Agatina pisma

Objavljeno:
Agatina pisma

GETTO

Tu je, još uvijek, loša strana rijeke.
Tu sam odrasla.
Odgojili su me baka i djed.
Cijelo sam djetinjstvo slušala stravične priče.
To me naučilo poštovanju.
Te priče i jeza, koju bih znala osjetiti prolazeći ulicom.
Ponekad bih čula daleke odjeke
uzaludne očajničke borbe,
osjetila vonj,
koji bacači plamena ostavljaju za sobom.
Tek bi me miris nakvasalog tijesta
u kuhinji moje bake
vratio u stvarnost,
koja je svaki put bivala sve više žuta
nalik srednjoeuropskom nebu.
Zapravo, ono što je istinski užasno,
jesu mladi izraelski hodočasnici.
Pijani i razulareni na mjestu tolike tuge.
Tuge, koje se ja ne mogu osloboditi cijeli život.
Moje drugarice, stjuardese, redom tvrde
da je najgora linija na kojoj možeš raditi
ona koja leti iz Tel Aviva za Varšavu.
Ne čuje se kadiš, tek podrigivanje i pijane psovke.
Oh, uvijek me plašila
izraelska omladina u Zamenhofovoj ulici.
Kada god bi otišli,
ostavljajući za sobom smrad alkohola,
gomile papira i opušaka,
ja bih opet, kao u djetinjstvu,
začula daleke odjeke
uzaludne očajničke borbe.


AGATIN PRVI PRELJUB

Prvi put muža sam prevarila u snu.
Nečiji dugački prsti zatezali su moju kožu.
Ujutro, skoro sam pobjegla iz kreveta,
proganjao me stid, iako sam znala
da nikom ništa ne moram reći.
Nisam poznavala čovjeka
s kojim sam pala u preljub.
U snu nije ni imao lice,
samo te dugačke, meke prste
i tijelo poput medvjeda,
tijelo, koje me mrvilo u užitak.
Tog dana, ulicom sam hodala zaneseno,
vjetar mi je pripijao haljinu uz bedra,
kaput je lebdio kao sjenka za mojim koracima,
zagledala sam ruke nepoznatih muškaraca,
baš blesavo.
Pogled mi se mutio kao da gledam kroz paru,
koja izbija iz šalice vrelog čaja.
Moj nepoznati ljubavnik.
Cijeli sam ga dan tražila.
Zamisli sav taj filmski klišej
i mene, naslonjenu na klavir u Piotrkowskoj ulici
kako poput neke ludače
zagledam brončane prste Artura Rubinsteina.


AGATA PIJE

Da ne pijem
teško da bih sada
pričala s tobom,
otišla bih u hotel i čitala do jutra.
Piće mi pomaže da podnesem ljude.
Bez njega ne ide,
osjećam nekakav strah,
osjećam se blokirano.
Da ne pijem, smiješno je to,
propustila bih sve zabave.
Ne mogu da plešem trijezna,
ne mogu da se raskalašim.
Ko zna kad bih izgubila nevinost
da nije pića.
To je, nažalost, istina.
Željela sam ja da se ševim,
ali nisam imala hrabrosti.
Naprosto, trijezna se ne osjećam seksi.
Ne umijem opustiti tijelo,
ne umijem se smijati šalama
koliko god dobre ili loše bile.
Sad bih, na primjer,
bez problema mogla zaplesati na šanku
ili uhvatiti onog žutog tipa za jaja.
Vidiš, to me kopka trenutno.
Trijezna sam puna obzira,
ja sam skladište srednjeuropske hipokrizije,
hvala, molim, izvolite, kako ste, dobar dan.
Kontaš, sva ta lažna ljubaznost i ustezanje
kao da su me odgojili u tridesetima
moji baka i djed, ti dobri pokojni ljudi.
Kad sam otkrila piće
osjećala sam kao da sam pronašla način
kako da se suočim sa svijetom.
Problem je što se uvijek moraš probuditi
i nastaviti po starom.
Posao i ostali prdeži, projekti, ideje,
poslovni brunch,
kao da ima smisla trošiti vrijeme na budućnost.
Ionako se svi jedva držimo na okupu.
Zapravo, najviše energije trošimo
na održavanje vlastite funkcionalnosti.
A znaš onu foru da se u svakom početku
skriva klica kraja.
Otkud znam, pričam budalaštine,
ali osjećam kao da neprestano
nešto odgađamo.
Kad bih da se kresnem
moram završiti izvještaj.
Kad bih da ležim na suncu i lješkarim
moram na sastanak.
Uvijek je nešto neodgodivo
osim stvari koje stvarno želiš, kontaš?


AGATINO PISMO

Ti ne znaš kako u mom gradu pada kiša,
kako sitno ubadaju kapi u kožu samoće,
koju noćima uzgajam hraneći je glazbom
i apsolutnim odsustvom bilo kakve misli.
Ti ne znaš kako mokro zvone napušteni pločnici,
svjetla igraju pa padnu, nema ih tko podići,
fasade, prozori, iza njih lutkarski spektakl,
muškarci i žene glume ljubav ili odustaju,
ali nitko ne odlazi nikuda i ništa se ne rješava.
Vlak prolazi i cijela se zgrada zatrese,
ali nema ničeg konačnog, strop nije pao,
nismo smrskani, život ide dalje, samoća,
nema olakšanja i kiša nastavlja mučiteljsku misiju.
Tužan je Lodz u kišnoj noći, ljubav jadna
s ovakvim ljubavnicima, jedino daljina
ima pravo na čežnju. Moj muž spava
ispod novina, jutarnje izdanje, bajate vijesti,
ništa ga ne može omesti, niti Rahmaninoff,
klavirski koncert broj 2, ni ako pred njega
stanem potpuno gola i otpuhnem dim cigarete
ravno u njegovo lice.


KAKO SE LOMI

Drugi dan njenog ludila
Agata sjedi pred prozorom
i makazama za papir reže kosu.
Uvojci njezine kose
poput crnih pahulja
lelujajući padaju na pod.


OČI AGATINOG DJEDA

Pogledaj, ovo je slika mog djeda
kad je izašao iz logora.
Odveden je među prvima.
Nakon sedam dana
postao je tako mršav
da si mogao čuti vodu
kako se sliva
kroz njegovo grlo
sve do želudca
proizvodeći zvuk kapi
koja sa stropa spilje, uz eho,
pada u malenu lokvu.
Ponekad, djed mi se činio
upravo kao da pored sebe imam
tek eho, odjek čovjeka
čija je sudbina davno ispunjena
i samo nekim čudnim spletom okolnosti
još uvijek obitava među živima.
Ne znam zbog čega nosim ovu fotografiju.
Djed je umro ujutro,
probudio se da bi budan umro.
Otvorio je oči i napustio život.
Ja sam ga našla.
Baka je bila na tržnici.
Tako mrtav
imao je potpuno isti pogled
kao na ovoj slici.


TIŠINA

Kad god odem na rijeku
sjetim se Virginije Wolf
i kako je ušetala u vodu
kao u predsoblje čežnje.
Volim teoriju po kojoj
nijedna rijeka nema ušće
i da su sve rijeke
zapravo jedna ista rijeka
i da su jedno s morima.
Kopno je prostor
skrivenih rijeka i mora.
Mi plutamo
nad hodnicima punim vode.
Volim zvuk, koji stvara kamen
kad dotakne vodu
i mali procjep, koji se,
samo na trenutak,
stvori na njenoj površini
i koji mi omogućava da zavirim
u drevnu tajnu tišine
koju, poput prstiju kipara,
oblikuje sva ta neprekidna voda.

tomas2


TRG SLOBODE

Volim sklopiti kišobran
baš kada krene najveći pljusak,
zastati, sklopiti oči, pustiti kosu
da se slijepi uz lice.
Nebo koje nosi kišu je žuto.
Ljudi žure kroz lokve pognutog pogleda,
njihov život je negdje drugdje,
tamo kamo idu čeka ih netko, negdje,
tamo kamo idu, u tko zna koju ulicu,
iza kakvih vrata, u kakvom stanu,
između zidova okrečenih proteklog ljeta.
Junak je odliven u broncu,
Che Guevara osamnaestog stoljeća,
Sva prošlost ove zemlje, ovog grada, ljudi,
postavljena iznad njihovih glava
tamo kamo rijetko skreću pogled.
Moja sloboda da sklopim kišobran
nikad nikog neće uznemiriti.
Moj je izbor da dijelim sudbinu
kakva god bila
s kim god želim
pod ma kakvim pljuskom.
Za koga se borio Kosciuszko
da ovako nezaštićeno kisne
na Trgu Slobode?


AGATINA PORUKA

Odustala sam od još jednog dana
Probudila se s otvorenom knjigom na grudima
i staklenim zvukom kiše koja udara u prozor
Sa neumivenim snovima koji će me mučiti cijeli dan.
Sklopila sam knjigu i ustala iz kreveta,
oči su mi bile mutne, usne sljepljene, kosa zamršena
Jedino izjutra ličim na onu djevojčicu
čije ruke vrte lutke u bakinoj kuhinji.
Pila sam vodu direktno sa slavine u kupaonici,
podignula pogled ka ogledalu, otvarala i sklapala usta,
stiskala i širila očne kapke, uzela četkicu za zube,
stavila je u usta i zatim spustila gaćice i sjela na WC školjku.
Danas samo želim da nestanem
kao da me nikad nije bilo,
vrtim se po kuhinji, po glavi prebirem prošlonoćne snove.
Vani je Lodz potopljen kišom,
u mom dnevnom boravku neprijateljski snovi,
a ja ne želim niti jedno.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu