Ankunft

Objavljeno:
Ankunft

Trava koja se povija umorni je
blagoslov,
nešto što treba zapamtiti bez obzira
na doba dana. Smrt je dugoočekivana askeza:
posljednje ulančavanje,
kao kad se dovršava sintaksa.
Pismo povlačenja:
iz svijeta,
tamo gdje se doline pružaju. Kapi kiše
koje se skupljaju na papiru i mastilo čiji je
trag ponovna aporija, zakoračenje među uske
litice. Svi su toposi
položeni u tišini:
nova mapa, prohod,
dok se sjenke približavaju stazama na
kojima počiva raskoš poslijepodneva:
sunce
miruje na planinama,
ništa se ne pokreće bez još jednog pogleda.
Tuga je mjesto svijeta.
Lišće je stari svjedok: razmišljanje među grobovima.
Da je svijet samo malo drugačiji,
da li bi bio stvaran?
Da li bi snijeg što ga zanosi
vjetar mogao da dopre
do prozora obližnjih kuća
– snijeg kao predah, snijeg kao fusnota,
bijela utjeha, nešto što je
smrznuto do ćutanja –?
Da li bi pjesma mogla neopozivo
da podrži strukturu svijeta?
Ne, ako sluša svoje porijeklo.
Dolazak je uvijek strašan.
Ostaje se u postojanju čekanjem na kraj.
Sada je možda pogodno vrijeme da se
izvrši djelimična identifikacija,
hitra deskripcija, mada svaki izraz
nužno destabiliše traženi prostor:
malter koji otpada, zidovi koji su krhki,
tramvaji što se polako odvlače u ponore,
zidni satovi što se raspadaju poput
sjenki na dnu, sve to i još mnogo više,
male, prljave slike pribijene zarđalim
ekserima, polumrak zore, polumrak sna,
široki, prazni holovi koncertnih dvorana,
umukle sirene, sve to i još mnogo više,
grad u kojem se stvaraju veliki lednici,
trošni subjekt i prepun tužnih margina –
sonet.
Kada biće hoće da stane u spomen,
jezik prisvaja nagradu. U noći koju sveštenica
Germanija priziva, sve se utapa: drugačija je to smrt.
Sve najednom postaje kristalno jasno: ustanovljavanje.
I onda se pjesma
mora vratiti u zavičaj:
kao kad katren obuhvati čitav svijet,
i sva je ljubav iskazana.
Ali, lako je ljubav iskazati, jer ona ništa ne priča,
jer je njena semantika prosta.
Ona je suviše nisko.
I zato je njeno stanište van jezika.
Ali – sjeta, ona mora ići drugim putem:
putanja je to sjećanja,
kao kad te u kući sačeka prazna soba
a stvari odaju promjenjeni raspored.
Ovaj bol ponudiće novo utemeljenje: Dresden je polako
tonuo, kao što tone dozreli plod. Unaokolo:
tekst ruina, u kome se sunce nastanjuje tek
nakon što smrt prokrči puteve. Oni koji su pali,
prihvatili su smrt kao vlastitost: prisvojili su je
kao što majka prihvata izgubljeno dijete.
Zvukovi sa neba prošli su, zvukovi sa tla prošli su;
oni nikad ne donose svršetak, oni ga nikad ni ne najavljuju.
I zato najednom tišina označava prihvatanje.
Puno, nedvosmisleno prihvatanje –
das Opfer ist heimisch im Wesen de
Ereignisses, als welches das Sein
den Menschen fur die Wahrheit
des Seins in den Anspruch nimmt –
: i nije to pobjeda nad smrću,
već pobjeda nad životom, nad jedinim
što treba pobjediti.
Sve ostalo je topografija koja
će se rasprostrti. I na ruševinama ostaje trag oko koga
može početi nova igra. U ruševinama
Dresdena ustoličenje znaka. O, da,
pjesniče iz Tübingena:
tamo gdje trijumfuje znak, nema pristupa životu,
nema oskrnavljenja označenog,
nema bestidne slobode.
Tamo gdje pobjedi znak, mirno je stanište transcendencije.
Granice čovjeka su granice njegove samoće.
Odavde pa nadalje,
što znači povijest,
što može značiti jedna istorija?
Nema razrješenja za znak,
jer:
znak je uvijek u blizini smrti, on uvijek napušta
pejzaž realnosti.
Ko će to potvrditi,
kome je do toga stalo?
Ipak, odavde pa nadalje,
može li se nazrijeti put, mogu li se
preostali označitelji konfiskovati kao da je
u pitanju roba
iz zaliha?
Koje se uopšte pismo može dešifrovati?
Kojem će se
semantičkom središtu privesti ove ruine –
ovi tragovi, ovi porušeni zidovi, ove
kuće pokraj kojih prolaze prečice –
i kakav će se tekst iz toga čitati?
Koja će ga
svečana misa izgovoriti?
Oblaci su suviše tihi
u noći:
odlasci
i uvijek isti povratak,
bez prtljaga,
bez razglednica
na kojima se vide planine oslikane na
prozirnoj svjetlosti:
kiša koja će pasti kada se sve okonča.
Čovjek je ionako zatečen u svijetu.
Pitanja su disproporcija,
disproporcija kojom se
traži poništenje reda. Disproporcija svijeta.
Kao kada se pokušava zamisliti taj dan,
ništa drugo se ne pojavljuje
sem disproporcija.
Potrebna je rekonstrukcija
označenog koje se rasprostire
kao prah nad grobom.
Zemlja zemlji, pepeo pepelu:
tekst koji čitalac prigrabi.
On poslije
odlazi ulicom
na koju lagano
počinje da pada
lišće.
Žuto lišće na vrhuncu svoje ljepote.
Dresden,
jedan devet četiri pet, AD.
Mora da se sa ovoga mjesta
može vidjeti katedrala:
njena kupola blještavi je trag.
Unaokolo je drveće:
kada pređeš preko njegove hrapave kore,
možeš opipati vlastito bilo.
We who have passed over Lethe
(: άλήθεια, άλήθεια!),
sa krvlju koja je kapala
tamo gdje se spajaju kapije.
Vjetar što se približavao
trebao je da zametne prolaz,
ali nemoguće je pijeskom prekriti etimologiju.
Nije dovoljno umrijeti:
treba sebe prvo otpisati.
Ako samo malo bolje pogledaš.
Još jedno obraćanje, iako tekst ne može da izdrži
preveliku bliskost: na
dodir, on se raspada poput tankog pergamenta
iz biblioteke.
Druga je vrsta čelik, gvožđe i prasak.
Hiljade prozora
razbijenih pokraj kamina,
i brvnare čija smola
curi i olabavljuje spoj,
i namještaj koji je prekriven
bijelim plahtama.
Bez empirije se lako stiže do smisla.
Onaj koji se uspne na obližnju uzvišicu,
sada kada je kasno,
jer kasno je sve što nema
vremena za osvrt,
moći će da pređe šakom preko svog čela
i odbaci znoj što pritiska.
Oni koji su zakoračili u rijeku,
mogu rukom da zahvate grumene zemlje,
crne zemlje.
AOI!
Zemlja,
‘sveto tugujući’ –
Prepušteno sjeti te se čuje,
glasu koji se u odjeku odvaja,
staro je na slijedu: briguje
se zaziv vremena. – Tuga što osvaja
ne pripada prirodi: iz vidika
je tvar. – O, u-povijesti-bivanje
nema kraja – skrajnutost lika –:
jezik je kućno imanje.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu