Poslije orgije

Objavljeno:
Poslije orgije

Mozetič nema pandana u polju hrvatske lirike: ni jedan/a od izrazito malobrojnih autora/ica koji su se koliko-toliko eksplicitno u okviru domaćeg pjesništva pozabavili problematikom seksualnih manjina ne ispisuje ni izbliza toliko ogoljenu i hrabru anatomiju svakodnevnog isključenja i jedne isključene svakodnevice


Brane Mozetič: Banalije, sa slovenskoga preveo Romeo Mihaljević,
AltaGama, Zagreb, 2012.

Ime Brane Mozetiča već neko vrijeme nije nepoznanica domaćim čitateljima – barem onoj nekolicini koja književnu produkciju donedavnih bratskih socijalističkih republika prati i k tome još, nekim dvostrukim čudom, gaji posebnu sklonost k lirici. Prije desetak godina pojavio se, u prijevodu Jagne Pogačnik, u izdanju Meandra njegov roman Anđeli, a nešto kasnije i, kod maloga nakladnika Dan, poprilično neuredan prepjev pjesničke knjige Leptiri koji potpisuje Radoslav Dabo. Oba su naslova, posve u skladu s novouspostavljenim recepcijskim uvjetima, prošla relativno nezapaženo, pa je na ovom najnovijem, integralnom prijevodu autorove desete pjesničke knjige, zadatak da previd ispravi.
U tu svrhu on je i više no dobro odabran: riječ je o prvom dijelu pjesnikova „magnum opusa“, troknjižja koje se, pod naslovima Banalije, Še Banalije i In še, u pravilnom ritmu pojavljivalo sredinom proteklog desetljeća. Ono „magnum opus“ iščitati je doslovno, ali i uz dobru dozu (samo)ironije. S jedne strane riječ je o zaista impresivnoj, opsežnoj, mozaičnoj stihovanoj biografiji neimenovanog protagonista koja je Mozetiču već donijela određenu međunarodnu prepoznatljivost, a s druge sam tekst se, što je lijepo naznačeno već u naslovima, iz petnih žila upire umaći svakoj pretencioznosti, emfazi i mistifikaciji, pa i – inzistirajući na apartnoj poziciji unutar lokalnog književnog korpusa – uhodanim kanonizacijskim mehanizmima. Ironija je pri tom, razumljivo, pogotovo ona upravljena prema vlastitom pismu samom, jedno od njegovih najjačih oružja. Drugo će, čini se, biti neizbježna melankolija suočavanja s naplavinama bezbrojnih i uvijek otvorenih sitnih rana što ih banalna svakodnevica (sintagma na samoj granici pleonazma) hipersenzibilnome protagonistu donosi.
Postavlja se, dakle, pitanje na što se konkretno naslovom sabrane banalije odnose? Najsnažnija paratekstualna odrednica evidentno upućuje na kvalitetu obrađenoga iskustva, no signira i autorski odnos prema potonjem, svjesno pritom zavodeći (malo)građanskog čitatelja na pogrešan trag. Klasično izdanje Klaićevog Rječnika stranih riječi romanizam „banalan“ definira kao: svagdanji, običan, otrcan, prost. Mjereno protagonistovim horizontom očekivanja, naslov je do krajnosti transparentan: taksativno se nižu i najčešće tek evidentiraju, tek povremeno reflektiraju vedute iz već višedesetljetne rutine lirskoga kazivača kojem su – eksplicite tvrdi to već treći stih prve pjesme – stvari postale banalne. Njegovi repetitivni psihogrami i sociogrami variraju okoštale obrasce nezadovoljavajućih i ispraznih intimnih odnosa, krizom srednjih godina potaknute egzistencijalne tjeskobe te prije svega seksualnom orijentacijom ucijepljenog (samo)isključenja iz šire zajednice i njezinih dominantnih kodova; posebice odricanje od uvriježene simboličke popudbine vlastita dugo nametanoga roda – tradicijski baždarenog maskuliniteta.
Još uvijek, nakon više od stoljeća modernističke provokacije te postmoderne dehijerarhizirane uravnilovke, nevjerojatno konzervativnom malograđanskom čitatelju, međutim, protagonistove su banalije isporučene kao dobra stara ćuška društvenom ukusu. Ta već pomalo opća mjesta, pa i stereotipi o gay zajednici – u rasponu od neselektivnog promiskuiteta, preko divljih partija do ekstenzivnog uživanja opojnih supstanci – apostrofiranome se čitatelju odaju kao sve samo ne svakodnevna i banalna; banalije se po inerciji čitaju kao bakanalije – prema Klajiću: raskalašena, divlja pijanka, terevenka, bučno veselje. I upravo je u toj promjeni optike, pomicanju horizonta očekivanja, stavljanju znaka jednakosti između ovako postuliranih banalija i bakanalija, ključ suptilnog no sveprisutnog političkog fona knjige, koji se također višestruko ironizira (ne o politici, to više nikoga ne zanima). Sve te banalije, bez obzira kakav im bio sadržaj, okrilje su jednoga ravnopravnog i jednako oslobađajućeg ili opterećujućega običnog, te kao takve neka vrsta izlazne strategije: banalne stvari postaju zabavne, i ništa više nije sudbinsko, ništa tragično.
U svojoj ukupnosti Banalije podsjećaju na dvije Pulitzerom nagrađene knjige koje čine velike Dream songs američkog pjesnika Johna Berrymana. U oba slučaja riječ je o svojevrsnim antihagiografijama, ekstenzivnom, maksimalno ispovjednom bilježenju protagonistovih stanja, neuvijenom ogoljavanju prelomljenom kroz nizove svakodnevnih poraza. Berryman u liku Henryja fikcionalizira vlastiti alter-ego, dok Mozetič, koliko je to moguće, lirskoga govornika identificira s autorom. U oba slučaja forma pjesama relativno je strogo zadana: Mozetič zadržava homogen, strofički neraščlanjen korpus pjesme, kapitalom izdvojen prvi stih koji funkcionira kao naslov, te otprilike ujednačenu dužinu stiha koji se, da bi očuvao grafičku pojavnost pjesme, ali i specifičan ritam tvoren neprekinutim taksativnim nizanjem kratkih, konciznih rečenica, lomi uglavnom prije svoga semantičkog kraja. Temeljna razlika, koja se pretvara i u vjerojatno najveću manu knjige, jest u tom što Berryman u okviru svojih uvijek istih triju sekstina iznalazi uvijek nove i nove obrasce u koje, iznevjeravajući čitateljeva očekivanja, pakira Henryjeve dnevne paranoje, dok Mozetičev kazivač povremeno zaglavi u repeticiji jedne te iste šprance.
Svim tim ležerno, razgovorno ispripovijedanim no najčešće nimalo ‘lakim’ iščašenim narativima dominira i drži ih na okupu nekoliko gustih tematskih čvorova. Obiteljski niz presudno je obilježen traumatičnim odnosom s muškim dijelom familije, djedom, ocem i očuhom, te čvrsto strukturiran u frojdijanskom ključu. Zadane sheme preslikavaju se, očekivano, i na seksualni fon, fokusiran mahom na nasumične, od svakog značenja, pa i užitka ispražnjene avanture uz koje se vezuju već spomenuti antimaskulinitet i ranjivost (dali su mi sposobnost/ osjetiti bol, već pri pomicanju lišća,/ i ujedno je podnositi) te specifičan tretman motiva mirisa, olfaktivnoga mikrokozmosa koji se, kroz čitavu knjigu, provlači kao temeljni identifikator, marker trenutnog stanja. Protagonistov odnos s okolinom, njegovo inzistiranje na posvemašnjoj drugosti, podcrtano je dosljednim nonkonformizmom u svim sferama – potonji se, ponekad i pomalo napadno, uspostavlja kao temeljno mjesto razlike.
U to ime, Mozetič u principu nema pandana u polju hrvatske lirike: ni jedan/a od izrazito malobrojnih autora/ica koji su se koliko-toliko eksplicitno u okviru domaćeg pjesništva pozabavili problematikom seksualnih manjina ne ispisuje ni izbliza toliko ogoljenu i hrabru anatomiju svakodnevnog isključenja i jedne isključene svakodnevice, a još manje autorovoj lirskoj suverenosti – sposobnosti da reduciranim, ekonomičnim jezikom u kojem metonimijsko preteže nad metaforičkim ispiše precizne, dirljive i upečatljive pjesme – ti autori mogu parirati kvalitetom.
Inače solidnom, uvjerljivom prijevodu Romea Mihaljevića prigovoriti je mjestimične zaostatke slovenske sintakse i morfologije, te pokoje ‘standardno’ false friends iskliznuće. Zaključak? U tim i takvim banalnostima, prije ili poslije orgije, sasvim svejedno, nema zapravo ništa loše, ništa porazno niti žaljenja vrijedno: one su to što život čini životom. Svakodnevna utrka s preponama, živo posrtanje prema neizbježnoj i posljednjoj, crnoj banalnosti cilja.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu