg naše čitateljstvo/gledateljstvo/slušateljstvo najvjerojatnije nije čulo (takav predstavljački manir može čak i nositi svjesne ili nesvjesne konotacije isprike: „nije vaš propust to što ne znate za dotičnu ličnost, mlad je, neafirmiran…“). Na drugom polu, u diskursu književne kritike i tzv. stručne javnosti oznaka „mladi pisac“ ponekad se koristi i emfatično, s izrazito afirmativnim konotacijama. Primjerice, u prvim godinama poslijeratne Bosne i Hercegovine u književnoj se javnosti s dosta pompe govorilo o „mladim bosanskim piscima“ ili „mladoj bh književnosti“, kao o protuteži (trostrukom) nacionalističkom mainstreamu u književnom polju; književna „mladost“ u toj se perspektivi suprotstavlja „starosti“ konzerviranog i konzervativnog establishmenta.

            Jasno, kad sam govorio o svom iskustvu „mladog pisca“, ciljao sam na posve specifično značenje pojma, različito od ova primjera. Naime, htio sam reći da sam, pretendirajući na status pisca, u književnom polju zauzimao poziciju rezerviranu za podmladak, i kao takvu jasno (p)određenu. Da bismo razjasnili ovo značenje pojma, moramo najprije skicirati kontekst u kojem se takva pozicija „mladog pisca“ uspostavlja. U našim skučenim kulturnim sredinama, čiji su akteri višestruko uvezani osobnim i profesionalnim vezama i interesima, književno polje se nerijetko reproducira, kako je to primjetio kritičar Muanis Sinanović, po „familijarnom“ ključu. Kojekakve politike prijateljstva i suradnje, dugovanja i drugovanja, bratimljenja i kumovanja, premrežuju polje analogno obiteljskim odnosima; poput obiteljskih, ove relacije istodobno se reproduciraju u institucionalnoj kao i u privatnoj sferi. Premda ovi mehanizmi ne kontroliraju književno polje u podjednakoj mjeri u različitim postjugoslavenskim sredinama, način na koji se ustoličuju i reproduciraju vrlo je sličan.

U „obiteljskoj“ konstelaciji, biti prepoznat kao „mladi pisac“ znači dobiti tretman podmlatka koji još nije izrastao u punopravnog člana zajednice. Pred „mladim piscem“ stoji perspektiva da bude primljen u zajednicu „odraslih“, s pripadajućim odgovornostima, ovlaštenjima i privilegijama – ukoliko se pokaže zrelim i dostojnim. Zrelost mu pak valja zaraditi na poziciji koja mu je dodijeljena i pod uvjetima koji mu se diktiraju, a da pritom uspješno izbjegne zastranjenja. Ukoliko je nadležni „obiteljski“ krug koliko-toliko blagonaklon i funkcionalan, taj proces za mladog pisca može proći relativno bezbolno (što, dakako, ne čini pripadajuće mehanizme manje problematičnima). Ukoliko to pak nije slučaj, mladi pisac može se naći u naoko beskrajnom kolu izrabljivačkih, pa i zlostavljačkih praksi: od rutinske patronizacije, preko različitih vrsta nipodaštavanja i ismijavanja, sve do golog iskorištavanja, npr. u svrhe usmenog i pismenog reklamiranja ili lobiranja u polju. Poznavao sam neke koji su ostali forever young upravo na ovaj, najgori od mogućih načina.     

            Vjerujem da pažljivijoj čitateljici neće promaknuti činjenica da sve vrijeme govorim o piscima. Međutim, nije riječ o tome da muški rod koristim spontano, tek stoga što je normativan, a bez svijesti o rodnoj obilježenosti odnosa u književnom polju. Upravo suprotno, činim to da bih naglasio mušku hegemoniju u književnom polju: bio sam mladi pisac; žudio sam za priznanjem etabliranih muškaraca; želio sam stasati u intelektualca; itd. (napominjem da sam bio blaženo nesvjestan vlastitog roda). U našim književnim sredinama mlada spisateljica po pravilu se suočava i s kudikamo većim poteškoćama nego što je to slučaj s njenim muškim kolegama, budući da u shemu odnosa koje sam prethodno skicirao ulaze i seksizam, mizoginija, te raznorazne predrasude o tome što je primjereno i prihvatljivo da žene budu i rade u književnosti. Riječ je, dakle, o potencijalno traumatičnijem iskustvu, o kojem će najbolje pisati i govoriti one koje su ga prošle na vlastitoj koži; sa svoje strane, zadržao sam se na praksama o kojima mogu svjedočiti iz prve ruke.  

Na koncu nisam postao „pisac“ – navodnici su tu da razlikuju simbolički status u odnosu na empirijsko zanimanje i poziciju – u okruženju kojeg sam se prisjetio na početku ovog osvrta i pod uvjetima koje je ono za to postavljalo. Takav ishod dijelom je rezultat moje promjene u stavovima i konzekventnih postupaka, a dijelom niza slučajnosti i spleta okolnosti; ipak, danas mi je iznimno drago zbog tog „neuspjeha“. Relativno sitni privilegiji u našem književnom životu ponekad dolaze s brutalnom cijenom.

 

Za daljnje čitanje:

Muanis Sinanović o (među ostalim) „familijarnom“ principu u književnom polju

Vladimir Tabašević o „književnom potencijalu“ i figuri „dečka koji obećava“

Anja Radaljac o seksizmu i drugim izrabljivačkim praksama u književnim institucijama

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu