Ars Poetica – Svetkovina nemogućeg

Objavljeno:
Ars Poetica – Svetkovina nemogućeg


svjedočenje i vizija u mojoj Ars Poetica

 

Ja, moje, mene: uvijek teret, a tek povremeno zadovoljstvo fokusiranja na sebe u poetskom izrazu transhistorijsko je nasljeđe najvišega reda. Ono se ne odnosi na pojedine stilske periode poetskog usavršavanja i odbija da bude viđeno tek kao plod moderniteta. I mada je istina da tek u kulturi nakon renesanse u humanističkoj Europi, jastvo postaje središnji stup umjetničkog rada, ono je bilo prisutno u istraživanju kozmosa još u drevno predsokratovsko vrijeme. Prijesokratovsko bavljenje osobnim, koje je u isto vrijeme i društeveno, metafore koje posežu u mineralogiju, mitologiju i astromoniju s jednakom vjerodostojnošću, lagano stapanje različitih žanrova u piščevoj potrazi za idealnom ravnotežom dobra, ljepote i istine: ovo je za mene inspirativna književna riznica kad god nastojim istkati svoj put kroz pročitane stihove, pređene rijeke, objavljene zbirke pjesama. Za mene je to nasljeđe kojim sam opsjednut uprkos tome što sam svjestan blagih primjesa apsurda.

 

 

Jastvo, dakle, moje jastvo otkrivao sam sam, tokom srednjoškolskih dana u mom rodnom gradu Lubljani, tu moć i prokletstvo jezika za koje nema boljeg izraza od poetske višeznačnosti. Bez živućeg mentora, okružen samo knjiškim likovima i pričama, moja kolebljiva istraživanja vodila su me u posvećenost inspirativnoj, ako ne i konspirativnoj zajednici pjesnika, bez obzira na nacionalnu tradiciju ili jezički idiom kojim pišu. Pjesnike vidim, međutim, ne kao nepriznate zakonodavce, kako bi to volio Shelley, nego »samo« kao vizionarske svjedoke svijeta kakav je bio, kakav jest i kakav će biti: svjedoka univerzalnog jezgra svakoga ljudskog iskustva. Ova zajednica, s jedne strane okružena zvukom proročanske orfejske lire, dok s druge pak milosrdno prigrljuje anonimnog srednjoškolca u njegovim pokušajima da odgovori na zov bjeline papira i slatku bol u njegovoj mladoj duši, ta zajednica ne bi bila moguća da nije utemeljena na Tertulijanovom apsurdnom vjerovanju u transcendentalnu mjerodavnost (authority) lirskog otkrovenja.

 

 

Mi koji želimo vjerovati da će jedna jedina uvjerljivo napisana elegija biti u stanju oplakati ne samo historijsku sadašnjost, nego da će je pjevati i žene koje se još nisu ni rodile, mi pišemo sa suspregnutom i možda ne sasvim jasno uobličenom nadom da će takvu elegiju i tako dobro skovanu poemu stvoriti naši grozničavi umovi, skupljajući zrnca kaotičnog svijeta u kojem moramo živjeti, a u kojem niko to ne bi želio, i od njih stvaramo slike izgubljene cjeline, ili barem njenu estetičku približnost. Mi koji u to vjerujemo u neku smo ruku Pindarovi duhovni nasljednici. Pindar je bio prvi pisac koji je javno iskazao ovaj poetski credo qui absurdum est izjavivši kako će njegove elegije živjeti još dugo nakon što se grad-država koja je naručila remek djelo pretvori u historijski prah. Nije on to izjavio bahato, ali jeste s puno samopouzdanja; nije osjećao otrov trijumfa, vjerojatno podržan mjerodavnošću egzistencijalnog svjedočanstva.
Prepoznavanje i iskazivanje fragmentacije jastva i u isto vrijeme odlučan stav protiv njega – to je po mom mišljenju središnja pokretačka snaga glasa koji pripada novoengleskoj djevici, glasa koji je bio iznimno važan za moje pjesničko formiranje. Istražujući jezik u potrazi za vizionarskim slikama pogodnim da dokumentiraju njeno traganje za Bogom, Emily Dickinson dala je sebi za pravo da se ne zanima za društvenu etiku. Ali dok se njeno teologiziranje ljudske sudbine dešavalo u sjenci odsutnog Boga, nadala se da bi se u tajnama evokacije izgubljenog blagoslova mogla približiti obećanju savršenstva, a ipak je u isto vrijeme sumnjala da takvo oslobođenje mogu tražiti samo izabrani. Velika poezija uvijek nadilazi svoje vrijeme i obraća se prostoru izvan neposredne kulturne sredine u kojoj je nastala. U skladu s tim, potraga za stvarnošću uvijek je jedinstvena teološka avantura; crkve, kongregacije, sinodi i vjerski službenici nesposobne su da provare moć osobnog svjedočenja i svaka hijerarhijski uređena i institucionalizirana religija sumnja u pjesništvo. Pjesnički Bog nikako nije i Bog teologa, pošto on ne stanuje u svetim spisima, nego u izravnom otkrovenju jezika koji čini da se ništa ne dešava, kako glasi čuveni W.H. Audenov opis ekspresivne snage poezije. Prije nego cijeli tradicionalni kolektiv, samo će poetsko vizionarsko ja dosegnuti nadomak nedokučiva sublimnog stanja stapanja individualnih i historijskih momenata, bez obzira što se stečena intimna mudrost najčešće plaća društvenom izolacijom.

 

 

Društvena izolacija? Koliko god bih je ponekad preferirao, ona je za mene bila nedostupan luksuz. Rane devedesete su u tom pogledu bile ključni period za mene. Netom što sam obranio doktorat iz sociologije kulture na Syracuse Univerzitetu, New York, vratio sam se kući u Sloveniju nakon pet godina provedenih u Americi. Oženio sam se Amerikankom i doveo je u svoju rodnu Ljubljanu. Rat koji je počeo na Balkanu rezultirao je raspadom Jugoslavije, zemlje u kojoj sam rođen. Rodilo se moje prvo dijete, kćer Klara.

 

 

Za ovo rastrojeno sveprisutno jastvo, najnoviji balkanski rat predstavljao je više nego puku promjenu na geopolitičkoj mapi posthladnoratovske ere. Zarezao je duboko u moje iskustvo svijeta, iščupao srce iz svih stvari koje su mi bile poznate, utjecao je na moju estetičku viziju. Radost i tjeskoba, neprekidno mučenje i nekoliko prijatnih sati dovele su me do spoznaje da nisam ništa drugo do zapanjeni svjedok ogromnih, tektonskih poremećaja koje određuju našu sudbinu u onome što se danas eufemistično naziva Jugoistočnom Europom. U skladu s ovim potentnim vibracijama, moja nova knjiga pjesama Grad i dijete koja je izašla na slovenačkom 1996 (njeno američko izdanje objavio je White Pine Press, Buffalo, New York,1999) nije bila pretenciozna: htjela je biti lirski dokument, osobno svjedočenje, izobličena vizija stanja humanuma. Ova knjiga više ne flertuje sa pomalo nadmenim poetikama tišine koje provejavaju mojim prethodnim pjesničkim radovima kao Rječnik tišine koji je izašao u Sloveniji 1989. , a u prijevodu na američki engleski u izdanju Lumen Press, Santa Fe, NM, 1999. Ona je, naprotiv, kronika bola, neprikrivena. Napisana je u dobrovoljnom egzilu, kao i knjiga pjesama u prozi Anxious Moments koju sam napisao u pustopoljini u unutrašnjosti države New York gdje sam bio na postdiplomskom. Minute strahu objavljene su u Sloveniji 1990. i ponovo u izdanju White Pine Press, u SAD 1994. Kao i taj nomadski glas koji doziva iz straha i predosjećanja, i Grad i dijete je porođen u dobrovoljnom egzilu. Napisana je na obalama Dunava, tokom, šest mjeseci koje sam proveo u Budimpešti kao suradnik Instituta za napredne studije (Institute for Advanced Study).

 

 

Živjeli smo u maloj kući u predgrađu na obroncima Budima, moja mala obitelj i ja, u pokrajnjoj ulici gdje se nije mogao čuti užurbani saobraćaj prijestolnice postkomunističke Mađarske koja se ubrzano mijenja. Pisao sam noću, isključivo noću, izlazivši na balkom da se malo protegnem i zapalim, jednu ili bolje dvije cigarete, buljeći u blijedo svjetlo ulične lampe na uglu. U njenom svjetlu, što je treprilo na tamnom lišću susjedova vrta, mogao sam vidjeti slike tih udaljenih mjesta koja su mi bila draga: slike iz mozaika raznolikih jugoslavenskih kultura uništenih srbijaskim puškama baš te noći i još mnogih prethodnih noći. Ulična lampa, mirna noć, zelenkasti odsjaj tv-ekrana u prozoru trošne vile gore niz ulicu, mračno nebo iznad i mrak u sobi u kojoj su moja žena i dijete, usnule. Naravno. Meni, naravno, nedostaje riječi da izvedem na vidjelo ono što se opire verbalizaciji.  Ja sam, naravno, nemoćan da išta istinski učinkovito kažem o tom samo mom vremenu, što bi zahvatilo tu vrstu mističnog iskustva mikrokozmosa koji je istodobno i makrokozmos, a koje vjerujem da sam doživio tih veličanstvenih noći na budimskom balkonu.

 

 

Vjerujem da zvuči patetično, jesam, patetičan sam, ali ne mogu si pomoći. Ja doista osjećam da je neki glas govorio kroz mene kao da sam bio neka vrsta medijuma, na raspolaganju nepoznatoj, ali moćnoj sili. Glas koji je bio beskrajno veći od mene i kojem sam se potpuno otvorio, beskompromisno i bez predrasude. U svakodnevnom životu, u dnevnim aktivnostima, ovakvo raskrivanje rutiskih navika za mene je nemoguće. U stvari, nisam uvjeren da bi čak i bilo poželjno iznositi te trenutke u svakodnevnom životu, jer bi potraga za nemogućim, u stvari, baš taj trenutak kad se vizija i svjedočanstvo klate u fragilnoj ravnoteži, i sama postala nemoguća. Nema tih komparativnih standarda koji bi pravilno oslikali razliku između apsolutne stvarnosti lirskog procesa i mundane stvarnosti svakodnevnice. Bio sam svjestan te razlike dok sam grozničavo nesvjestan vremena i prostora, u zamahu brižne ruke ponad zvijezda, u glasu većem od opsega moga rječnika, u čarobnom ritmu prstiju što prebiru po klavijaturi, pisao po šest pjesama za noć. Kasnije, kad sam napokon pročitao šta sam napisao u ovom rukopisu, bio sam zapanjen spoznajom u kojoj su se mjeri pjesme odnosile na dva bitna temata što su me zaokupljala u to vrijeme i na koje aludira naslov zbirke, na grad i na dijete.

 

 

Ako zbirke poezije uopće i jesu »o nečemu« opipljivom, onda je ova knjiga »o« gradu kao iskustvu  imago mundi. Kao takva on ima snažnu biografsku notu: ja sam prvi u skromnoj mitologiji moje obitelji koji je rođen u gradu, a ne u tradicionalno seljačkom slovenačkom kraju. U isto vrijeme, ovo osobno iskustvo povezano je s odgovornošću za veće iskustvo grada kojem je, upravo te noći i mnogih prethodnih, zanijekan njegov historijski život. Prihvatam iluziju da je očito kako ove pjesme govore o gradu Sarajevu, iako se grad iz mojih pjesama, niti jednom eksplicitno određen kao opkoljena bosanska prijestolnica, ne bi protivio da bude shvaćen kao metafora kulture i mentaliteta pred prijetnjom smrti. S druge, ne manje važne strane, knjiga nastoji predstavljati kozmos ljubavi i odgovornosti za pojedinačni život, koji dobio svoj smisao i izvan lirskog buncanja, rođenjem mog prvog djeteta, kćeri Klare.

 

 

I u naslovu i u pjesmama ove zbirke, ili se barem tako nadam, spajaju se dva svijeta koja vjerno oslikavaju samog mene: elegija o smrtnosti i umiranju ljudskog bića koje je otjelovljeno u kraju Sarajeva kako smo poznavali, i jednostavna himna vitalitetu koja se odnosi na čudo početka. Ova dva čuda, smrt grada i rođenje novog ljudskog bića, koja iz slabosti osvajaju potpuno nove teritorije i vode me do novih utvrda, moguća su samo u kontaktu s velikim lancem bivstvovanja kojim svetkujemo tajnu života ponavljajući ga. Kako uđoh u lanac koji povezuje one nerođene sa onim davno umrlima, ne samo da sam se preobrazio od sina u oca, nego mi je data i napetošću ispunjena mogućnost transcendiranja samog sebe. Moj intuitivan osjećaj da pjesnik može i mora biti svjedokom svog vremena u ovoj je knjizi doživjelo svoju najpuniju relizaciju. Međutim, da bi zaslužila da bude ponovno čitana, Grad i dijete mora biti bremenita i vizionarskim impulsom također, koji je jedini u stanju pretvaranja neposrednog svjedočenja u univerzalnu sliku života koja ne poznaje historijska razdoblja i političke sisteme, lokalne gospodare rata i režimske epigone. Jastvo prolazi kroz sve njih, rastvarajući se u pojedinačnim osobnim situacijama i ponovno izranjajući kao arhetip, kad imaginacija posegne u svijet osvijetljen nejasnim svjetlom ulične lampe i  otpočne govor poezije.

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu