Bilježenje baranje

Objavljeno:
Bilježenje baranje

 


Pjesme, nerijetko preduge, preopterećene dijegetičkim balastom i meandriranjem među raznorodnim, ekstenzivnim asocijacijama, zagube se u rutini bilježenja i rasplinu prije svog kraja. Ipak, pogotovo u kraćim pjesmama, Lovci povremeno funkcioniraju odlično


Delimir Rešicki:
Lovci u snijegu, Fraktura, Zaprešić 2015.

Pred nešto više od deset godina, u intervjuu vođenom uoči izlaska knjige Aritmija, tada četrdeset petogodišnji Delimir Rešicki izjavio je nešto što mi se, kao mladom pjesniku-početniku, usjeklo u inače katastrofalno pamćenje: u pedesetoj prestajem pisati poeziju. S jedne strane bilo mi je nepojmljivo da pjesnik čiji su stihovi u meni eksplodirali razornom snagom dum-dum metaka – čije su mi knjige poput Sretnih ulica i Die die my darling, uz one Šalamuna i Kosovela, tih dana otkrivale svu moć lirike – uopće razmišlja o kačenju riječi o klin, dok mi je s druge pedeseta zvučala nestvarno, nedostižno, nalik na slabašan signal koji se k nama probija s nekog udaljenog planeta, nešto što, ako nas ikad sustigne, podrazumijeva da smo svoje do tad već imali obaviti. Aritmija je potom donijela temeljit poetički zaokret (sveprisutna je melankolija doduše ostala, pojačana snažnim egzistencijalističkim obratom i pomakom od riječi k stvari, od jezika k bitku-u-svijetu, dominantnom osi svijeta i teksta), a desetljeće koje je do pojave Lovaca netragom nestalo učinilo je da mi pedeseta zazvuči posve blisko i moguće, domaće i prihvatljivo u najmanju ruku koliko nemoguće i strašno.

          Valja također priznati da je to desetljeće, barem što se lirike tiče, itekako ostavilo traga: ova je knjiga, čini se, upravo od stihovanja tih godina, pomnog notiranja njihove mjestimice mučne sinusoide i sastavljena. Spomenuti je signal, kako smo kod Rešickog navikli, provučen kroz čitav niz intertekstualnih i intermedijalnih efekata, gorki talog iskustva u čijoj se gustoj teksturi sudaraju i isprepliću slojevi „visoke“ zapadne kulture, filozofije i umjetnosti, sa za pjesnika karakterističnim, fanovskim poklonstvom pop-kulturnim ikonama, prije svega iz sfere glazbe i filma. Defiliraju tako knjigom, koja se tonom, izvedbom, temeljnim postupcima i tematsko-motivskim preokupacijama naslanja na prethodnu u mjeri da ju je moguće čitati kao svojevrsni njezin nastavak, pisci u rasponu od Blakea i Esterházyja, preko Marune, Chara i Jüngera do Krasznahorkaija i Cohena; filmaši poput za autorov pjesnički pejzaž presudnih Tarra i Tarkovskog; slikari od Brueghela preko Bellinija do Kleea i Knifera; neizbježni i konstantni Curtis, Nico i The Doors jer „kada sam objavio prvu knjigu pjesama / obećao sam samome sebi / kako će se svakoj sljedećoj / nalaziti po jedna posvećena njima / Nico, Jimu i Ianu.“

          Iz potonjeg daju se iščitati još dvije ključne odrednice: ovih četrdesetak uglavnom dužih, narativnih, mjestimice ispovjednih pjesama raspoređenih u šest ciklusa možda je najmanje pogrešno promatrati kao posvećenu, ekstenzivnu, izrazito refleksivnu bilješku uz čitanje, gledanje, slušanje. Njezin je gotovo centonski karakter jasno naznačen; čak i kada citati, paracitati i parafraze nisu precizno atribuirani, čitatelja se na njih upućuje: jedan/a je napisao/rekao… Autorovi opsesivni motivi ostaju isti – snijeg, bijelo, zima, srce, sjever, Varšava, vjetar, svjetlost, usne, tundra, pusta, stepa, Baranja; u koju se pobrojano na kraju na neki način slijeva i sabire. Ta Baranja, osjećajem prostora uokvirenog nekim nevidljivim, teško mjerljivim nizom raznorodnih „poremećaja“, sjajno korespondira s onom koju u glavnoj ulozi susrećemo u recentnim romanima Luke Bekavca. U ranijim knjigama tek naznačene, autobiografija i osobna povijest probijaju se u Lovcima u prvi plan, presudno uokvirujući sastavke poput „Angelus Novus“ ili zaključne, opsežne poeme „Post Scriptum“. Rešicki se, čini se, odlučio na otvoren, transparentan iskorak k čitatelju, što se odražava i na diskurzivnoj strukturi pjesama: iz lirskog registra one, bez grubljih šavova, prelaze u onaj esejistički, dnevnički, komentatorski. Izrazito osobni pečat poduprt je autorskim fotografijama, efektno ukomponiranim u tekst. Potonje bi, doduše, čini mi se još bolje funkcionirale nenaslovljene.

            Koliko god potpisani čitatelj bio sretan što pjesnik nije ispunio prijetnju i poeziji se vratio (od nje, zapravo, nikada nije bio ni odustao) i nadao se da će to tako ostati, primijetiti je da Lovci u snijegu ne spadaju među snažnija autorova ostvarenja. Pjesme su nerijetko preduge, preopterećene dijegetičkim balastom i meandriranjem među raznorodnim, ekstenzivnim asocijacijama, zagube se u rutini bilježenja i rasplinu prije svog kraja. Arhaizirajuće su se inverzije, primjerice, ponekad nepotrebno ušuljale na mjesto razorne pjesnikove metaforike i oštre pjesničke slike. Ipak, pogotovo u kraćim pjesmama, Lovci povremeno funkcioniraju odlično – „Bela Tarr“, „Kopejka“, „Iz pristojne udaljenosti“ itd. precizni su udarci lirskom rukavicom najteže kategorije. U najmanju ruku sasvim je dovoljno razloga da povratak Rešickog stihu toplo pozdravimo očekujući buduća izvješća o stanju; novu, još neotkrivenu geografiju snijegom stišane stepe, ravnicu vjetrovima utjeranu u riječi.

 

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu