Stolica

Objavljeno:
Stolica


izabrao i preveo Marko Pogačar

 

KOMENTARI: JOHANNES BOBROWSKI

Trava se protegla u svoj svojoj visini.

Stup dima uzdiže se u nebo,
mjereći niske oblake.

U voćnjaku
zelene grane
isprepletene su s onim uvelima –
linije života, linije smrti.

Lišće se oslobađa balasta.
Šuplji koraci jabuka odzvanjaju.

Tama dolazi,
šumsko stvorenje slijedi njen trag
u potrazi za palim voćem.

Let ptice,
tamna i nijema munja,
polako sijeva na nebu.

Bio je ovdje
i vidio je.

Jezik je otvorio oči
nalik nekome tko se u noći budi
prenut vlastitim vriskom.

Kakve nemilosrdne nizine.
Kakav nepodnošljivi oprost.


KOMENTARI ZA VILLONOV EPITAF, NAPISAN ZA NJEGA I NJEGOVE PRIJATELJE DOK SU ČEKALI DA BUDU OBJEŠENI

Onima obješenima
ili raspetima
oduzeta je posljednja privilegija –
da umru na zemlji,

kao da zemlja koja je nosila
njihove zločine
nije bila u stanju podnijeti
njihovu smrt.

Oni umiru kao utopljenici
koji su otplivali u dubine
i više ne mogu nogama
dosegnuti dno.

Ostali gledaju na njih
kao na bogove
ili plemiće –
u tišini i odozdo.

Tron onih obješenih
je zrak;
jata muha oko njihovih glava
njihova kruna.

Nitko ne može položiti
cvijet ili kamen
na mjesto gdje je zastalo
njihovo srce.

Samo njihove cipele
vise u praznini
kao neobično voće.
Vjetar ih njiše.


POKRAJ

Hoće li noćas spavati jedno kraj drugog?
Hoće li spavati jedno kraj drugog nakon tog što se desilo,
nakon što je netko otvorio vrata među njima
tom bočnom vjetru, toj brizi
i zabio čavao gdje je nekad stajao vijak?
Hoće li noćas spavati jedno kraj drugog?

Hoće li spavati jedno kraj drugog znajući
da sada svatko ima svoju vlastitu nesanicu,
da će ih odvojene budilice buditi sljedećeg jutra,
i rijeka, nabranih valova, nosi led što se topi
prema budućnosti, gdje stvari koje su zajedno skupili
čeka garažna rasprodaja, i da će pokrivač biti premali?

Nakon što se ujutro probude hoće li sjediti
za istim stolom, ne podižući oči iz svojih tanjura
da im se ne sretnu pogledi, da ne bi vidjeli
nesigurnost, uokvirenu rasvijetljenim prozorom?
I kad se čaša koja je pala na pod razbije
kako će znati – je li to bilo za sreću ili za nesreću?

Hoće li spavati jedno kraj drugog
kao krakovi vage, oklijevajući u dvojbi?
Prečvrsto pritegnuti, puknut će vijci godina
i ona će presaviti u snu suho rublje
složivši ga na dvije odvojene hrpe –
jedna za njenu odjeću, druga za njegovu.

Netko je otvorio vrata među njima
i bočni vjetar udara, pokrivač je suviše uzak
i suviše uzak je stol, s kojeg će čaša pasti
i vijci godina pritegnuti su suviše čvrsto,
ali noćas će spavati jedno kraj drugog;
noćas, usprkos svemu, spavat će jedno kraj drugog.


STOLICA

Kad smo se uselili
u naš mali jednosobni stan
već nas je ondje čekala –
stara i škripava bečka stolica
s tako golim, uskim ramenima
da poželiš preko njih prebaciti kaput,
njene noge tako žalosno ogoljene
da im poželiš nazuti vunene čarape, čizme.

Šarm svake dobre stolice
krije se u njezinom dostojanstvu –
ona ne pada na koljena pred svojim vlasnikom,
ne premeće se,
ne maše repom.

I još –
klimava i iskusna stolica kao ova
zahtijeva čvrst karakter –
moraš znati kako sjediti na njoj,
ona je kao jogunast konj
koji bi mogao zbaciti nevještog,
nepažljivog jahaća na zemlju.

Vidio sam lake kožnate stolice,
one debele kućne dragane
koje su pravi buldozi, psi Sv. Huberta
i poslovne uredske stolice,
površne i na kotačićima
i poštovanja vrijedna sjedišta – prave tronove,
koja traže da im se češkaju leđa,
poljube stopala,
i stolice s barskih terasa
noću dugim lancima privezane uz stolove.

Ali ova stolica bila je drukčija, ovo je bila slobodna stolica.
Ukorijenjena, kao električna.
Kad je postavim nasred sobe
i sjednem
osjećam kako buka i glasovi
sa svih pet katova kuće,
svih šezdeset stanova bloka
ugodno struje kroz kičmu.

I u tom trenutku nije mi važno
što sam živio u osam stanova
a da mi nije pripadao ni jedan,
čak i ovo tijelo koje nosim
iznajmljeno je.
I nije mi važno što moja stolica škripi
i klima se kao tele
tek osovljeno na svoje noge,
nije me briga što je koščata, izgladnjela i tvrda,
što nema naslone za ruke niti presvlaku,
jer dobra i pouzdana stolica –
kao što je to ova –
jednostavna je i od drva – kao križ.


DAN ZA PRANJE RUBLJA

Rublje se suši na dvorišnom sušilu.
Odjeća mlade obitelji, s maminim trapericama, tatinim košuljama
i odjećom njihova djeteta, koja će uskoro postati pretijesna.
Rublje i plahte stare udovice –
beznadne kao oglasi za okupljanja starijih osoba u onim tužnim,
crno-bijelim novinama.
Usto odjeća mladih ljudi za brzi život – bez dugmadi i
s mnogo džepova,
izmišljenih kako bi mogli ostati prazni.

Kasnije će odjeća biti unesena u kuću,
nabori i tragovi štipaljki izglačani,
zatim presavijena i odložena u ormar.
A košulje mirišu svježe,
kao da ih znoj nikad nije slijepio s kožom,
plahte besprijekorno izglačane
kao da na njima nitko nije vodio ljubav niti se prevrtao u nesanici,
jastučnice su čiste i bijele
kao da se nitko nikad nije isplakao u jastuke.

Ali koliko često se tkanina može prati prije nego se počne raspadati?
Koliko traje život odjeće?
Koliko će tih dana za pranje pamuk, sintetika i svila vidjeti?
I zašto ću one večeri, kad dvorišno uže ostane prazno,
morati misliti –
koliko ću iznositi košulja, koliko čarapa, koliko pari hlača,
koliko ću iznositi cipela,
dok i meni ne svane dan posljednjeg pranja,
kada će me razodjenuti i oprati
i položiti u teški drveni ormar.

 

Arvis Viguls rođen je 1987. godine u Jēkabpilsu, Latvija. Pjesnik je, književni kritičar i prevoditelj s engleskog, španjolskog, ruskog i srpsko-hrvatskog. Živi i radi u Rigi. Za svoj pjesnički prvijenac, zbirku Istaba (Soba, 2009), dobio je Godišnju nagradu Latvijskog udruženja pisaca za najbolji pjesnički debi i Nagradu Dana poezije za knjigu godine. Druga, također hvaljena zbirka 5:00 (2012) nominirana je za najbolju latvijsku pjesničku zbirku godine. U pripremi je i njegova treća pjesnička knjiga. Pjesme su mu objavljene u više antologija i književnih časopisa na engleskom, njemačkom, srpskom, češkom, finskom, litvanskom, hebrejskom i hrvatskom jeziku. Pjesme Arvisa Vigulsa prevedene su uz pomoć engleskog jezika, uz suradnju autora.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu